Drevni i volšebni jeziče Hrvata

Što to ima u ljudima tužno, kakav činilac, da će im i nešto takvo kao npr. riječ “čimbenik” biti draže nego ovo “činilac”?

Odgovor nije težak: ne vole ljudi tuđice! U svetom su ratu protiv njih, forsiraju autohtoni materinji, to je pitanje principa, živcira ih kada se domaći danski zagađuje mongolskim faktorima. Napišem tako tekst jesenas u kojem postavljam neka logična pitanja, pa dobijem, između ostalih, i ovakav sarkastičan komentar (nebitno čiji, jer jedan u moru tipičnih): “a sad logicno pitanje sta to znaci decenija i siledjije??” A palo je i pojašnjenje na što pjesnik cilja: “nemozes u danskoj pisati na mongolskom jel?”

Od svega je on uspio shvatiti samo to da sam sumnjiv jer koristim par riječi sumnjivog porijekla. Pa da ga je barem naljutio sadržaj teksta, što zastupam bogohulne poglede na svijet (to bih morao skrušeno priznati) – ali ne, ništa drugo, samo su mu decenija i siledžije zapeli kao trnovi u oku. Jer to je njemu mongolski za hrvatsku Dansku. I deceniju i siledžije, doduše, najurednije prepoznaje baš svaki rječnik hrvatskog jezika – a potonju riječ taj lingvistički autoritet nije bio u stanju niti pravilno napisati, premda nije toliko teška – pa je zbilja zabavno gledati do koje točke apsurda je u ime hrvatskog spremno ići ludilo tog purizma razlikovnosti u odnosu na sve što iole miriše na srpski. Što bi bilo, ne usudim se ni zamisliti, da sam ga ubjeđivati išao nekim izdancima zajedničkog jezika stvarno pravoslavno krštenima (a nije da ne običavam po potrebi, čisto zato što mi se može)? (Ali znam što! Poslala bi me Ivana Šojat neka idem u majčicu Srbiju, kad se već ne stidim takvim izborom riječi legitimirati Miloševićevu agresiju.)

Neka mi Nives Opačić bude advokat: “Da odmah bude jasno: bitka se ne vodi između čimbenika, činitelja (a možda i kojega trećega mušketira) koji su svi na istoj strani, nego između svih njih i faktora, koji je, naravno, s druge strane barikade. Zna se kako se taj boj i zove: borba protiv tuđica, a za češću uporabu domaćih, hrvatskih riječi. Borba je to pravedna i posve legitimna, jer tko uopće voli uljeze u vlastitoj kući?! No u Rječniku hrvatskog jezika (ur.J.Šonje, 2000.) čimbenik se opisuje ovako: fizička ili pravna osoba koja čini odlučan udio u čemu, koja odlučuje; činitelj, faktor – biti čimbenik u prevladavanju krize. Imenicu činilac upućuje na činitelja (iz poznatih razloga – borbe protiv svakog sufiksa na tvorbu imenica muškog roda koja nije –telj), a činitelja objašnjava čimbenikom, faktorom. Dakle, i tuđica faktor, koja, dakako, nije zabranjena, bolja je od imenice činilac, koju taj rječnik ne priznaje kao dobru hrvatsku riječ. No Jezični savjetnik (ur S.Pavešić, 1971.), koji se u ondašnjim izrazito nepovoljnim jezično–političkim okvirima borio za hrvatski jezik kad je to bilo mnogo teže nego što je danas, piše nešto drugo. Za čimbenika kaže da je loša kovanica prema glagolu činiti, jer nema posebnog pridjeva čimben. Zato je bolje, kaže Pavešić sa svojim suradnicima, činilac, činitelj.”

Hrvatski jezik

Neobično mi je drago da je profesorica Opačić govorila tu upravo o “hrvatskom jeziku”. Jer drugoga ja ne poznam, barem ne kao svoj rođeni. Neka me se izvine (ali, da li odmah da zamolim da me se i za sâmo ovo izvine izvine?) – iz pasivnih sam krajeva, moji su iz šume, nisam puno putovao svijetom kao mali, jedino što sam naučio je ono kako su govorili stariji oko mene. Taj se govor razlikuje od bilo kojeg iz drugih zemalja, u tom identičnom obliku govori se samo i jedino na dijelu teritorija današnje Republike Hrvatske. Znači, hrvatski je to govor, hrvatski jezik – kakav drugačiji?

