Jad mržnje, i moć praštanja

Povezani članci

• ‘Mostovi’, Rundek Cargo Trio i muzička čarolija pod zvijezdama
• Komšićeva ostavka
• Senad Pećanin o Kazanima: Zaista je frapantan nedostatak Izetbegovićevog stida
• Kako ubiti ideju?
• HDZ-ova rakova djeca
• Jelena Svilar: Požar mržnje koji jede svaku drugačijost

 Foto: Flickr

Grad Konjic, ulica Suhi do, kasna jesen devedeset druge. U podrum susjeda P., u kome se već nekoliko mjeseci krijemo od granata, ulazi moj kolega, profesor iz srednje škole, ovdje ću ga nazvati Rumeni. Obučen je u uniformu HVO-a. U skloništu smo u tom trenutku samo ja, majka i jedna starica, tetka našeg domaćina koju i mi svi tako zovemo. Kolega, bivši gorljivi partijac, bučno otvara vrata naziva faljen Isus, mada zna da mati i ja nismo vjernici.

Potom, samouvjereno sjeda na stolicu i nakon nekoliko dugih minuta šutnje, vadi kamu iz futrole i veli Tetki, sve me ispodoka mjerkajući: “Znaš, Tetka, ja bih sve one Srbe sa Boraka doveo u Grad, na raskrižje, svezao ih naglavačke, i ovako, polako…”

Pa poče mahati kamom. K’o pravi mesarski dirigent.

“Nemoj, sine, grijeh ti je to i pomislit,” prošapta starica, vjernica koja je cijeli život grijala crkvene klupe.

“Bi’, bi’, Tetka, da znaš”, odgovori Rumeni, osovi se na noge pogane i napusti sklonište.

Svo to vrijeme, šćućurena, mati me je čvrsto držala za ruku, valjda da mu ne bih nešto “lanuo”. A ja – skamenjen.

Koliko znam, Rumenom do tada, a ni kasnije, niko u ratu nije stradao. Nego,mržnja je čudo. I ja sam bio kivan na karadžićevce, ali nikog nisam mrzio. Često sam viđao da najviše mrze oni koji u ratu nikog, i ništa nisu izgubili.

Ali, čudo je, katkad još i veće, ljudska dobrota. Evo primjera.

Nekako baš u to vrijeme, kao član mjesnog Crvenog krsta otišao sam na saučešće kod stare konjičke porodice Begić. Njihov sin, moj mlađi kolega-pjesnik Dženan Begić, vojnik Armije BiH poginuo u borbama, čini mi se oko Hadžića. Znao sam ga iz lokalnog književnog kluba. Nismo bili prijatelji, ali smo se viđali i pomalo družili. Bio je neobičan, simpatičan momak. I solidan pjesnik.

U mjesnom CK sam insistirao da mu i ja, njegov drug, baš kao Srbin roditeljima odem na žalost. Neki su se malo pribojavali kako će me ljudi primiti, ali smo se na koncu složili da je to u redu, čak i poželjno.

I stvarno, tako i bi. Ljudi me primili kao najrođenijeg. Nijedne ružne riječi, ni prijekog pogleda. Čini mi se čak da su posebno pazili da me nečim ne povrijede.

Mnogo kasnije, iza rata, kad smo na Boračkom predstavljali Đanijevu posthumno objavljenu zbirku pjesama, došli i otac, i mati, i rođaci…Bila je to najdirljivija književna veče na kojoj sam ikada učestvovao.

Eto, i tako se može nositi sa zlom, i ličnom tragedijom.

Druga priča o dobru, skoro na rubu “naučne fantastike”.

Ediju (Eddy) Hekmanu, kliničkom psihologu iz Groningena, sjever Holandije, momak ubio kćerku. U napadu bijesa umlatio je aparatom za gašenje požara. Djevojka se zvala Renske, a mladić Alasam, tamnoputi izbjeglica iz Benina. Za sobom su imali dugogodišnju vezu, na koju je u zadnje vrijeme pala debela sjenka problema oko Alasamovog zahtjeva za azil u Holandiji. Naime, nakon desetogodišnjeg procesa, od advokata do advokata, sud je nedavno odlučio da se mladić mora vratiti u zemlju porijekla. I pored Renskinog uvjeravanja da će se vjenčati i tako izbjeći deportaciju, Alasam je zapao u duboku depresiju.I počeo piti antidepresivu. Paroksetine.

Djevojčin otac misli da su upravo oni prouzrokovali tragediju. Radi se o jakim lijekovima koji kod pacijenta nerijetko izazivaju konfuziju, osjećaj ugroženosti i agresivnost. Zato ih neki i zovu killer-drugs.

U strašnom zločinu koji je počinio supružnici Hekman apsolutno ne prepoznaju prijatelja pokojne kćeri. Po njihovim riječima, on je nježan, pažljiv, duhovit mladić.

“Ali, on vam je ubio kći?” iznenađeno konstatuje novinar dnevnog lista u intervjuu koji me je potaknuo na ovaj tekst. Edi mu odgovara protupitanjem: “Imate li Vi djecu? Zamislite da jedno Vaše dijete napravi nešto strašno Vašem drugom djetetu. Do tada sve bilo u najboljem redu, a onda – strašan udarac! Da li biste ga otpisali? Biste li pomislili: ‘Ah da, to je uvijek bilo problematično dijete’? Ne, tada obično pomisliš: ‘Kako je to moguće?’ To je bilo moje prvo pitanje. Alasam je bio član naše porodice. Oboje sam ih volio. Naravno da je tu bilo malih razlika, ali sam ga osjećao mojim djetetom. I još uvijek osjećam. On pripada nama.” (Pocrtao GS)

Već slijedećeg jutra Edi donosi odluku: “Pomoći ćemo mu,” kaže supruzi. Ova ga prvo pogleda, a onda klimne glavom. “U tom momentu nismo imali pojma u čemu bi se mogla sastojati ta pomoć, pa čak ni da li je naša odluka ispravna. Ali da baš to mora biti naš prvi korak, to nam je oboma bilo jasno,” napisao je docnije otac ubijene djevojke. I otišao posjetiti momka u zatvor.

Jednom, drugi, treći put. Iz tih, isprva suzdržanih susreta, rodila se ideja o pisanju knjige. Zajedničke knjige, koju bi napisali Edi i Alasam, svaki sa svojom verzijom tragičnog događaja.

Nedavno objavljena, knjiga Jedan kupe dalje (naslov aludira na slučajno upoznavanje Renske i Alasama) ovih dana izaziva ogromnu pažnju holandske javnosti. Edi Hekman se bukvalno “ne skida s ekrana”. Odaje utisak mirnog, uravnoteženog čovjeka s trajnim ožiljkom. Sam kaže da je to jednim dijelom maska, ali i profesionalna deformacija. A na pitanje šta mu je značilo pisanje ove knjige, i to sa kćerkinim ubicom, tiho odgovara: “Možda upravo to: da se malo lakše nosim s mojim bolom.”

U Edijevim riječima ni “grama” mržnje. On i dalje redovno posjećuje “sina” u zatvoru. Knjiga očinstva nije zaklopljena.

Kako to objasniti mom “kolegi” Rumenom, i mnogim drugim rumenima?