Dvije Udbe

Izdvajamo

• Zašto je Franjo Tuđman akademika Brozovića postavio za potpredsjednika države i stranke, znajući da je on suradnik Udbe? Umjesno pitanje glasi: Tko je Franju Tuđmana postavio za predsjednika države i stranke, znajući da je on suradnik Udbe? Pitanje namijenjeno čistoj relaksaciji – Je li dakle akademik Brozović bio bliski suradnik Franje Tuđmana ili bliski suradnik Udbe? – ima predvidiv odgovor: svejedno, odnosno jedno te isto.

Povezani članci

• Habulin: Dajemo punu podršku Milanoviću u njegovim naporima da današnju Hrvatsku oslobodi od ostataka ustaštva
• Osuđujemo svaku vrstu nasilja i iskazivanja mržnje
• Boris Dežulović: Diktatori, gazde i pečeni volovi
• Dragoljub Stanković: Bez sećanja i pisanja o Srebrenici očekuje nas novo klanje u budućnosti
• Kud’ svi EU-Turci, tu i ćelavi CRO-Mujo
• Što natura Snježana Kordić? Kratki kurs za osporavatelje

U svome suvremenom izdanju jugoslavenska tajna policija opstaje kao hrvatska državotvorna fikcija, drugim riječima: ‘Udba’ je ideološko strašilo smišljeno od strane udbaša koji su stvarali hrvatsku državu

Iako postoji pregršt javno dostupnih dokaza o njegovoj suradnji s nekadašnjom jugoslavenskom tajnom policijom, pokojni akademik Dalibor Brozović u percepciji vatrenih hrvatskih rodoljuba ne slovi kao ‘udbaš’.

Za razliku od cijeloga niza živih javnih ličnosti koje s bivšom Udbom, osim možda u svojstvu njezinih žrtava, nisu imale nikakve veze, pa svejedno u suvremenoj hrvatskoj medijskoj prozi figuriraju kao okorjeli ‘udbaši’, ‘kosovci’, ‘komunjare’ ili barem ‘ostaci propalog totalitarnog režima’ – poput recimo Zorana Pusića, ili Vesne Teršelič, ili Milorada Pupovca, ili nekog od kolumnista Novosti, ili čak mlađahnoga Dragana Markovine za kojim se širi glas da je još u vrtiću gušio hrvatsku nacionalnu samosvijest otkucavajući svoje vršnjake nadležnim organima nadzora – za razliku dakle od tih potvrđenih nitkova i socijalnih štetočina, pokojni akademik Brozović, premda se u eri komunističkoga mraka isticao redovitim, iscrpnim i rafiniranim doušničkim pregalaštvom, nikako da bude svrstan u istu omraženu kategoriju.

Stječe se, štoviše, dojam da je hrvatska domoljubna perspektiva godinama izoštrila kriterije i uspostavila neku vrstu nepisanog kanona: jedva da je zamisliv strašniji protuhrvatski čin od etiketiranja akademika Brozovića ‘udbašem’ samo zbog toga jer je djelovao kao konfident Udbe.

Jutarnji list je kroz zadnjih mjesec dana u više navrata i preko bezbroj novinskih stranica, uz agresivnu reklamu, objavljivao ‘povijesni ekskluziv’: feljton u neredovitim nastavcima koji ‘nakon pola stoljeća’ otkriva ‘cijelu istinu’ o tome ‘kako se pripremao nastanak hrvatske države’. Štivo će zacijelo poslužiti kao solidan dodatak državotvornoj mitologiji, jer pršti od obavještajne mistike i posthumnog dramatiziranja komunizma, uvodi nas u romantični svijet partijske i vanpartijske disidencije iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga vijeka, defiliraju tihi i odlučni urotnici obuzeti idejom nacionalnog oslobođenja, pod neformalnim vodstvom penzioniranoga generala Franje Tuđmana, dakako, kuju se zavjere, organiziraju konspirativni sastanci, pišu proglasi, vrbuju suradnici, sastavljaju deklaracije, izbjegavaju policijske klopke, gule zatvorske kazne… a u temeljnoj građi teksta počasno mjesto zauzimaju upravo doušnički izvještaji Udbina agenta ‘Foruma’, što je bio akademikov kodni nadimak.