Sam, izvin’te me, nisam školovani jezikoslovac, pa ne znam pričati tako jako učeno o jeziku kao neki. Kad dođe do aktualne vruće teme – kako najpravilnije grupirati govore iz regije? – jedino što ja mogu je podijeliti ono što iskustveno znam kao govornik. Kako su pasivni krajevi iz kojih dolazim oni slavonski, materinje narječje mi je štokavsko. A s kojim bih govorima najprije grupirao, prema svome iskustvu o jezičnoj bliskosti, taj govor koji sam popio s majčinim mlijekom?

Po sugestiji proizlazećoj iz pripadnosti hrvatskom jeziku bila bi to ponajprije druga područja govora koja također spadaju u hrvatski jezik. Za prigovor bi se ovdje, međutim, javio moj ljubavni život. Kad bih, recimo, pokušao štagod mutiti s kakvom dalmatinskom koke, bilo bi to tako-tako, šepavo, moja bi infišanost u pravilu nesretno udarila u zid nemoći da joj lijepo pričam o infišanosti – ne znajući uopće šta je to infišanost. Puno gore je bilo u slučajevima kad bih se namjerio malo se kakti faćkati s kojom zagorskom pucom: nijedne se riječi ne bismo razumjeli ona i ja, pa nikad, o tugo, pod bregima nisam uspio stići čak ni do brega druge baze. Tek su među đevojkama koje su se dobro snalazile u štokavštini – morale je ili ne morale naknadno naučiti kao standard – rasle moje šanse. Ironija je sadržana u činjenici da se više onih s kojima sam mogao naći zajednički jezik, na štokavskom mog hrvatskog, moglo naći izvan granica Hrvatske nego u njoj, i u apsolutnom i u relativnom pogledu.

Ali na stranu i pokvarene muške namjere: taman i ako samo hoću poručiti piće u kafani, činjenica je da kada – ja, dijete papučkih šuma – idem u primjerice Mrkonjić Grad ili Novi Sad, ne moram ni najmanje strepiti hoću li se moći sporazumjeti s lokalnim stanovništvom (gdjegod ne budem sto posto siguran jesam li uopće prešao granicu); tu sam jezično svoj među svojima, dok mi u Bednji, Buzetu ili Blatu ni google translate ne pomaže, jasno mi je da sam među strancima. Kako to? Ako je hrvatski jezik nosilac hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta, otkud onda da ja kao Hrvat, dijete papučkih šuma, u svom materinjem hrvatskom govoru, koji je o istom trošku i cirka standardni hrvatski jezik, nemjerljivo razumljiviji bivam u Bosni ili Srbiji nego u Zagorju, Istri ili na Korčuli?

Iz svega je evidentno da je koncept hrvatskog jezika koji ujedinjuje govore s područja Republike Hrvatske konstrukcija bez realnog uporišta u izohipsama jezične distribucije. To ne znači da je konstrukcija isisana iz prsta, bez bilo kakve osnovanosti, nego da se osnovanost ne nalazi u realitetu grupiranja strukturne bliskosti govora (u nečemu je drugom: jedinstvenosti prostora unutar državnih granica i dominantne konfesionalno–etničke deklaracije). Za shvatiti sve to, a i govoriti s punim autoritetom, ne moram biti jezikoslovac, dovoljno mi je iskustvo mućenja i faćkanja: gdje i koliko razumijem što mi djeve i gospe koje begenišem pričaju, a gdje i koliko ne. Kada bismo se vodili čisto jezičnim ključem, bio bi to ključ dijalektalne osnovice: moj materinji štokavski grupirao bi se ne u zajednički jezik sa svim govorima kojima govore Hrvati u Hrvatskoj (a bez obzira na stupanj strukturne srodnosti), već u zajednički jezik s ostalim novoštokavštinama (bez obzira na to u kojoj državi i kojeg su etniciteta govornici).

