Zašto Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović zaziru od sjećanja na holokaust?

Izdvajamo

• Ne treba se čuditi što je rasnoj globtroterici Grabar-Kitarović bilo važnije od počasti žrtvama holokausta i prisjećanja na tragediju primijenjene nacifašističke ideologije smrti otputovati u Split, s ministrom obrane Damirom Krstičevićem. Držala je, ako uopće jest, da je dovoljno poslati pred „Mojsija“ svog uvijek spremnog, službenog Židova, umirovljenog filmskog producenta Branka Lustiga. I premijer se nečasno iskazao: nekoliko dana prije ronio je nevidljive suze u izraelskom Yad Vashemu te se slikom i riječju hvalio medijima pijetetom, a kod kuće opravdava ustaški ZDS i šalje s Lustigom i Petrovom na Mirogoj vladinog potpredsjednika i ministra Davora Ivu Stiera. Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta je događaj prvog reda i na njega se ne šalju izaslanstva drugog reda.

Povezani članci

• Kad brufen ne pomaže
• Mlatili su mi sina po glavi, dok nije pao na pod, počeo se tresti i pjeniti na usta, sada je na liječenju u bolnici…
• Lekcija iz Austrije – za veličanje nacističkog režima kazna do 10 godina zatvora
• Killing an Arab
• Mesić: Jarnjak, Šeks i Miroslav Tuđman pročešljali su transkripte prije mene
• Punoletstvo jedne propasti i rađanje nove nade

foto: writingtheholocaust

Antinacifašistička je Europa – čak usred Njemačke, rodnog mjesta holokausta, najtežeg u povijesti zločina  protiv čovječnosti – primjerno odala počast milijunima nedužnih žrtava. Na dan kada je 27. siječnja 1945. sovjetska Crvena armija spasila smrti preostalu šaku uznika Auschwitza, najzloglasnije među nacističkim tvornicama smrti. Hrvatska 72 godine kasnije svjesno nije bila dio antinacifašističke europske obitelji, koja je s dostojnim pijetetom obilježila Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Država koja se našla na pobjedničkoj strani u Drugom svjetskom ratu, zahvaljujući Titovim partizanima, najmasovnijem i najučinkovitijem pokretu otpora nacifašizmu u tada okupiranoj Europi

Marijan Vogrinec

„Ploča u Jasenovcu (s ustaškim pokličem „Za dom spremni“ – ZDS, op.a.) ne veliča neke osobe iz Drugog svjetskog rata, nego je to ploča hrvatskim braniteljima poginulim u Domovinskom ratu.“ Nakon te izjave HTV-ovom novinaru Damiru Smrtiću u samo predvečerje Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta i sramotne činjenice da je Hrvatska propustila pridružiti se civiliziranom svijetu koji ga je dostojno obilježio, premijer Andrej Plenković „džaba kreči“ floskulama o „europskoj Hrvatskoj“ i ispričava se (sic) kod Aleksandra Stankovića onima „koje ta HOS-ova ploča možda vrijeđa“. Tako ne zbori razuman premijer u zemlji za koju je „preuzeo odgovornost“. U kojoj ključne organizacije manjinskih Srba, Židova i Roma lani bojkotiraju državnu komemoraciju u Jasenovcu, a ove godine Koordinacija židovskih općina RH službeno odavanje počasti žrtvama holokausta na Mirogoju. Državno licemjerje ne zaslužuje nikakav i ničiji legitimitet, jer s figom u džepu pristupa osudi zla.