Autor feljtona, povjesničar Wollfy Krašić – čije ime neodoljivo podsjeća na prezime ‘komunističkoga Bonda’, Markusa Wolfa, osnivača i dugogodišnjeg šefa istočnonjemačkoga Stasija, što historičarskom djelu može unaprijed jamčiti aromu sladunjava špijunskog trilera – naišao je dakle uz nečiju pomoć na bogato nalazište dokumenata jugoslavenske tajne policije i obavještajnih službi, te iz pisanoga blaga same represivne mašinerije pokušao rekonstruirati ‘pripremanje nastanka hrvatske države’, s dužnim sentimentalnim respektom prema pionirima državnosti i toliko širokim zamahom da je čak i Miroslav Krleža bezobzirno svrstan u hrvatsku domoljubnu inteligenciju.

Središnju liniju naracije, međutim, nosi komunikacija agenta ‘Foruma’ sa Službom, gdje on marljivo cinkari kolege, dojavljuje sadržaje tajnih sijela, dostavlja najintimnije podatke o bliskim suradnicima, pa tako ispada da je minuli rad akademika Brozovića, ‘nakon pola stoljeća’, doveo do ‘pune istine’ o tome ‘kako se pripremao nastanak hrvatske države’. Kakva država – takva i njena službena bajka, reklo bi se, i ponajmanje treba čuditi što mrtav špiclov nastupa u roli retroaktivnog historičara.

Ipak – kao i devedesetih, kada je djelatništvo ‘Foruma’ prvi put postalo javno poznata činjenica – nikome od predanih hrvatskih patriota, tradicionalno alergičnih na svaki kotačić iz stroja komunističke diktature, pogotovo ako je isti izmišljen, ne pada na pamet pokojnome akademiku Brozoviću utisnuti žig ‘udbaša’. Jutarnji list i Wollfy se ubiše da uvaženog jezikoslovca dolično autaju, da nam žandarski segment njegove ličnosti približe na što tabloidniji način, a vedete državotvorne desnice i ekstremisti iz političkoga centra se složno prave gluhi i nijemi. Narod.hr, Direktno.hr, Dnevno.hr i Imbecilno.hr šute. Josip Jović šuti. Milan Ivkošić šuti. Tihomir Dujmović šuti. Ivica Šola šuti. Slobodan Prosperov Novak bleji. Nitko od njih nikada, pa ni sad, nije slavnog akademika nazvao ‘udbašem’. A zatim će, po komandi, zajednički pristupiti novoj rundi masakra prononsiranih ‘udbaša’ poput Pupovca ili Pusića, utoliko zloglasnijih što s Udbom nisu imali veze.

Zbog čega je takvo što moguće? Kako to pokojnom akademiku polazi za rukom, ili onim što je od nje ostalo? Može li možda onaj kanon preko kojega hrvatska domoljubna perspektiva čuva ugled Dalibora Brozovića prerasti u aksiom općeg dometa, barem kao iskustvo naknadne pameti: da je jedini pouzdani osigurač koji će te zaštititi od optužbi za suradnju s Udbom taj da si zaista surađivao s Udbom?

U slučaju ‘Foruma’ i njegova baršunasta tranzita iz komunističkoga mraka u nacional-demokratsko svjetlo, važnim se čini nekoliko stvari. Prvo, akademik Brozović bio je suosnivač HDZ-a i prvi potpredsjednik stranke, uz rame predsjedniku Tuđmanu. Drugo, bio je potpredsjednik friško konstituirane hrvatske države, uz rame predsjedniku Tuđmanu. Treće, bio je dugogodišnji saborski zastupnik vladajuće partije. Četvrto, bio je – sada, molim, preventivno začepiti nos – predsjednik Vijeća za zaštitu sloboda javnog informiranja. Peto, bio je ravnatelj Hrvatskog leksikografskog zavoda, kulturne utvrde nazvane po piscu kojega će smjerni historičari, skoro četiri desetljeća nakon karmina, silom regrutirati u hrvatsku rodoljubnu inteligenciju.