Do ove smo točke na terenu golih i neporecivih činjenica. Pitanje selekcije ključa – hoće li to biti jezični ili neki drugi – po kojem ćemo definirati pripadnost “zajedničkom jeziku” u sferi službenih naziva i grupiranja nabijenih političkim rezonima kompleksno je i podložno različitim shvaćanjima, no u samoj činjenici jezične pripadnosti štokavskog hrvatskog drugim štokavštinama iz regije, a ne primarno skupini od tri hrvatska narječja, nema ni zrnca arbitrarnosti.

Čini li ga to manje hrvatskim jezikom? Pa ne čini, ne čini.

Ambicija Deklaracije

Deklaraciju o zajedničkom jeziku sam kao iz topa potpisao i neuvijeno je zastupam, no pokušavam pritom biti dijalektičan, shvatiti i uvažiti legitimne pozicije i onih koji joj se protive. Kako glase osnovne baze prigovora s te strane?

Prva baza inzistira na i dalje egzistenciji razlika koje hrvatski čini jedinstvenim. Bujrum! To je u potpunosti legitimno i ne treba biti pripisano tek narcizmu malih razlika; samome mi je najmilije govoriti, čitati i pisati baš hrvatsku verziju štokavskog i jedino u njoj se dovoljno suvereno snalazim. Kako god okreneš, ostaje fakt: štokavski u Hrvatskoj sadrži elemente razlike u odnosu na štokavski u ostalim zemljama, odnosno svi varijeteti međusobno sadrže jedni spram drugih. Kada čujem nekoga da govori srpski ili bosanski ili crnski ili gorski, ja ga razumijem što mi kaže, ali i odmah razaznajem da to nije moj, hrvatski, nego varijetet koji već jest. Prepoznavanje zajedničkog policentričnog jezika s četiri standardna varijeteta ne podrazumijeva negiranje međusobne različitosti tih varijeteta. Niti dovođenje u pitanje hrvatskog jezičnog standarda: ne predlaže se nikakvu izmjenu u njemu; ambicija Deklaracije nije standardološka. Ali u čemu je onda problem njenim protivnicima ako im je tek do zaštite postojećeg standarda i demarkiranja da se radi o zasebnim jezičnim entitetima? Pa i po Deklaraciji svi participirajući govori ostaju u jednakoj mjeri zasebni i različiti koliko su to i bili – jedino ne ostaje interpretacija da su to četiri različita jezika, već četiri različite inačice jednog jezika. Pod znak pitanja nije dovedena razlikovnost, nego jedino razina razlikovnosti.

Druga baza se nadovezuje inzistiranjem na upravo razini razlikovnosti, odnosno lingvističkom statusu, tražeći da hrvatski jezik bude upravo sam svoj partikularni jezik, a ne hrvatska inačica nečega što ima status jezika tek na zajedničkoj ravni. Partikularisti se tu vode onom polušaljivom definicijom jezika kao dijalekta s vojskom i mornaricom: hrvatski jezik oivičen državnim granicama RH, kao nešto iz reda grba, himne i zastave, zajamčen Ustavom i sa zakaparenim parkirnim mjestom u Bruxellesu (zauzeto, Hrvat!). I dalje sam dijalektičan: moje protivljenje ovoj liniji pritužbi na Deklaraciju ne ide kroz protivljenje ovom zahtjevu – ne odričem mu pravo ni legitimitet. Država ima pravo da kodificira svoj vlastiti jezik i da ga zove kako želi.

Ovo je, međutim, moment na kojem stvar postaje interno semantički komplicirana, unutar samih granica Hrvatske – što je i jedna od osnova po kojima pitanje zajedničkog jezika u Hrvatskoj biva inherentno složenije nego u ostalim zemljama učesnicama (u BIH je etnički složenije, ali ne i jezički složenije). Sam pojam partikularnog hrvatskog jezika počinje se, naime, cijepati na dva različita značenja koja simultano nosi. U prvom značenju pod hrvatskim jezikom, kao nečime službeno važećem na teritoriju RH, imat ćemo na umu standardni hrvatski jezik – to je to što je upisano u Ustav i što ima svoj rezervirani kod u međunarodnoj zajednici. Očito, ovo značenje ne uključuje nijedno od tri narječja. U drugom značenju, uslijed potrebe obuhvaćanja ukupno oivičenog državnim granicama, hrvatski jezik odnosit će se na dijatopijsko trojedinstvo kajkavštine, čakavštine i štokavštine, plus standardni varijetet deriviran iz potonje. To je interpretacija u kojoj će dijalektalni varijeteti figurirati kao regionalne verzije iste stvari koje je standardni nadregionalna, a ključno na svima je njihova pripadnost prostoru hrvatskog jezika, da su sve hrvatske – to je ta ista stvar koja ih ujedinjuje. Tzv. “tronarječna osnovica hrvatskoga jezika”. Kad Nazor poje u vokativu (o) drevnom i lijepom jeziku Hrvata, jedino može biti da toj interpretaciji poje.

