Jedna kratka ali ne previše poučna bⒶsna

Izdvajamo

• Djeca su s godinama dobivala i svoju djecu. Unuci trojice braće su bili rođeni na nekim drugim livadama, i kako je to na tim drugim livadama bio običaj, gledali svoje interese. Unuci su kod djedova sve manje dolazili. Sjetili bi ih se ponekad, ali im nije na pamet padalo da kao njihovi roditelji sve sto su sticali salju nesposobnim i rasipnim djedovima. Oni su svoje živote gradili tu gdje jesu, svjesni toga da se od svađa i istorije ne živi.

Povezani članci

• Besplatna izvedba kultne predstave „Ajmo na fuka“ na Svjetski dan kazališta
• Gde ja stadoh, ti produži
• Nepotizam i renesansa: Sve više porodičnih klanova vlada pravosuđem Srpske
• Dvadeset prvo i posljednje stoljeće
• Bivša vlast u Banjaluci tri dana pred predaju mandata legalizovala nelegalnu autopraonicu
• Munir Podumljak: Karamarka treba uhititi-VIDEO

Foto: Roberto Nistri/Alamy

Bio jednom jedan seljak, Deda, koji nije bio previše bogat, ali je imao lijepu i dosta dobro održavanu kuću na lijepom komadu zemlje. Kada je seljak umro, njegova tri sina su kuću podijelila među sobom, ali su svi zajedno ostali da žive u njoj. Zemlju oko kuće su takođe raspodijelili među sobom, ali pošto su bili glupi i lijeni, ta zemlja koja je možda bila i najljepša u kraju je ostavljena da propada. Tri brata nisu bila u stanju da urade bilo šta, i cijelo vrijeme su provodili svađajući se oko potpuno nebitnih stvari, kao što su datumi kada će se šta slaviti. Zemlja na kojoj su živjeli bila je okružena komšijama koji su neslogu te braće koristili da bi im prodavali sve ono što su oni imali da prodaju. Od vode za piće pa do religije. Trojica braće se nisu mogla složiti oko toga koga od komšija da vole više, pa su tako voljeli svako svog komšiju. A pošto su toliko voljeli komšije, nije im smetalo da ono malo novaca koje su imali daju komšijama, kupujući stvari koje su lako i sami mogli da naprave. Da su znali. A nisu, jer su bili glupi.

Onda su se trojica braće počela ženiti i dobivati djecu. Ispod zajedničkog krova im je bilo tijesno, ali nisu imali kud. Zato su djeca, čim bi ojačala, odlazila iz kuće. Bili su to dobri ljudi koji su voljeli i svoju kuću i svoju zemlju, ali nisu mogli živjeti sa svojim nesposobnim očevima. Očevima nije puno smetalo to što djeca odlaze. Kako je koji od djece dobivao posao, tako bi počinjao slati novce roditeljima. Naravno, roditelji nisu te novce znali iskoristiti na pametan način, nego su za njih kupovali uvijek neke beskorisne stvari. Par godina stare automobile mijenjali bi za novije i skuplje, a stare bi prodavali u bescijenje. Ili bi ih davali komšijama, jer oni su ipak te komšije voljeli. Toliko su ih voljeli da su često sami sebe ubijeđivali da su oni ustvari te komšije, a ne oni sami. Tako im je bilo lakše, jer su onda mogli da se ponose uspjesima komšija. Za njihovu vlastitu djecu ih nije bilo puno brige. Znali su da su ta djeca u svijetu nešto naučila, i bilo im je opasno da ih puste nazad. Bojali su se, s pravom, da bi ih ta djeca na kraju krajeva mogla izbaciti iz kuće i početi nešto korisno da rade sa tom zemljom koja je s godinama sve više i više propadala. Nije ih toliko bilo strah za njih same, koliko za to šta će komšiluk reći. Zamišljli su kako bi bilo da ta djeca iz svijeta počnu proizvoditi i trošiti svoju vodu za piće. Ili da ne daj bože, počnu gledati sami svoj interes, a ne interes komšiluka.

Djeca su s godinama dobivala i svoju djecu. Unuci trojice braće su bili rođeni na nekim drugim livadama, i kako je to na tim drugim livadama bio običaj, gledali svoje interese. Unuci su kod djedova sve manje dolazili. Sjetili bi ih se ponekad, ali im nije na pamet padalo da kao njihovi roditelji sve sto su sticali salju nesposobnim i rasipnim djedovima. Oni su svoje živote gradili tu gdje jesu, svjesni toga da se od svađa i istorije ne živi.

Tek po nekad, poslali bi djedovima po neku čestitku kada su oni obilježavali svako taj neki svoj praznik. I na tome se sve završavalo. Nisu željeli preuzeti taj komad uništene zemlje, čak ni kad djedovi pomru.

A njihovi roditelji koji su do nedavno živjeli u nadi da će se nekada vratiti da paze na svoje stare, makar kad odu u penziju i ne budu više prijetnja ni komšijama ni roditeljima, počeli su bivati svjesni da je teško otići od svoje djece, a još teže od unučadi koja samo što nije počela stizati.

Tako je stara kuća i livada koju je dobri Dedo ostavio, ostade samo puki komad stare zemljurine koju više niko ne obrađuje, i koja je pogodna samo za komšije, koji jedva čekaju da i posljednje starce sa nje isprate i da je konačno u potpunosti preuzmu.