In memoriam: Zumra Šehomerović

Izdvajamo

• Hrabra, ponosna i ranjiva Zumra Šehomerović, koja je, bez pogovora, nosila ljudske patnje na svojim malim ramenima. Sjećanje na nju će živjeti vječito!

Povezani članci

• Elvedin Nezirović: Oči Amy Winehouse
• Lijepe li su sarajevske pive: Sarajevske kafane i restorani nude “samo” 150 različitih vrsta piva
• Šotrić: Partizansko groblje je kosmopolitski spomenik rodoljubima i antifašistima Mostara
• DOBRI BOŠNJANI
• KAD ČOVEK OTKRIJE ANDRIĆA U SEBI
• Peticija protiv civilizacije

Zumra Šehomerović je umrla u 65. godini!

Zumra Šehomerović je bila jedinstvena i fantastična žena – topla, jaka, širokogrudna, istinska heroina, nezaustavljiva u borbi za istinu! Bila je jedna od osnivačica i ključnih osoba organizacije “Majke enklava Srebrenica i Žepa”.

Preživjela je Srebrenički  masakr, a njezin muž je bio odvojen od nje u Potočarima i brutalno masakriran sa mnogim rođacima 13. jula 1995.

Zumra Šehomerović je opisala to grubo razdvajanje: «U toku deportiranja, četnici su uhvatili moga muža Omera Šehomerovića i odveli ga u smrt. Veoma je teško da govorim o tome. To je neopisivo bolno i ne može se opisati riječima; šok, tuga i bol, zanijemila sam! Oduzeli su mi muža 13. jula 1995. Ubili su ga u Kozluku, a njegovi ostaci su nađeni nekoliko godina kasnije u masovnoj grobnici Kamenica, u blizini Zvornika. Sahranjen je u Memorijalnom centru Potočari 2009.».

Zumra Šehomerović je sve to nosila sa snažnom postojanošću i živim sjećanjem na te zločine, sa živim uspomenama  na svoje drage, na svoga muža i sve ostale žrtve u masovnim pogubljenjima.

Zumra Šehomerović je nosila sjećanje o genocidu i strahotama duže od 20 godina. Uvijek je podsjećala na sve koji su bili u težoj situaciji od nje i koji nisu imali grobnog mjesta kome će doći. Nije odabrala lagan put i nije joj bilo nimalo lahko nositi teške i žive uspomene svaki dan, preko dvadeset godina. To je, bez svake sumnje, uticalo na njezino zdravlje, zajedno sa godinama gladi, patnje i boli u okupiranoj Srebrenici! Mnoge žene Srebrenice su umrle samo nekoliko godina nakon rata zbog loših uslova u ratu i patnji koje su morale podnositi. I zbog boli i nedostatka medincinske pomoći u godinama nakon rata.

U prvim  godinama nakon rata niko nije želio otpočinjati teške teme vezane za Srebrenicu, a još manje čuti molbe, plač i krikove preživjelih žena Srebrenice. Bile su na ulicama sve brojnije, dan za danom su išle i kucale na vrata bosanskih vlasti i međunarodne zajednice, ali niko ih nije želio čuti, primiti niti razgovarati u prvim godinama nakon genocida. I sama sam to vidjela i doživjela, kada sam kao aktivist za ljudska prava i filmski režiser počela raditi sa Srebrenicom. U to vrijeme niko u Sarajevu nije želio da radi sa ženama Srebrenice, a mnogi su mi savjetovali da ne radim dokumentarni film o njima. I bosanski i lideri iz velikih međunarodnih  organizacija su bili uporni u tim zahtjevima. Ali sve to nije moglo zaustaviti moj projekt pa smo, uz veliku pomoć Zumre Šehomerović i Munire Subašić zajedno sa preživjelima iz Srebrenice, uspjeli izvući istinu na vidjelo.

Kao učesnik u mom dokumentarnom filmu «Zločin i kazna – Forbrytelese og straff» (to je prvi dokumentarac o genocidu u Srebrenici), Zumra Šehomerović je ispričala svoju tragičnu priču. Nakon premijere filma, na kojoj su prisustvovali predstavnici BiH vlasti i rukovodioci međunarodnih organizacija, ona je postala poznata i svekolikoj javnosti krajem 1998. i početkom 1999. Kad Zumra priča i opisuje trenutak razdvajanja od svoga muža, o tome kako je osjetila njegovu ruku na svome ramenu, to je bila tako direktna komunikacija, nakon koje su mnogi izrazili mnogo bolje raumijevanje  i dubinu tragedije  svih preživjelih, napuštenih žena i djece, cijele jedne zajednice bez ljudi i dječaka, koji su ostali sami nakon genocida i masakra svih 10.000 muškaraca u svim životnim dobima.