Drugo značenje, znači, obuhvaća u sebi prvo – ono je širi pojam. Nije ta vertikalna relacija semantičke simultanosti bez presedana: oznaku plave boje koristit ćemo katkad za tamnoplavu, katkad za svijetloplavu, a u nekim upotrebama kao širi, kišobranski pojam za sve nijanse; pas će imati pet udova, šest ako je riječ o mužjaku, ali neće imati i pe’šest nogu, njih će uvijek imati najviše četiri, što nas neće spriječiti da pojam psećeg uda katkad koristimo u referiranju na neku od tih nogu, drugi put na onaj za mahanje ili onaj za tarlahanje, a u nekim opet upotrebama kao širi, kišobranski pojam za svih pe’šest. No, simultanost korištenja identičnog znaka i u širem i u užem značenju zna nekad izazvati konfuziju.

Sve što biva hrvatski jezik definitivno neće biti uklopivo u Deklaraciju o zajedničkom jeziku. Nazorovski pojam drevnog jezika Hrvata nije u nju uklopiv. Što ćemo u njoj s Bednjom, s Buzetom, s Blatom? Da se kao hrvatski standardni jezik kojim slučajem uspostavio recimo jezik Petrice Kerempuha ili Marka Marulića, izvjesno je da ne bismo imali o čemu pričati – hrvatski jezik tada ni u jednom od dva značenja ne bi pripadao uz novoštokavsku alijansu iz regije. Mogli bi se jedino priključiti hrvatski štokavci, iz papučkih šuma i drugih parcijalnih zona, ali tada u toj parcijalnoj verziji, a ne bismo mogli govoriti o priključenju hrvatskog jezika. Kako se, međutim, svojedobno kao standardni varijetet uspostavio upravo Čevapovićev i Gajev “ilirski”, stvari postaju komplicirane, pomalo kao onaj geg kad jedan vidi 6–icu, drugi 9–ku, a obojica su u pravu. U jednom značenju pojma hrvatski jezik ni pod razno ne može biti reduciran na tek inačicu zajedničkog; u drugom značenju pojma hrvatski jezik je evidentno inačica zajedničkog (a upravo to značenje je ono službeno i kodificirano pri svim meritornim međunarodnim tijelima).

“Ta n.p. sav svet znade i priznaje, da smo mi književnost ilirsku podigli i uveli; nu nama još izdaleka nije na um palo ikada tvarditi, da to nije serbski već ilirski jezik; pače ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu, što mi Hervati s bratjom Serbljima sada jedan književni jezik imamo.”

O, ironijo. Ako je hrvatski jezik definiran teritorijem hrvatske nacionalne države i ostalim nacionalnim obilježjima, nije li zabavno prisjetiti se da su i ta nacija i taj jezik kao njen temelj nastali tek kroz ilirce i Hrvatski narodni preporod – s gaj/vukovskim unitarizmom kao neodvojivim i ključnim momentom. Divna li paradoksa (koji jezičnim nacionalistima ne može ne izazivati žgaravicu): nema nečega takvog kao hrvatski jezik, skupa s uopće konceptom hrvatske nacije, mimo geneze kroz unitaristički jezik.

