PUT, ISTINA I ŽIVOT

Povezani članci

• Sramotno: Ratni veterani prijavili Dežulovića i Ivančića
• HTV mora vratiti urednika Hrvoja Zovka na posao, otkaz je bio nezakonit
• U Saboru na rubu fizičkog obračuna!
• Ne okrećite se, sinovi i kćeri
• U Vukovaru opet rastu tenzije zbog ćirilice
• Bogoljub Lacmanović: Sve je veća opsanost da se ukrajinski građanski rat internacionalizira

Nije problem što moja genercija odlazi, problem je što nas tvoja ne mijenja, kazao mi je Don Ivan Grubišić u dubokoj sjenici župnog dvora Sv. Roka, malene Crkve od nekih pedesetak sjedećih mjesta kojoj je nedjeljom hodočastilo pola mog Splita. Ljudi bi se u miru i tišini natiskali u malenu kapelu da čuju riječ čovjeka koji je odavno pomaknuo granice, kako poimanja vjere kao takve, tako i propovijedi, koje su bile sve samo ne konvencionalne.

 Don Ivanove propovijedi bile su banket za um.

Sjedio je u dubokom hladu pogleda prikovanog za tmurno, sivo splitsko nebo. Vodstvo njegove Crkve ponizilo ga je još jednom, u godinama kada su poniženja itekako teška i presudna. Vrh njegove Crkve, Crkve kojoj je dao svoj život, mladost, sve što je imao oštro se usprotivilo njegovom političkom angažmanu. Splitsko – makarska nadbiskupija, konkretno nadbiskup Marin Barišić izrekao mu je kaznu obustave – suspenzije vršenja ispovijedanja, propovijedanja i slavljenja misa, te zabranu nošenja svećeničkog odijela. Don Ivan se žalio direktno Vatikanu, no papir koji je držao tog dana među rukama bio je odluka samog Vatikna, koja je stala uz Splitsko – makarsku nadbiskupiju i njenu odluku. Don Ivan je bio vidno potresen. Njegov poziv bio je više od poziva za njega, njegovi susreti sa vjernicima, ali i ateistima koji su dolazili poslušati njegove propovijedi bili su smisao njegova života. Njegov radni dan, nekonvencijalan kao i uvijek , ali radni dan, razlog za ustajanje, razlog da se u poznim godinama tako grčevito bori, prosvjeduje, ukazuje na etičke i moralne nepravilnosti njegove Crkve.

Prije nepunih pola godine doživio je salvu uvreda od kolega, a njegovi nadređeni oštro su mu sugerirali da se „ostavi medijskih istupa“, da ne može mijenjati svijet i običaje. Don Ivan je naime, poučen iskustvima u svojoj siromašnoj župi, odbio primati ili uzimati milodare za blagoslov kuća, što je običaj iza blagdana. Don Ivan je to uradio na svoj način, pomažući one najsiromašnije koliko je mogao. Don Ivan se odrekao i svojih honorara te ta sredstva uplaćivao udrugama koje se brinu za djecu oboljelu od malignih bolesti, Don Ivan ne da nije uzimao, Don Ivan je još i davao, koliko je mogao. Ja živim skromno, meni ne treba puno, u istim sam cipelama godinama i dobre su mi, nove bi me žuljale, isti sako nosim i na misu i u šetnju, drugi bi me vjerojatno stiskao, zaboravio bih ključeve u njemu kada bih ga ostavio negdje, jer bi mislio da je nečiji tuđi, smijao se Don Ivan šaljući svojim postupcima jasnu poruku svim svećenicima u Hrvatskoj, što je njihov pravi poziv i kako ga trebaju živjeti, iz dana u dan. Pomažući potrebitima, odricajući se od svega, od svog zlata i sjaja ovozemaljskog.