Doda li se tome ekskluzivan doprinos akademika Brozovića policijskome filtriranju nacionalne kulture, naime čišćenju hrvatskoga jezika od nedopustivih ‘tuđica’, a zatim i čišćenju hrvatskih knjižnica od ‘tuđinske’ literature, jer je osobno dao uništiti četrdeset tisuća primjeraka ‘Enciklopedije Jugoslavije’ – pa je taj kontingent lako progutalo rezalište, kao što programirani zaborav proguta doušničku prošlost velikana – ostaju samo uzgredna pitanja.

Neumjesno pitanje glasi: Zašto je Franjo Tuđman akademika Brozovića postavio za potpredsjednika države i stranke, znajući da je on suradnik Udbe? Umjesno pitanje glasi: Tko je Franju Tuđmana postavio za predsjednika države i stranke, znajući da je on suradnik Udbe? Pitanje namijenjeno čistoj relaksaciji – Je li dakle akademik Brozović bio bliski suradnik Franje Tuđmana ili bliski suradnik Udbe? – ima predvidiv odgovor: svejedno, odnosno jedno te isto.

Eto zbog čega pokojni jezikoslovac u percepciji hrvatskih patriota ostaje otporan na mučne faktografske detalje. Njegovom demonizacijom, otvorenim zgražanjem nad činjenicom da je bio agent Udbe, državotvorna garda bi pilila granu na kojoj sjedi. Unerediti biografiju akademika Brozovića isto je što i unerediti biografiju hrvatske države, pa ima dosta smisla što ‘cijela istina’ o predporođajnim radnjama izlazi iz policijskih arhiva, tim više što onaj tko Službu izvještava o ‘pripremi za nastanak hrvatske države’ u tom ‘nastanku’ igra jednu od glavnih uloga.

Bogati konfidentski staž – o kojemu je Tuđman sve znao, kako svjedoči Josip Manolić u svojim memoarima – nije diskvalificirao, već preporučio akademika Brozovića za najviše funkcije u postkomunističkom simuliranju demokracije. Ta propozicija imala je znatno širi značaj od jedne karijere. (Revolucionarni raskid s totalitarnom prošlošću osigurao je kontinuitet prezira prema demokratskim slobodama, a nad tom tekovinom brinula je agencija kodne skraćenice SZUP – Služba za zaštitu udbaškog poretka.) Pametniji od nas, uostalom, već su ukazali na lažno razgraničenje između takozvane volje nacije i volje policije, uz napomenu da ‘ekspanzija hrvatstva nije ništa drugo nego kolektivno usvajanje policijskog mentaliteta kojemu je dodan egzaktan nacionalni predznak’.

No od ponavljanja notorne spoznaje o Republici Hrvatskoj kao udbaško-ustaškoj tvorevini važnije je primijetiti da su u javnome optjecaju dvije posve različite Udbe, jedna kao historijski realitet i druga kao aktualni konstrukt, Udba i ‘Udba’. Potonja bez sumnje dominira, pomoću nje se obavlja odstrel ‘udbaša’ i ‘kosovaca’ koji nisu njegovali Brozovićev tip društvenoga angažmana, ona nastupa kao korisna sablast iz naknadno dorađenoga socijalističkog horora. U svome suvremenom izdanju jugoslavenska tajna policija opstaje kao hrvatska državotvorna fikcija, drugim riječima: ‘Udba’ je ideološko strašilo smišljeno od strane udbaša koji su stvarali hrvatsku državu.

Novosti