Nazorov drevni jezik Hrvata ukazuje se kao potpuno nesuvisla formulacija svugdje tamo gdje na umu imamo uži pojam standardnog hrvatskog. Nacija je koncept 19. st.; prije ilirskog pokreta imali smo razna plemena koja tu žive, razasuta u habsburškom i osmanskom carstvu, u mletačkoj i dubrovačkoj republici, govoreći vernakularnim dijalektima, kakvim već koje, za po doma, a u školama i uredima latinski, njemački i, zaoštreno u nametnutosti s početkom vijeka, talijanski u mletačkim, a mađarski u ugarskim provincijama – eventualno definirana katoličkom konfesionalnošću (u skladu s tadašnjom dominantnom paradigmom), ali ne i nacionalnošću u suvremenom smislu, u kojem danas govorimo o Hrvatima i Republici Hrvatskoj. Do nacionalne integracije, tj. interpretiranja da je sva ta rasutost jedna nacija, sa zajedničkim identitetom kao Hrvata, koji govore jednim jezikom, došlo je posredstvom, kako to jedino može i biti, definicije jednim jedinstvenim obilježjem – a to obilježje bilo je “ilirski”, panjužnoslavenski, panštokavski jezik (Gajevo “horvatsko–slavensko pravopisanje”). Treba razumjeti: „ilirski jezik“ nije tu ništa drugo nego onodoban termin (deriviran iz pretpostavke o južnoslavenskim narodima kao potomcima nekadašnjih ilirskih plemena) za ono za što bismo danas rekli – kako ono bješe – zajednički policentrični.

Malo logike. Što je muškarac bez brkova? Muškaraca ima raznih, neki su plavi, neki su crni, neki niski, neki visoki, neki dlakavi, neki ćosavi, neki glupi, neki, hm, manje glupi, te ni po jednoj od tih odrednica još ne znamo pouzdano da se radi o muškarcu. To znamo tek kad utvrdimo obilježje koje je za to definicijsko: Y kromosom. Tek po definicijskom obilježju zajedničkog „ilirskog“ jezika Hrvat uopće i postaje Hrvat. Onaj iz Bednje, iz Buzeta, iz Blata, prije nego progovori unitarni standard – da, jebiga, vukovski  standard – nije još Hrvat u Gajevom smislu, dakle u smislu hrvatske nacije (nego samo u feudalnom plemensko–konfesionalnom smislu). Nije meni ni sila da netko bude bilo kakva vrsta Pravog Hrvata, ne vjerujem u realan karakter tog konstrukta i nemoguće mi ga je shvaćati previše ozbiljno, ali ako se ljudi već pozivaju na to, neka razumiju izvode. Inzistirati u ime nacionalnog jezika da se ne radi o zajedničkom jeziku nego o partikularno i isključivo hrvatskom, bilo bi kao inzistirati u ime vlastite muškosti da ti se ne pripisuje Y kromosom, jer ti si partikularno visok, lep i plav i samo time si muškarac.

Slon u sobi: sve što znamo o genezi i strukturi hrvatskog standardnog jezika ne uklapa se u interpretaciju po kojoj bi on bio komponenta nekog drevnog jezika Hrvata, nadregionalna verzija njegove “tronarječne osnovice”. Kada o hrvatskom jeziku govorimo u užem značenju nacionalnog standarda – koji je porijeklom ilirski i vukovski – prosto neproširena je činjenica da ne možemo više govoriti o regionalnim verzijama i nadregionalnom standardu jedne te iste autonomno hrvatske stvari, za koje bi ta pripadnost bila ono ključno i presudno na njima. Prvi bi sam praotac nacije Ljudevit Gaj protestirao na ideju da bi na tome što je uspostavio kao hrvatski jezik ključno bilo njegovo izolirano hrvatstvo. A konačno, radi se o logički nesuvisloj propoziciji. S obzirom na to da konstrukt hrvatske nacije uopće i dolazi u egzistenciju i formiranost tek po uspostavi ilirskog standarda, besmisleno je govoriti o formatiranosti standarda nacijom, koje bi apriorno bilo, već jedino obratno može vrijediti: nacija je formatirana apriornim joj jezičnim standardom (koji je pritom u samom svom temelju i iskonu unitaran/ilirski).