Antinacifašistička je Europa – čak usred Njemačke, rodnog mjesta holokausta,  najtežeg u povijesti zločina  protiv čovječnosti – primjerno odala počast milijunima nedužnih žrtava. Na dan kada je 27. siječnja 1945. sovjetska Crvena armija spasila smrti preostalu šaku uznika Auschwitza, najzloglasnije među nacističkim tvornicama smrti. Hrvatska 72 godine kasnije svjesno nije bila dio antinacifašističke europske obitelji. Minuta šutnje na početku redovne saborske sjednice, nekoliko „na temu“ uobičajeno besadržajnih fraza predsjednika „Visokog doma“ Bože Petrova te vijenac i lampion podno „Mojsija“ na mirogojskom Židovskom groblju – sve je čime se država službeno sjetila holokausta. Država koja se našla na pobjedničkoj strani u Drugom svjetskom ratu, zahvaljujući Titovim partizanima, najmasovnijem i najučinkovitijem pokretu otpora nacifašizmu u tada okupiranoj Europi.

Ni premijer Plenković niti predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović nisu se udostojili tog važnog dana za civilizirani svijet protokolarno pokloniti pred „Mojsijem“. A poslali zajednički (sic) vijenac i lampion drugorazrednim izaslanstvom. Petrov je, gromobran nečasnog odnosa države prema tragediji holokausta, nešto muljao novinarima kao opravdanje zašto prvi put nije održana svečana sjednica Hrvatskog sabora. Navodno, „predsjednica Republike nije bila u Zagrebu“. Kao da to ikome može biti alibi za bilo što – i premijeru, i predsjednici RH i njemu samom. Nikom od njih nije gorjela kuća.

Ne treba se čuditi što je rasnoj globtroterici Grabar-Kitarović bilo važnije od počasti žrtvama holokausta i prisjećanja na tragediju primijenjene nacifašističke ideologije smrti otputovati u Split, s ministrom obrane Damirom Krstičevićem. Držala je, ako uopće jest, da je dovoljno poslati pred „Mojsija“ svog uvijek spremnog, službenog Židova, umirovljenog filmskog producenta Branka Lustiga. I premijer se nečasno iskazao: nekoliko dana prije ronio je nevidljive suze u izraelskom Yad Vashemu te se slikom i riječju hvalio medijima pijetetom, a kod kuće opravdava ustaški ZDS i šalje s Lustigom i Petrovom na Mirogoj vladinog potpredsjednika i ministra Davora Ivu Stiera. Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta je događaj prvog reda i na njega se ne šalju izaslanstva drugog reda.

Lea Deutsch, zagrebačka Anne Frank

U tako tolerantnom odnosu državne vlasti prema nacifašizmu, kojega je ustaški režim tzv. NDH najkrvaviji izdanak, bilo bi pretenciozno očekivati od trenutne HDZ-Mostove administracije, premijera i predsjednice Republike da se i kod kuće ponašaju kao što rado glume antinacifašizam gdje god stignu u svijetu. Čim se vrate u Zagreb, druga priča, drugi ljudi. Tim drugim ljudima u drugoj priči uistinu nije nakraj pameti prirediti, kao što je red, npr. svečanu akademiju u nekom od hramova kulture i umjetnosti, u nazočnosti najviših državnih dužnosnika i diplomatskog zbora, viđenih predstavnika političkog, društvenog, kulturno-znanstvenog, vojnog i vjerskog života. Država nije željela urbi et orbi poslati tu poruku, nego je naočigled javnosti kukavički omalovažila sjećanje na žrtve holokausta. Premijerov paraf „bezazlenom“ ZDS-u zapravo je znak da ni on niti vlada ne žele stati na kraj provokativnom (pro)ustašluku u zemlji.

Izvjesni anonimac na mjestu ravnatelja Tehničke škole u Šibeniku, očito apologet militantnog povijesnog revizionizma i tog tipa „nacionalne osviještenosti u Hrvata“, tog dana međunarodnog pijeteta zabranjuje međunarodnu izložbu „Anne Frank – povijest za sadašnjost“. Kaže, „partizane prikazuje kao cvijeće, a ustaše kao krvave zločince“. A on to ne dopušta u „svojoj“ školi. Ustaše su, znade ravnatelj, cvijeće, a baš partizani, jelte – zločinci? Umjesto da premijer Plenković smjesta pozove na red/smijeni svog ionako posrćućeg pod kilogramima putra na glavi ministra Pavu Barišića, kolumnista ekstremističkih desnih portala, zato što nije „bezodvlačno“ smijenio šibenskog ravnatelja zbog nepopravljive štete Hrvatskoj, Šibeniku i školi, on pušta da glavni krivci za užasnu sramotu muljaju javnosti. Farbaju uinele.

