Od erozija akademskog morala ka uništenju BiH

Povezani članci

• Hrabra kćer najhrabrije majke
• Marko Vešović: Pristati na beznađe značilo bi pljunuti na sve što zborim, pišem i radim od ’92. god
• David protiv Golijata – Mojsov na sud
• Ismet Smajlović: Zapis o pjesniku Sabriji Tucakoviću
• Ferid Krak: Gospodine Čoviću, da vas pitam?
• CRVENI KRIŽ OBILJEŽIO 25 GODINA OD STRADANJA DELEGATA MKCK-a NA VIŠEGRADSKOJ KAPIJI

Foto: wallpaperpulse

Davljenje akademske zajednice danas u BiH obavlja se u jezivoj tišini gušenja i umiranja svake nove ideje i svakog novog akademskog entuzijazma, u sjenci protjerivanja i kriminaliziranja onih koji bi da promjene ovakvu sumornu akademsku klimu prožetu nepotizmom, korupcijom i kriminalom

Protjeran sa univerziteta u Bihaću sjedim ovog  tmurnog, vlažnog i pretoplog jutra u kafeteriji Univerziteta u Jugoistočnoj Aziji i čitam kako Dr. Feliks Ungar  sa hirurškom preciznošću otkriva našoj akademskoj i političkoj javnosti odakle dolazi opasnost za našu zemlju i za budućnost njenog naroda. Na kreativnom i uvijek kritički raspoloženom portalu TACNO NET  nalazim inspirativnu priču o bosansko-hercegovačkoj intelektualnoj dekadencije koju je ispričao Drago Bojić na njemu svojstven i uvijek inspirativan način. Čitam kako prof. Slavo Kukić analizira gubljenje autonomije sveučilišta, i šta bi to sve moglo značiti za naše visoko školstvo i za budućnost BiH.

Nigdje u historiji visokog školstva na svijetu nije zabilježeno da lokalna zakonodavna i izvršna vlast imenuje ili razriješava rektora univerziteta, donosi odluke o nastavnim planovima, da donosi odluke u protjerivanju profesora koji su se pobunili protiv kriminala u akademskoj zajednici, da donosi odluke o tome ko nemože aplicirati na poziciju rektora ili dekana. Nema ni jednog  univerziteta u svijetu u iole normalnoj zemlji da bi rektor mogao direktno da izabere svoga sina u akademsko zvanje a da ostane na mjestu rektora i to uz puno podršku lokalnih zakonodavnih i izvršnih tijela. Nema ni jednog univerziteta u svijetu koji bi dozvolio angažman profesora u nastavnom procesu protiv kojih se vode postupci za teška krivična dijela, ili profesora koji učestvuju u fizičkim razračunavanjima zbog svojih privatnih dugova, navlačeći na taj način sijenku primitivnosti na akademsku zajednicu. Ima mnogo toga što je apsolutno neprihvatljivo za svaku normalu akademsku zajednicu a što je kod nas u BiH sasvim normalna i uobičajena pojava.

Zašto je to tako nije teško otkriti ako se samo malo bolje pogleda nepotistički listing koji pokazuje fantastičnu impregnaciju zakonodavne, sudske i izvršne strukture lokalne vlasti i akademske zajednice. Tamo gdje je jedan kum Dekan a drugi kum Predsjednik lokalne izvršne vlasti, a treći kum Rektor, a četvrti kum predsjednik Sindikata univerzitetskih nastavnika, sve je moguće i sve je dozvoljeno. To što bi trebalo biti neprihvatljivo a kod nas je sasvim normalno moguće. Ako je jedan bračni partner predsjednik Upravnog odbora Univerziteta a drugi bračni partner sudac u lokalnom sudu, jedan brat profesor na Univerzitetu a drugi brat tužilac,  koji odlučuju da li će voditi sudski postupak protiv nezakonitosti u ovoj instituciji, ishod je sasvim jasan, i po pravilu odluka je ista: nema odgovornosti. Pa ako je tako kako je, pa ko se onda i ne bi ponašao kao što se ponašaju u našoj akademskoj zajednici, imajući u vidu da je atmosfera nepotizma i korupcije prodrla u svaku poru naseg društva.