S tim rečeno, u današnjoj već formiranosti Republike Hrvatske i njenog nacionalnog jezika – i u širem i u užem značenju – izvan je svake dvojbe i njeno pravo na samostalnu nomenklaturu. Samo – čuda velikoga – u Deklaraciji ni riječi protivne tome. Njoj je stalo do utvrđivanja policentričnosti s konzekvencom u nepostojanju važećeg hrvatskog standardnog jezika kao sastavnog dijela nečega izolirano i autonomno hrvatskog, rukavca „drevnog jezika Hrvata“, jer povijesne i lingvističke činjenice tome ne odgovaraju, ali ne i – kao što su se neki upeli praviti blesavima – uopće negacije njegovog postojanja i zasebne suverenosti. Nadalje, stalo joj je do činjenice o policentričnosti na supstancijalnom planu, a eksplicitno naglašava da ne i na planu nomenklature, te bi RH komotno mogla svoje službeno jezično čedo nazvati i Ante ili Hrvoje ako bi baš htjela, a da potpisnici ne bi riječ rekli. Pa u čemu je onda problem?

Zbilja, ako je do inzistiranja na egzistenciji nekih razlika te do prava da Hrvatska svoj jezik standardizira i zove kako hoće, a Deklaracija ni jedno ni drugo ne dovodi u pitanju, otkud onda takva bura? Odgovor se krije u inverziji pitanja: čak i oni među nacionalno ugroženima koji nisu pristupili divljanjem napamet, nego su ove dvije baze uvidjeli – povezavši da ambicija Deklaracije ne može biti standardološki utjecaj (jer je hrvatski standardni jezik, kao što se ne umaraju ponavljati, definiran, međunarodno priznat i kodiran kao jedan od službenih jezika EU, itd., što Deklaracija ne može promijeniti taman kad bi i htjela) – ostali su svejedno uznemireni nemogućnošću da dešifriraju čemu onda uopće Deklaracija. Ukoliko te dvije stvari ne dovodi u pitanje, ne vide joj poantu. A ako ne vide poantu – onda će je jedni nazvati besmislenom, zaključujući da poante uopće nema, a drugi, shizotipnije nasađeni, skloniji paranoji, kontati da je poanta onda sigurno negdje onkraj, u registru politike, tražiti u njoj mračnu politikantsku zavjeru, koja u svojoj zadnjoj agendi vodi, čemu bi drugome, obnovi nepreželjene Jugoslavije (“preambula treće Jugoslavije“). Ta zašto bi nekome moglo biti toliko stalo poricati egzistenciju hrvatskog jezika kao nečega u svim svojim komponentama autonomno i autogeno hrvatskog? Iz zlobe prema samostalnoj Hrvatskoj?

Ispravno shvaćaju dio da se radi o političkom registru. U čemu joj je, dakle, smisao? Pa u onima s pikom na deceniju i siledžije. U njima, u njima!

Politički registar

Za ne shvaćati opravdanost par excellence političke usidrenosti Deklaracije preduvjet je nenalaženje nekog (posebnog) problema u sadašnjem stanju stvari.

Jedni kažu: Šta, pa tako baš i treba – zdravo puristički, čistiti hrvatski, da bude što različitiji od srpskog. – Ne treba posebno objašnjavati zašto oni neće vidjeti problem u tome: sami to jesu. Ali oni su intelektualni nekrofili i ne treba ih uzimati u obzir.

Drugi kažu: Šta, pa to purističko normiranje nije se ustalilo. Bilo je bizarnosti i akrobacija, ali one su danas još samo predmet viceva. – Ovo je trivijalizacija opsega purističkog zahvata. Da izvinete (izvinjavamo se, mnogo se izvinjavamo), ja i dalje nisam profesionalni jezikoslovac, ali čitavo vrijeme mi je stalo time se “hvaliti” upravo zato da bih istaknuo kako polje ovog prijepora nije tek polje neke tamo uskostručne polemike iz jezikoslovnog sektora, u akademskim kulama bjelokosnima. Istina je da se artificijelnom preskriptivizmu odozgo „zrakomlata“ ili „krugovalnih postaja“ sav narod smije, ali kad ti netko s ceste zamjeri upotrebu riječi kao decenija i siledžija, znaš da je stvar uzela maha kao doxa, u jednom dubinskijem i sveobuhvatnijem smislu od nekoliko nezgrapnih termina – te da se nipošto ne radi o tek opskurnosti jezikoslovaca čudnih ideja (i raznih akademika HAZU, ideološki impregniranih stručnjaka ili nadristručnjaka iz instituta, medija, vijeća i povjerenstava, s ambicijom propisivanja kulture) s kojom bi već kobajagi bilo završeno i kojoj se svi još samo smiju.