Kao, došlo je do „nesporazuma u komunikaciji“, pa će se navodno „izložba vratiti u školu“. Komunikacija? Kurzschluss  na vezama? Malo sutra, kratki spoj u glavi i čisto ideološko crnilo na djelu. Za takvo što, a dnevno se događa u milijun inačica, nema celofana u kojem bi bilo prihvatljivo ikom koliko-toliko zdravog razuma. Nema mjesta u školi i među đacima šibenskom ravnatelju koji na dane pijeteta prema šest milijuna Židova smaknutih u holokaustu zabranjuje reprezentativnu međunarodnu izložbu „Anne Frank – povijest za sadašnjost“. Znade li taj lik tko je ta djevojčica Anne Frank, gdje je i kako skončala, što simbolizira cijelom civiliziranom svijetu, da bi njezinu žrtvu maloumno podredio zalijevanju krvavog „ustaškog cvijeća“? Skandalozno do neba.

To ZDS-„cvijeće“ ima na duši i zagrebačku Anne Frank, njezinu majku i mlađeg brata Sašu. Zagrebačka se Anne Frank zvala Lea Deutsch, djevojčica iznimnog glumačkog dara koji su poticali kazališni velikani poput Tita Strozzija, odušeljavali se ljubitelji teatra i kritika. A onda su nacisti 10. travnja 1941. zasadili ustaško „cvijeće“ u svojoj marionetskoj tzv. NDH. Zakonom o zaštiti narodne i arijevske kulture hrvatskog naroda (1941.) zabranjeno je Židovima i Srbima sudjelovati u kulturnom životu zemlje, pa je i Lea Deutsch izbačena iz HNK, iako je cijela njezina obitelj poznatih  intelektualaca, spašavajući živu glavu u ta krvoločna vremena nacifašizma, holokusta i ustaškog genocida, prešla na katoličanstvo. Pouzdajući se u „spasonosni“ naputak ustaškog vikara i zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca Židovima i pravoslavnim Srbima. Spasite se u okrilju Rimokatoličke crkve. Brus. Figa. Laž.

Anne i Lea

Ni naputak nedajbože skorašnjeg sveca o prekrštavanju niti sam njegov bog nisu pomogli obitelji Deutsch. Ustaše su u noći na 3. svibnja 1943. izvukli iz kreveta zagrebačku Anne Frank, njezinu majku i mlađeg brata te ih među 1700 samo te noći pohvatanih zagrebačkih Židova zapečaćenim stočnim vagonima poslali u Auschwitz. Lea je umrla u stočnom vagonu, a majka i brat su ubijeni u konc-logoru. Ista je ruka nečovještva u nacističkom konc-logoru Bergen-Belsenu usmrtila Anne Frank, ožujka 1945., desetak tjedana prije slobode.

To je povijest. Ozbiljna pouka urbi et orbi o zlu, kojem zdrav razum ne smije gledati kroz prste nikakvim povijesnim revizijama i bagateliziranjem sjećanja na holokaust. Sentiment prema nacifašističkom dijelu nacionalne prošlosti i službeno toleriranje njegovih gotovo dnevnih očitovanja nespojivi su s „europskom Hrvatskom“ kakva je premijeru i predsjednici RH zarez i točka svakog diskursa. Premijer je propustio pitati svog ministra Barišića, a ovaj šibenskog ravnatelja zašto RH prepravljaju u tzv. NDH. Ili će biti da je takav sanak pusti svoj trojici pri srcu? Možda i predsjednica Republike koja pravi postinaugurativni intervju daje jednom Velimiru Bujancu, svom VIP gostu s Markovog trga, besprizornom liku koji se fotografira u nacističkoj odori sa svastikom na rukavu i militantno anatemizira Srbe i tzv. političku ljevicu.