Za one koji ne bi tako radili i za one koji bi da vide Univerzitet kao mjesto gdje se stvaraju nove generacije sposobnih, motiviranih i kreativnih mladih ljudi, ostaje jedini izbor: bijeg iz ovog ambijenta. Bijeg iz BiH. Oni koji odluče da ostanu i da se bore biće kriminalizirani i nasilno protjerani. Rezultat je uvijek isti a to je za ovaj narod i za ovu državu najgori mogući izbor, našto ukazuje i dr. Ungar iz nešto drugačijeg ugla. Svejedno, posljedice su iste.

Međutim, iz ovakve stvorene klime rađa se nova nevolja i nove prijetnje koje sve više i više zatamnjuju nebo nad budućnošću BiH i onih koji žive ovdje. Akademska zajednica postaje glavni epicentar stvaranja društva anomije, neznanja, infantilnosti, frustriranosti, surevnjivosti i netolerancije.  Na tenutak mi se pogled zadržava na prvoj stranici lokalnog lista MUMBAI-MIRROR na izvještaju o rezultatima naučno „The  Brain Initiative”, za koji su USA izdvojile 100 miliona dolara samo u prošloj godini i naučnog “Brain Mapping Project” za koji je EU izdvojila fantastičnih 1.29 milijardi eura. I tako dok se danas u svijetu traga za novim znanjima, novim tehnologijama i inovacijama, dok svijet traga za novim biotehnologijama, nanotehnologijama i bionanotehnologijama, novim materijalima i novim informatičkim sistemima, sa kojima će istorija čovječanstva i sudbina čovjeka biti stubokom promjenjena, u bosanskohercegovačkoj  akademskoj zajednici s nesmanjenom žestinom se vodi nadmetanje u akademskom nepotizmu, plagiranju i međusobnom denunciranju i podmetanju.

To me vraća za trenutak u ne tako davnu prošlost kada smo entuzijastički pokušavali da na Univerzitetu u Bihaću organiziramo međunarodni univerzitetski konzorcij, kad smo pokušavali uvesti praksu pisanja mastera i doktorata kao aplikativnih znanstvenih projekata u kooperaciji sa prominentnim stranim univerzitetima, kada smo entuzijastički pokušavali formirati časopis sa međunarodnom redakcijom u kojem bi se objavljivali rezultati naših istraživanja sa visokim frekvencijama međunarodne kooperacije, kad smo imali inventivnu ideju uvođenja novih nastavnih predmeta sa novom metodologijom predavanja u kojoj bi studenti imali širi prostor za njihova kreativna razmišljanja i djelovanja…a sve to da bi se bar donekle razbila zagušujuća i maglovita atmosfera na Univerzitetu u Bihaću, baš kao što je ova jutarnja puna smoga i magle. A završilo se tako da smo svi protjerani sa Univerziteta od strane bivših problematičnih predsjednika vlada Unsko-sanskog kantona sadašnjih rektora i dekana: Fadila Islamovića, Mirsada Veladzića, Atifa Hodzića i drugih, koji su, da bi zaposliti svoju djecu i svoje supruge, protjerali sve profesore koji su se suprotstavljali njihovom uništavanju akademskih vrijednosti na ovoj visokoškolskoj ustanovi, i to bez ijednog glasa protesta profesora ili studenata.

I tako se davljenje akademske zajednice danas u BiH obavlja u jezivoj tišini gušenja i umiranja svake nove ideje i svakog novog akademskog entuzijazma, u sjenci protjerivanja i kriminaliziranja onih koji bi da promjene ovakvu sumornu akademsku klimu prožetu nepotizmom, korupcijom i kriminalom. Nažalost, sve se završava uz poneki mali marginalni protest, kao što je protest Profesora Kukića i Drage Bojića, na koje više niko ne obraća pažnju.

.