Treći kažu: Šta, pa ionako možeš govoriti kako hoćeš, ako baš tako hoćeš. Zar ti tek Deklaracija treba dati zeleno svjetlo za to? – Sigurno da ne samim potpisnicima i ostalima koji su u sebi opskrbljeni protuotrovom. I bez ikakvih proglasa i deklaracija bilo mi je slobodno napisati ne samo hrvatske riječi decenija i siledžija, nego sam komotno mogao i takve kao hiljadu (također hrvatska), a pri baš zainaćenju i neke koje u rječnicima hrvatskog ne postoje, ali ih svi razumijemo – kao i u ovom tekstu što se služim terminima raznorodne krštenosti ili ih čak izvlačim u naslov. Ali sigurno i da nije do toga. Pitanje je pogrešno postavljeno. Nije samo do doslovne slobode prakticiranja kad nisi potpao, nego je pitanje distribucije potpalosti. Sva je stvar u tome što u podlozi potenciranja različitosti jezika ne stoji ljubav prema svom rođenom hrvatskom, nego, da se ne lažemo, mržnja i zazor u odnosu na srpski jezik – tretiranje ga kao kužnog, obilaženje oko njega sa začepljenim nosom, paranoja o zajedničkom jeziku kao eufemizmu za proždrtost hrvatskog od strane srpskog (s vlastitom zrcalnom projekcijom bauka Vuka u dijelu u kojem se razilazio od Gaja). A mržnja i patologija u jeziku preslik je mržnje i patologije u glavama i povratno. Nametnuta je os razmišljanja: u svemu gledati je li nešto košer hrvatska riječ (ili možda ima u njoj srpskih ter “balkanskih” primjesa?!) – pa kinjiti druge i sebe, momentima zamjerki i autocenzure, imperativom primjene tog filtera, koji osim odraza poremećenog stanja svijesti, predstavlja i trening za poremećenost.

Ali lagao sam kad sam rekao da je preduvjet nepoimanje problema u tome. Ima ih i koji problem jasno vide, ali političku opravdanost Deklaracije svejedno spore – na taktičkom planu.

Jedni kažu: Šta, pa to se ne rješava deklaracijom, to je u rukama onih koji kroje kulturnu, obrazovnu, znanstvenu politiku, a na deklaracije su ti imuni. – Točno je da krojači s ambicijom propisivanja kulture i hibridnog hrvatskog, čija je jedina poanta u tome da bude čim razlikovniji od srpskog, dok nemajući moć doslovno zapovijediti izražavanje pojedinca, ipak imaju znatan utjecaj na ovdašnju kulturu i javni prostor. Koliko je tih polupismenih ili samo pasivno pismenih umova, bez protuotrova u sebi, koji će se – izvršivši u dvije rečenice deset (točan broj, prebrojao sam) teških krvnih delikata nad pravopisom i gramatikom hrvatskog jezika – doći pjeniti zbog toga što sam upotrijebio deceniju i siledžije? U takvom stanju svijesti jesu i zbog ovih ili onih krojača, no bilo bi pogrešno fiksirati se na nekolicinu tih koji kroje, jer uspjeh njihovog projekta plod je sinergije na mnogim razinama društva, počevši od krovnog tuđmanističkog takta koji je udaren ranih ’90-ih kao „obvezatna“ zborna pjesma, s prometanjem u doxu. Svi u koje se ukotvila manija purizma čine tu doxu. Pojedinim krojačima jezika doduše pripada krojačka rola, ali doxa ih nadilazi, ne prethode oni njoj već ona njima. Put otpora ne može biti da se dopre argumentativno do nekoga pojedinog od onih koji doxu diktiraju i ispovijedaju, naravno ni do svih njih skupa, da ih se ide u nešto uvjeriti. Put otpora je tek pokazati da nemamo mirni konsenzus, nego da će puristička ofenziva imati svoju kontraofenzivu. Deklaracija već jest nametnula široku frontu oko toga u javnom govoru i po ulicama – u tome i je njen smisao; samim time predstavlja krupan iskorak u borbi protiv doxe: dati do znanja da im pretenzija na monopol kulturnog demarkiranja neće proći samo tako, bez ispaljenog metka. Ta upečatljiva objava latentno prisutnog konflikta, da ne vlada opći konsenzus, s efektom srednjeg prsta, možda i nije mnogo, ali je jedino što je preostalo u obranu razuma pred kolektivnom paranojom, indoktrinacijom i fetišizacijom pohrvaćivanja hrvatskog.