(Pro)ustaštvo u RH nije od jučer. HDZ-ova ga je „državna politika“ uvezla iz dijaspore u osvit Domovinskog rata, a premijer Plenković i Grabar-Kitarović samo su zauzeti vojnici te stranke i nekritični apologeti njezina osnivača Franje Tuđmana. Tomislav Jakić, bivši vanjskopolitički komentator-mentor HRT-a i kasnije savjetnik predsjednika RH Stjepana Mesića, kao neposredni je svjedok zapisao 2010. godine u knjizi „Nisam zavijao s vukovima“ kako su i s kime Franjo Tuđman i Gojko Šušak 1990./1991. presađivali nacifašističko sjeme iz (pro)ustaškog dijela dijaspore u RH.

Mesić, tada visokopozicionirani dužnosnik HDZ-a, ovih se dana neuspješno posipa pepelom pred javnošću nakon što su mediji objavili audiovideo zapis razgovora 1992. koji je u Novskoj vodio s vojnim zapovjednicima obrane tog područja. Kovao je u zvijezde ustašku paradržavu kao „ostvarenje tisućljetnog hrvatskog sna“ – tako je po proglašenju tzv. NDH zborio i Alojzije Stepinac – a konc-logor u Jasenovcu proglasio malne odmaralištem u kojem se malo radilo, malo zabavljalo. Ako je tko napustio ovaj svijet, umro je prirodnom smrću. Ne od ustaškog malja na savskoj skeli, kame, metka u potiljak, rafala… To je 1990-ih godina bio mainstream HDZ-ove „državne politike“, s kojom se „ja nisam u svemu slagao, ali sam bio na visokom položaju, pa sam ju morao provoditi“. Brus je morao. Ali, neka mu je na kameleonsku dušu.

Tih su godina otvorene granice RH (pro)ustaškom dijelu dijaspore, koja je dobrim dijelom financirala Domovinski rat i, ne znajući, privatne džepove „domoljuba“ na vlasti, čije obitelji danas čine odnarođenu kastu supermilijunaša. Pače, milijardera, šeikova… I nitko se ne usudi pitati bivše birtijske harmonikaše, izbacivače iz disco klubova, vozače šlepera i autobusa, pomoćne geodete, vodoinstalatere, montere centralnog grijanja, konobare… otkud im bogatstvo kakvo se ne može pošteno steći ni za tri uredna životna vijeka. A prije 1990. nisu imali ni za platiti rundu društvancu u kvartovskom kafiću.

„Veliki Hrvati“, velika vrata

Tih su godina osvanuli u RH kao „časni ljudi i državotvorni Hrvati“ zaprisegnuti ustaše Vinko Nikolić, Dinko Šakić (jedan od zapovjednika konc-logora u Jasenovcu) sa suprugom Nadom, neki članovi obitelji Ante Pavelića, Nijaz Batlak-Daidža alias Mate Šarlija… Tuđman se tada slizao i s Ivom Rojnicom, ustaškim ratnim zločincem koji je na dubrovačkom području za tzv. NDH masovno istrjebljivao Srbe, Židove i Rome. Da tragikomedija tog doba „hrvatskog ponosa i slave bude veća, „vrhovnik“ Tuđman je odlikovao Rojnicu „za osobite zasluge“ Redom kneza Branimira, s njim se slikao cijeli državni vrh sa šefom Sabora Žarkom Domljanom, a prvi hrvatski predsjednik debelog komunističko-partizanskog dosjea čak je nudio Rojnici veleposlaničko mjesto u Argentini… Sic.

