Sa križom ili krstom u zaborav

Povezani članci

• Mišo Marić: ZA SVOJU DUŠU
• Reakcija na filofašističke pojave u našem društvu
• Most solidarnosti
• IZLOŽBA POVODOM OBILJEŽAVANJA DANA DRŽAVNOSTI
• Kome to smeta Komšić?
• Munib Delalić: MIR NAŠEMU VREMENU

Stara latinska kaže:„Veritas amara est /Istina je bolna/„, ali je i činjenica da svako ima svoju istinu, koja zaista, boli svakoga više ili manje. Nama je suđeno živjeti u društvenoj zajednici, te nam je imperativ okrenuti se i budućnosti, radi i naše djece i svih nadolazećih generacija.

Priupitajmo se, da li je moguće u različitosti mnogih istina i doći do određenog i zajedničkog stava, kako bi  krenuli  u  budućnost, bez hipoteka iz prošlosti. Polazeći od logike zaborava dobro je reći, ali sa rukom na srcu, niti je humano niti ljudski tražiti zaborav, recimo od majki Srebrenice ili od onoga koji je izgubio svoga bližnjeg, u ovim suludim agresijama, sa istoka i sa zapada. Zato, nastojimo zajednički doći do konsenzusa u stavljanju tačke na prošla vremena, kako bi krenuli u proces razumijevanja, praštanja i povjerenja, bez svakodnevnih laži i obmana o stanju  i prilikama  u međusobnim odnosima, kako individualnim, isto tako u kolektivnim, odnosno među građanima i narodima, zajedničke nam domovine Bosne i Hercegovine.

Upravo sam sinoć / 31.marta / u gradu Mostaru, u gradskom centru za kulturu, prisustvovao tribini, sa filmom razaranja Mostara iz 1993. godine, od agresora HVO-a, formiranju Herceg Bosne, uz razgovore sa uglednim profesorima, koji su bili logoraši brojnih logora, od Heliodroma, Dretelja, Gabele, Ljubuškog i drugih, na teritoriji Hercegovine.

Iako sam živi svjedok i neposrednih ratnih događanja iz toga perioda u gradu Mostaru, veoma sam se teško, neugodno, mučno, žalosno i krajnje nelagodno osjećao, poslije gledanja ovog filma i priče preživjelih logoraša, kao živih svjedoka, u ovome slučaju, samo jedne i jedine istine, kao sušte suprotnosti trenutnim lažima i samo lažima, vinovnika udruženog zločinačkog poduhvata i grupe Hrvata, u međunarodnom sudu u Hagu.

Razmišljajući veoma trezveno, poželio sam, da i moji Bosanci i Bošnjaci, moga rodnog Sarajeva, kada bi imali priliku pogledati ovaj film i poslušati neposredno grupu logoraša, o torturama i neljudskim postupcima i njihovom životinjskom tretmanu u ovim logorima, od strane bojovnika hrvatskih agresorskih snaga i užasne nakaradne politike, paradržave Herceg Bosne i njenih struktura. Bili bi uvjereni u kardinalne greške njihovih predstavnika u vlasti Federacije i države Bosne i Hercegovine, iz reda Bošnjaka, o neprincipijelnom i neprihvatljivom  različitom  odnosu, prema agresorima i sa istoka i sa zapada. Naime, nužno je bilo i vjerodostojno svim prilikama i događanjima, za prostore cijele nam domovine, da se istovremeno podnesu tužbe međunarodnom sudu u Hagu, protiv Republike Srbije (što je učinjeno), kao i prema Republici Hrvatskoj, nažalost, što nije  činjeno. Mislim, da bi mojim zemljacima u Bosni i Sarajevu, tada bilo i nerazumno, da predsjednik naše države i drugi član predsjedništva, imena su nepotrebna, primaju odlikovanja od Poglavnika Franje Tuđmana, kao dokazanog agresora na naše prostore. Nikako, nije to moje Sarajevo, jedini grad u ovoj nam zajedničkoj državi, koji je doživio što je doživio, jer i Mostar i mnogi drugi gradovi, po svome obimu i sadržaju, doživjeli su neviđena zvjerstva od istih agresora.

Svakako se, ovakvo ponašanje naših vlasti iz Sarajeva, mora vratiti, kao bumerang i svima nama, prijavama i progonima i naših ratnih generala i drugih sličnih postupaka, zatim okupacijom i neriješenim statusom grada Mostara i drugih neprilika u državi, od strane i HDZ-a i njegovih predstavnika u vlasti, kao i česta miješanja struktura vlasti iz Hrvatske u unutrašnja pitanja naše države. Sve je ovo, svakako, uzročno posljedična veza i nakana, o kojoj naše zvanično Sarajevo i ne želi da se izjašnjava.  Zato se, što bi naši stari i govorili, srlja i srlja, u drugim nakanama i pravcima, rekao bih na jednosmjernom putu, što nikako nema opravdanja, niti realne mogućnosti, da se istinski krene u procese praštanja i pomirenja.

Kao sjenka suludih zacrtanih planova iz scenarija i dogovora Vožda i Poglavnika, Slobodana i Franje, na djelu su i danas, veoma jaki recidivi u cilju realizacije nedovršenih zabluda, njihovih doglavnika, guslara i orguljaša, Miće iz Laktaša i Dragana iz mostarskih Bara.

Nastoje, sasvim rastočiti nam jedinu našu domovinu Bosnu i Hercegovinu, te svoje genocidne tvorevine i paradržavice, famozne Herceg Bosne i Republike Srpske, pripojiti svojim samozvanim maticama, Srbiji i Hrvatskoj, tobožnjim starateljima naše sospstvene domovine, kao da isti nisu rođeni bili kao ljudi, ali sam siguran da mogu umirati kao magarci, jer im se njihove želje i nakane, na ovome svijetu nikada neće moći ostvariti.

Istina je, da se mnogi mogu i obogatiti, uz vjeru i blagoslov i svojih kršćanskih ili hrišćanskih velikodostojnika i sa lažnim poljupcima u ruku sv. Oca Pape Franje, ako su u pitanju Dragan Čović i njegova svita, uz križ sveti.

Neće im pomoći, niti gusle niti orgulje, kao i Božija pomoć, jer su već odavno prepoznati konvertiti, sa crvenom knjižicom u velikohrvatske i velikosrpske nacionaliste, a takvima je mjesto u zaboravu ili iza rešetaka.

Zato smo svakodnevno informisani o lažima, sa istoka i sa zapada, ali se nigdje ne pojavljuje naš Vili Brant, koji bi priznao svu našu suludu krivnju, zatražio praštanje i put do pomirenja. Dokle, ovako???