Drugi kažu: Šta, pa gro stanovništva to ne želi iz političkih razloga, čačkanje te mečke samo će još pogoršati stvari, kao autogol, jer zlodusi se time hrane i dodatno će se povampiriti, uslijedit će povratni udar i još tvrđe pozicije spram “jugoslavenčina”. – Postavljanje koje je ne samo kukavno nego i provjereno kriva taktika. Ima ona čuvena priča s bijelima i obojenima i autobusom? U SAD ’50-ih gro stanovništa, iz političkih razloga, nije nešto gorilo od želje da crnci smiju sjediti gdje žele u autobusima, nesegregirano. Pa kog su onda vraga mislili postići Rosa Parks i ti neki silni pokreti za prava, osim čačkanja mečke? Autogol, dok kukluxklanovci odmah vade šibice, spremni za protuudar i još tvrđe pozicije spram “crnčuga”? Sljedeći put kad taktika popuštanja i neodupiranja siledžiji zato da ne bi zamahnuo još jače urodi plodom bit će i prvi put. Pa mi i jesmo tu gdje jesmo upravo nakon dugog niza godina takve taktike, s čekanjem, šutnjom i pokornim prihvaćanjem. (U varijaciji u kojoj se ovoj propovijedi podvijanja repa, iz tobože velike mudrosti kalkulacije pred čačkanjem mečke, pridodaje frktanje nosom nad činom nečijeg odvaživanja da istupi pred mečku, kao suviše intelektualističke i salonske arome, jer neće ništa postići, nasuprot nekakvoj taktičkoj i akcijskoj superiornosti prigovaratelja, imamo posla s prodavanjem kenjkavosti pod štemersku konkretnost, dakle izokretanje naglavačke onoga tko tu zapravo biva sterilan i salonski.)

Treći kažu: Šta, pa to je gašenje požara benzinom, koje ne brine o kolateralnim žrtvama gašenja, to je odgovaranje na rigidne prakse drugim rigidnim praksama, u nadmenoj ispravnosti koja se ne pita čini li nažao onima čiji osjećaj možda i ne razumije. – Evo nam i prelaska kalkulacija pred mečkom u fazu pasivne agresije, s emocionalnim ucjenama nabijenima floskulama. O kakvoj rigidnosti govorimo? U tekstu Deklaracije rigidnost može naći samo netko tko ponavlja krive formulice kojima je komunikacijski prostor zadnjih dana zatrpan. Koje su to kolateralne žrtve u pitanju? Kome – ili bolje rečeno kakvima – može nažao učiniti i povrijediti osjećaje ono što stvarno piše u Deklaraciji? Onima kojima smeta u Hrvatskoj čuti mongolske izraze kao decenija i siledžija? Ne samo njima, naravno, kao ekstremima paranoje, nego i uopće svima za čiji je duševni mir potrebno da hrvatski bude hrvatski, a srpski srpski, daleko mu lijepa kuća, uslijed delikatnih osjećaja koji svoje ishodište imaju u zazoru i nacionalnoj ugroženosti. Nije samo jasno zašto netko programsko polazište Deklaracije ide uzimati za neželjenu nuspojavu: pa cijela stvar i je u tome da njih zaboli.

Valja istupiti, prekinuti šutnju o carevoj golotinji, napraviti gestu ulaska u ring sproću namećućeg jednoumlja – to je politički smisao Deklaracije, u vidu aperkata teške kategorije, koji ne može biti blokiran jeftinim štipanjima ispod pojasa.

Forum.tm