Visokih su se državnih dužnosti ili javnih počasti u RH dohvatili radikalni nacionalisti iz raznih ekstremističkih rupa tzv. hrvatske dijaspore Ante Beljo, Ivan Milas (čuvar državnog pečata, sic), međunarodni teroristi Zvonko Bušić (sa suprugom Julianne i sestrom Zdravkom, koje je Tuđman smjesta „uzeo u obzir“) i Miro Barešić te cijela vojska djece, rodbine i prijatelja bivših ustaša i domobrana. Plus radikali iz francuske Legije stranaca, itsl. Statusi političkih zatvorenika i prognanika dijelili su se i notornim kriminalcima, bjeguncima preko granice, međunarodnim avanturistima i kojekakvim besprizornim likovima što su se izdavali za „nacionalne idealiste“, a broj generala je rastao geometrijskom progresijom. U postotku ih RH ima više nego Kina.

„Veliki Hrvati“ na velika vrata ulaze u sve državne, javne i društvene institucije i diktiraju političko-ideološku i svjetonazorsku orijentaciju. Neki potpuno anonimni „žurnalisti“ iz Glasnika HDZ-a dolaze na vodeće pozicije u dnevnopolitičkom listu Vjesniku. Stranačka ZNA SE središnjica kadrovski osvaja HRT i Večernji list, neke utjecajne tjednike i radijske postaje, osniva iz sjene revolverblatt tiskovine (npr. ST – Slobodni tjednik Marinka Božića) za psihološko novačenje budućeg topovskog mesa čak u BiH i, osobito, za instalaciju tzv. HZ/HR Herceg-Bosne kao važnog teritorij buduće Velike Hrvatske. „Vrhovnik“ je nezadovoljan priznatim oblikom „pereca“, pa nesmotreno do javnosti dolazi čuvena salveta s Cazinskom krajinom u RH. Novac se imenuje ustaškim nazivom kuna, jezik se napadno rekroatizira kovanicama ušatog U obrasca (vrtolet, zrakomlat, brzoglas, dalekovidnica, žaropek, krugoval…). Najveći dio od oko 1300 braniteljskih udruga ima stilizirano ušato U u svom amblemu.

Vodeći agitprop skretničari javnog mnijenja preko noći su izvjesni Tomislav Sunić, Marin Sopta, Maja Freundlich, Nenad Ivanković… Tuđman ima vlastiti medijski stožer sastavljen od glavnih urednika i vodećih političkih komentatora najvažnijih glasila, koji saziva kad mu se prohtije i pompozno, u top formatima odašilje javnosti svoje snove i zbilju o bespućima povijesne zbiljnosti. Sic.

Tih je dana, kad je zasijano to crnilo kojem premijer Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović ne znaju/ne žele doći glave, HOS izvukao znakovito ucrnjenu stražu pored topa na ulazu Starčevićev dom kod Glavnog kolodvora u Zagrebu, stilizirao amblem sa ZDS-om, a Hrvatska vojska uvodi ustaško-domobranske nazive i zapovijedi u službenu uporabu. Na iličkom raskrižju u Vrapču, gdje je u slijepoj ulici iza Lidla i danas policija, na zgradi (Ilica 421) dugo se kočio crni verzal SRBE NA VRBE, a još golobradi mladići u maskirnim odorama nosili su na prsima krupno mesingano U. „Mlada demokracija“ je toliko benevolentna da Katolička crkva već četvrt stoljeća okuplja najrigidnije (pro)ustaše na misama zadušnicama za ustaškog zločinca Antu Pavelića, odaje počast ustaškim ubijenim zapovjednicima…

Foto: Index.hr

Ulice, trgovi, škole… dobivaju ime ustaškog ideologa i zločinca Mile Budaka, autora parole „Srbe na vrbe“. U Lovincu na Velebitu podižu mu spomenik, kao i u Slunju zloglasnom zapovjedniku Crne legije Juri Francetiću. Splitski HOS daje ime svojoj postrojbi „Rafael vitez Boban“, po krvoločnom također zapovjedniku Crne legije. U Zagrebu deklarirani ustaša Mladen Schwartz i partnerica mu (s pištoljem za pojasom) Ana Lučić izdaju glasilo Ultimatum. Nitko od državne moći nikad nije ozbiljno reagirao na ples vampira i novo zazivanje holokausta. Sam se Tuđman znao ceriti neviđenom bedastoćom: „Hvala bogu, supruga mi nije ni Srpkinja niti Židovka“. Pavelićeva je Mara bila Židovka, ali to nije pomoglo darovitoj djevojčici Lei Deutsch da spasi glavu.