Nakon svega, ona i žene Srebrenice nisu više  mogle biti ignorirane. Faktički, nakon premijere toga filma otpočeo je trend sastajanja  sa majkama Srebrenice, i tada su počeli da se sastaju sa svim predstavnicima vlasti, nacionalnih  i internacionalnih, kao svjedoci i preživjeli. Bili su prihvaćeni i primljeni od bosanskih vlasti i internacionalnih organzacija u Sarajevu kao OSSE, FN, i Crveni Krst. Na taj način, one su mogle početi rješavati važne i bitne stvari – da se pronađu ostaci svojih najdražih, dobije pomoć da se organizuju kao grupa, da se omogući majkama koje su imale manje sreće da riješe praktična pitanja o smještaju, zdravstvenoj zaštiti, te u rješavanju njihovih  prava Federacija vs Republika Srpska (mnoge od njih nisu odustale, posebno od prava da zadrže svoje kuće i imanja, što je rezultiralo da su bile dugo bez socijalnih, medicinskih ili i ostalih prava u Federaciji).

Posljednji put sam srela Zumru Šehomerović u Oslu 2015., gdje  je bila naš počasni gost i govornik na obilježavanju 20 godina genocida u Srebrenici. Njezin govor je saslušala i norveška premijerka Erna Solberg i bila je duboko dirnuta njezinim riječima.

Zumra je definisala smisao  njihovih  organizacija: Svrha pomirenja je istina, pravda i odgovornost prema žrtvama Srebrenice i Žepe, uključujući nadgledanje otkopavanja masovnih grobnica, identifikacija, ponovna sahrana. Tu je i  briga za stare,  nemoćne i bolesne, posebno briga za djecu bez oba roditelja te pomoć za povratnike. Također i za nadgledanje suđenja ratnim zločincima i mnoge druge aktivnosti koje se pojavljuju tokom našeg djelovanja.

Tokom svoje borbe za pravdu oni su uspjeli da značajno poprave situaciju za žene Srebrenice, a također i za ostale interne izbjeglice, uglavnom nakon njihovog konstantnog pritiska na međunarodnu zajednicu koji su stalno imali negativan odnos prema tradicionalnoj Bosnjačko-muslimanskoj zajednici. Međunarodna zajednica je mislila da, usmjeravajući pažnju prema Ženama Srebrenice, zauzima političku stranu, što bi, možda, Srbe učinilo ljutima i tako povećati šansu za nove konflikte. Zato je veoma važna Zumrina borba i njezine grupe jer su posvetile svoj život da nikada ne odustanu od istine o genocidu, pa makar su morali da eksponiraju svoje osobne patnje što je doprinijelo pozitivnom pomaku u odnosu Međunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini.

Proces ratnim zločincima  za zločine u Srebrenici  u Hagu,  je drugi važan faktor. Zumra i Majke Srebrenice su hrabro doprinjele kao svjedoci u mnogim suđenjima. Također su demonstrirali protiv malih kazni koje su dobili zločinci.

Zumra Šehomerović, Munira Subašić i asocijacija Majke enklava Srebrenice i Žepe su odigrale veliku ulogu u pomoći žrtvama ostalih zemalja. Pomogli su i inspirisali formiranje The Family Association of Missing People/ asocijaciju nestalih familija na Kosovu, a kasnije sličnu organizaciju i u Makedoniji. Imali su posebno bliske odnose sa familijama žrtava Kosova, koje su naučile kako da se organizuju i dobiju pomoć kroz sistem Ujedinjenih nacija od ICMP-a, kako su dobile sličnu pomoć 1999. Ove organizacije, familija za nestale, sastaju se redovno na nivou regiona, pomažu jedni druge, i imaju zajednički dijalog kako da razviju i ubrzaju proces za identifikaciju uz pomoć DNA za sve žrtve u regionu.

Hrabra, ponosna i ranjiva Zumra Šehomerović, koja je, bez pogovora, nosila ljudske patnje na svojim malim ramenima.

Sjećanje na nju će živjeti vječito!

Maria Fuglevaag Warsinska-Varsi, 26.2. 2017 Oslo, Norge

*Maria Fuglevaag Warsinska – Varsi (Maria Fuglevog Varsinska – Varsi) je ugledna norveška režiserka i fotorepoterka. U njezinom filmskom opusu posebno mjesto zauzimaju dokumetarni filmovi o temi rata i ratnih zbivanja na Balkanu. Među njima posebno mjesto imaju tri filma koja tretiraju teme posljednjeg rata u BiH.  Sva tri filma su odigrala veliku ulogu u širenju istine, posebno kada su u pitanju ratni zločini koji se karakteriziraju kao genocid! Njezin film «Oni koji su ubijali svjetlost» je prvo svjedočenje o užasima logora smrti u Prijedoru, a «Zločin i kazna» je također prvo svjedočenje o užasima  provođenja genocida u Srebrenici. Ništa manje važan nije niti film «Glasovi iz Sarajeva» – koji priča o okupaciji Sarajeva kroz priče trojice umjetnika. Pored ovih filmova, Maria je priredila i nekolicinu izložbi fotografija na istu temu.

Maria Fuglevaag Warsiska – Varsi je aktivni borac za zaštitu ljudskih prava, aktivistica je Helsinškog komiteta za zaštitu ljudkih prava Norveške.

Priredio: Fahro Konjhodžić