No čin „ne uzimanja“ milodara prilikom blagoslova kuća, duboko je potresao Crkvu u Hrvatskoj, posebno što je tako medijski odjeknuo i što su ga građani tako dobro prihvatili, znajući plemenitost Don Ivana i njegove iskrene, poštene nakane, da svećenicima pošalje poruku, da ih upozori, ali da ih na neki način i preobrati. Bijes koji se survao na Don Ivana, upravo od tih biskupa i svećenika bio je strašan. Uvrede, otvorene prijetnje izdržao je stojički kao samo on zna, duboko uvjeren da je njegov postupak ispravan, moralan i blizak samom Isusu Kristu, u kojeg je vjerovao, u njegov put, istinu i život. Tih dana bio sam i sam na sličnim raskrsnicama života, život me razapeo i udario tamo gdje sam namanje očekivao. Kao i uvijek, došao sam do svog drugog oca i zamolio ga za savjet, preporuku i blagoslov. Išao sam na neizvjesan put, najteži put u svom životu, put o kojem je ovisio život mog djeteta. Don Ivan me očinski zagrlio i kazao mi da će biti sve u redu, da vjerujem u spasitelja našega Isusa Krista i da mu se obratim, ne kao trgovac koji mu nudi mito i koji mu nudi milodar za obavljeni posao, već kao prijatelj – prijatelju. Ako te itko na ovom svijetu može razumijeti sada, onda je to On, križ koji ti je postavio taman je onoliko težak koliko ga možeš nositi, a vrijeme će pokazati da taj križ si dobio zbog nekog većeg smisla i razloga, da u budućnosti budeš bolji čovjek, mudriji, pametniji, da drugačije gledaš svijet oko sebe. Moj križ, kako mi je kazao Don Ivan bio je upravo toliko težak koliko sam ga mogao nositi i ponio sam ga hrabro, muški i u nadi, nadi koja mi je donijela na koncu spasenje. Don Ivanu sam stidljivo prvi put pokzao svoje rukopise, nikome živome već samo njemu, tjedan dana nije se oglasio, a tada mi je stigla preporuka i njegov predgovor / komentar na pročitano.Don Ivanu nije bilo teško nikome, pa ni meni, dati podršku, toplu riječ ili svoju potporu, makar ti rukopisi bili laički, nesavršeni i naivni, kako ih i sam danas isčitavam, kako ih je i on sam isčitao, ali mi je ipak dao potporu, ne kritiku. I savjet da ustrajem, jer je u mojim očima vidio strast, strast za pisanjem koju je imao i sam. Don Ivan je znao da će tehnika doći s vremenom, a da je za pisanje potrebno srce, ništa drugo nego samo ono, ono koje će isijavati dovoljno topline da zagrije i druge, one koji će to čitati.

Don Ivanu sam dolazio iza mise u svojim najtežim trenucima u životu. Trenucima punim sumnje u sebe ali i svijet oko sebe. Naš zadnji susred zbio se nedavno, kada sam mu saopćio da mi aktivizam u pisanju nije dovoljan, da ću svjesno narušiti svoj integritet i etiku, kako ga je narušio i on sam svojim aktivizmom i kako je pisanje mnogima dovoljno da izraze svoje neslaganje, ali pisanje nije i poduzimnje i ta me činjenica morila. Kod koga bi našao bolji savjet doli u onoga koji je svoj poziv stavio na kocku radi aktivizma. Don Ivan me saslušao, nasmijao se i kazao mi kako svi koji pišu, moje kolege, nisu ništa doli puki komformisti, njihova etika i njihov moral oko nepoduzimanja samo su to i ništa više. Svrstavanje uz nekog najteža je zadaća jer te stavlja u drugačiji fokus javnosti, ali ako tvoja nutrina tebi govori da je to ispravan stav, nije bitno što drugi misle, njihova stajališta. Držanje svoje pozicije zapravo ne znači ništa, to je puka egzistencija i riječi u vjetar, ali poduzimanje, to je nešto sasvim drugo, posebno kada ti to poduzimanje ugrožava egzistenciju i stavlja te pred vukove, tada je to duboki moralan čin i čovjek ga mora i treba poduzeti, kako bi jednom sam sebi pogledao u ogledalo i vidio čovjeka, ne miša.

Kada ti je netko kao drugi otac i kada te u ključnim trenucima tvog života znao usmjeriti, pokazati ti put, dati ti savjet i podršku, kada je imao vremena za tebe, tada takvog čovjeka duboko poštuješ i malo je kazati – zavoliš. Don Ivana Grubišića volio sam kao oca, oca koji je mudro, inteligentno, duboko promišljajući vukao poteze mog života, a da ja to nisam ni znao. Do današnjeg dana. Dana u kojem sam ostao zauvijek bez njega, čovjeka kojeg sam s ponosom zvao drugim ocem, čovjeka koji me na mnoge načine učinio čovjekom kakav sam danas, čovjeka koji je bio to sve i puno više.

Don Ivan Grubišić nadahnuo je mnoge, pomogao mnogima, a svojoj Crkvi pokazao je put, istinu i život. Njegov put bio je intelekt i milosrđe, njegova istina bio je um i bila je sloboda, njegov život bio je život kakvog bi trebali živjeti svi mi, a posebno oni koji su okretali u Crkvi glavu od njega. Put, istina i život, to je bio Don Ivan Grubišić, ništa više, a daleko više od toga. Put, istina i život. Ja znam Don Ivane da si danas napokon dobio priznanjje koje nisi dobio za života, možda to neće biti slavoluci i fanfare jer ih nisi volio ni za života, neće to biti ni nove cipele niti novi sako, jer bi ih dao prvom nesretniku kojeg sretneš, biti će to konačan susret i razgovor sa onim kojeg si jedinog poštivao, vjerovao mu i slijedio kroz život. On te danas odveo u sjenicu svoje župe da ti oda priznanje, a mi smo ostali kao uplašeni golubovi bez tebe. Nama će dugo vladati gromka tišina, kako Crkve koja te se neće spomenuti, tako društva koje će te ubrzo zaboraviti.

Nije problem što moja genercija odlazi, problem je što nas tvoja ne mijenja, kazao mi je Don Ivan Grubišić, a ja danas znam da je to moj put, istina i život. Put na tvom trgu, istina koju si me učio i život kakav namjeravam živjeti. Život s jednim cipelama i jednim sakoom.

Ali život dostojan tebe, dobri moj  Don Ivane.

Index.hr