Netko je – a točno se zna tko, kada i zašto – posijao (pro)ustašluk po Hrvatskoj kao ideološki mainstream u „novoj Endehaziji“, a taj rađa otrovnim plodovima. Najotrovniji su mržnja, netolerancija i radikalan rascjep u samom hrvatskom nacionalnom biću. Parlamentarni izbori redovito dokazuju da RH ne daje prolaz desnom ekstremizmu i nije ni za kakvu (pro)ustašku Hrvatsku. Neonacifašizam nije samo na razini simbola i ispada stadionskih huligana, nego stvar mentalne patologije dijela HDZ-ovih birača. I tu je premijerov i predsjedničin problem: ne usude se djelom stati na stranu zemlje za koju su „preuzeli odgovornost“.

Plenković farba tunele floskulom kako će posebno „stručno povjerenstvo“ odlučiti o sudbini simbola „svih totalitarizama“. I nacizma, i fašizma i komunizma. Malo sutra, nacifašizam je programirani zločin protiv čovječnosti, komunizam nije. Marksističke biblije „Kapital“ ili „Komunistički manifest“ nisu isto što i „Mein Kampf“ oca nacizma. Svaki totalitarizam je užasno zlo za čovjeka i ljudska prava, svaki je ogrezao u krvi, ali nacizam, fašizam i komunizam nisu isti. Ni njihovi simboli i slogani. Ustaško ušato U, crvenu zvijezdu petokraku, nacističku svastiku i fašistički fascio nije uspio svesti na zajednički nazivnik ni Franjo Tuđman svojim ismijanim jasenovačkim mikserom za kosti ustaša, domobrana i partizana, pa neće ni Plenkovićevo „stručno povjerenstvo“, bude li doista stručno. Niti može, niti treba niti je kadro oktroirati građanima osobno stajalište o crnima i crvenima. Jučer, danas i sutra.

Podnoseći ostavku na mjesto počasnog predsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH (SAABH) zbog svojih proustaških grijeha iz ranih 1990-ih koji, kaže, još nisu svi ni isplivali u javnost, Mesić je pripomenuo da se HDZ ni danas nije odrekao griješne politike iz praskozorja RH. On jest, i zato je trn u oku (pro)ustaškoj desnici. Poslije napuštanja HDZ-a zbog neslaganja s Tuđmanovom velikohrvatskom politikom prema BiH, Mesić je – primjereno svom antinacifašističkom obiteljskom pedigreu još iz razdoblja Drugog svjetskog rata – potpuno okrenuo ćurak. Zato će mu SAABH najvjerojatnije odbiti ostavku na mjesto počasnog predsjednika, jer je njegov politički rad pokazao nakon kratke epizode uz Tuđmana da ne pripada tom leglu.

No, slučaj Mesić je signifikantan kao svjedočanstvo o vremenu i akterima koji su bili ključni za širenje epidemije (pro)ustašluka sve do današnjih dana, kojem ova HDZ-ova vlast niti želi niti može stati na kraj. Da je tome, na žalost tako, najbolja je potvrda Plenkovićevo muljanje sa „stručnim povjerenstvom“ za, jelte, izlječenje Bijedne  povučenog desnog ideji i sastavu upravo osnovanog (smiješnog) „stručnog povjerenstva“ za nastavak reforme školstva, koje nema osnovne kompetencije za tako delikatnu zadaću, ovo za „simbole svih totalitarizama“ jednak je prdež u vjetar.

Ide vrč na vodu…

Tko pri zdravom razumu može očekivati suglasje npr. povjesničara Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine ili Dragana Markovine s Josipom Jurčevićem, Ivom Lučićem ili Antom Nazorom o Titu, partizanima, tzv. NDH, ZDS-u, crvenoj zvijezdi, Jasenovcu, Bleiburgu i inim škakljivim tema? Nema šanse. A upravo bi se rečena imena i kusur sličnih po izboru HDZ-ove desnice morala naći u takvom povjerenstvu. Nije pametno rogove trpati u istu vreću, ali Plenković to čini radi kupovanja vremena i privida kako radi u korist „europske Hrvatske“, iako je kao obrazovan čovjek svjestan da na taj način ne može riješiti problem. A problem vidljiv iz druge galaksije: kućne fasade, prometni znakovi… preplavljeni ušatim U, pa još s latinskim križem među krakovima, ZDS-om, parolama „Kolji Srbe“, „Ubij, ubij, ubij Srbina“…, a ni mikroskopom nije naći crvenu zvijezdu petokraku, srp i čekić, „Proleteri svih zemalja ujedinite se“, „Živjeli Tito i Komunistička partija“… I onda Plenković i stranačka mu istomišljenica s Pantovčaka ne vide povampireni neonacifašizam endemskog, CRO tipa, nego bi se obračunavali – samo jezikom, dakako – sa „svim totalitarizmima“. Sic. Ne učinkovito s ovim na djelu, koliko demagoški s onim kojeg više nema.

Vjerodostojnost bi i odlučnost pokazao, a to ne smije radi jakog (pro)ustaškog u HDZ-u istočnog grijeha i privremeno pritajenih desnih radikala u stranci, da je uzeo odvijač (hrv. šrafnciger) i skinuo ZDS ploču sa zida jasenovačkog dječjeg vrtića te zabranio epidemiju novih u Kutini, Repušnici, Sesvetama, Velikoj Gorici, zagrebačkoj Dubravi, u okolici Splita i širom RH. I da je otvoreno poručio militantnim hosovcima da RH nije tzv. NDH i da u njoj dolaze u obzir spomen-ploče palim braniteljima – bez ZDS-a. Ne bi u tom slučaju, koji je za trenutnu vlast samo mislena imenica, trebalo Plenkoviću javno muljati s notornim (pro)ustaštvom u celofan braniteljskog pijeteta. Što je učinio izjavom novinaru Damiru Smrtiću i demonstrirao gotovo ignoriranjem Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta, pa pozivom povjesničarima da se dogovore o nečem o čemu se nikad neće dogovoriti.

Kad bi premijer Andrej Plenković i HDZ bili iskreni kao što nisu u odnosu na povijesni revizionizam i plimu (pro)ustaštva te kad bi predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović bila na istoj valnoj dužini „europske Hrvatske“ i osude holokausta, ne bi se na ZNA SE izbornoj listi našla imena Zlatka Hasanbegovića, Brune Esih, itsl. niti bi predsjednica Republike baš tu Brunu Esih, maskotu ekstremne političke desnice, slala na Bleiburg kao svoju izaslanicu.

Kaže ona pučka, ide vrč na vodu dok se ne razbije. I još, ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvjerka pokaže trag. Tragovi se, dakle, vide u Bijednoj Našoj već od ranih 1990-ih. Zna se tko je tko i tko je gdje. Samo još predstoji da se vrč razbije. Kako stvari stoje, ni taj trenutak više nije daleko. Stoga, premijer Plenković „džaba kreči“ floskulama o „europskoj Hrvatskoj“ i ispričava se (sic) kod Aleksandra Stankovića onima „koje ta HOS-ova ploča možda vrijeđa“. Vrijeđa svakog zdrava razuma, koji se iskreno grozi ponavljanja najtežih povijesnih lekcija. S pravom se grozi, jer ga vlastita država ne kani zaštititi. Morat će to sam.