Borba za budućnost

Povezani članci

• Spomenička batina
• KAKO PORTALI IZVJEŠTAVAJU O DOBROVOLJAČKOJ?
• Zidna promižba
• Senja Perunović: Ne daj se, B.
• APSTINENCIJA
• Predstavljanje knjige Muhameda Bikića “Sportski vremeplov”

Foto: ch

Da li smo našom svakodnevnom retorikom i našim (ne)djelovanjem doprinijeli da naši sinovi i kćerke danas ili sutra imaju bolje živote? Da li govor koji tjera na ekstremni nacionalizam, netoleranciju i mržnju stvara uvijete za bolji život naše djece i unučadi? 

Problem svih ljudskih zajednica, a tako i one u državi Bosni i Hercegovini, je taj što često ne priznajemo mišljenje koje nije identično našem. Posljednjih nekoliko godina fasciniran sam idejama američkog filozofa Richarda Rortya, posebno onim tezama u kojima iznosi mišljenje da čovječanstvo ne treba postavljati pitanja koja istražuju ono što nas čini ljudima i šta je uopšte ljudska priroda, jer ona skoro uvijek vode ka podjelama, netrpeljivostima i sukobima u kojima se protivnička strana prikazuje kao nehumana i manje vrijedna skupina. U svakom konfliktu i ratu protivnik se prikazuje često kao neko ko je manje vrijedan, tj. kao neko ko može biti tretiran sa manjom količinom digniteta i ljudskog poštovanja. Tako na primjer u balkanskim ratovima protivnička strana se pejorativno nazivala standardnim imenicama kao što su ”četnici”, ”ustaše” i ”balije”, i pridjevima koji su imali (a imaju i danas) funkciju da ponize i dehumaniziraju suparničku stranu, jer kako bi se vojnici jedne strane mogli boriti protiv vojnika one druge, kada bi propagandna mašinerija njihove političke i vojne strukture brendirala protivničku stranu kao ljude koji uopšte nisu drugačiji od njih samih, kao osobe koje imaju iste snove, brige, ambicije i lične ciljeve u životu kao i mi? Bez propagandnih struktura mnogi vojnici bi lakše uvidjeli da su ljudi na protivničkoj strani upravo to – ljudi. Potpuno isti kao i oni. Glavna stvar što nas razdvaja je mitologija, odnosno njeno oživljavanje kroz ižvakane etnocentrične narative, naše (uvijek subjektivno) shvatanje prošlosti i oslikavanje te iste mitologije u sadašnjosti i našim ambicijama za budućnost.

A danas imamo, i to u mirnodopsko doba, huškačku retoriku pojedinih grupacija među svim bosanskohercegovačkim etničkim skupinama. To su tendencije koje pogrdnim nazivima za one druge stvaraju sliku da su osobe koje se ne izjašnjavaju i ne misle kao oni, nastrane i u svakom slučaju od manje ljudske vrijednosti nego što je to njihov narod. To je jedna vrlo opasna predispozicija za necivilizovano ponašanje u slučaju ratnih sukoba prema onim grupama koji nisu kao mi. A to su narodi na Balkanu imali prilike da osjete mnogo puta u samo nekoliko posljednjih stoljeća.

Richard Rorty predlaže da ljudi, umjesto bavljenjem pitanjima o ljudskoj prirodi,  svoju energiju usredotoče na pronalaženje načina kako da naprave svijet boljim za živjeti, pogotovo da taj svijet predaju u što boljem izdanju potomcima i nadolazećim generacijama. A da li smo to mi, ljudi, radili do sada? Trebali bi se svi zapitati, svi oni koji su bili punoljetni od početka rata u Bosni 1992. pa do današnjeg dana. Da li smo našom svakodnevnom retorikom i našim (ne)djelovanjem doprinijeli da naši sinovi i kćerke danas ili sutra imaju bolje živote? Da li govor koji tjera na ekstremni nacionalizam, netoleranciju i mržnju stvara uvijete za bolji život naše djece i unučadi? Ako je odgovor pozitivan, onda mi oprostite, pa neka slobodno nastavimo dalje sa dosadašnjom praksom.

Međutim, kada bi se prestali baviti pitanjima zašto smo mi ljudi takvi kakvi jesmo (a time se bave i naučnici i obični ljudi, svako svojim metodama), a oni tamo drugačiji ljudi od nas, našu energiju bi mogli iskoristiti u humanije i progresivnije svrhe od čijih rezultata bi cijelo čovječanstvo moglo imati koristi kako u skorijoj, tako i u daljoj budućnosti. Od međuljudskih podjela i demoniziranja stvaramo dugogodišnje međuetničke animozitete, konflikte, stradanja, patnje i uništenja od kojih čovječanstvo nema nikakve koristi.

U Bosni i Hercegovini oružani sukob se, nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, pretvorio u retorički konflikt, koji traje preko dvadeset godina i koji vrlo lako može ponovo preći u ratni okršaj, isti ili gori od onog iz zadnje decenije 20. stoljeća. A to i  nije bilo tako davno. U prosperitetnijim evropskim državama društvene i političke stvari se brzo i dinamično mijenjaju. U njima jedan politički problem ili izazov traje maksimalno jednu do dvije sedmice, nakon čega dolazi do rješenja i prelaska na druge novinske naslove i teme koje preokupiraju tamošnja politički emancipirana i angažovana društvo. Kao sušta suprotnost tome imamo političku situaciju u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj su novinski naslovi i teme televizijskih emisija ispunjene istim politički sadržajem još od 1995. godine: ko će koga ukinuti, ko će kome uvesti unitarizam ili treći entitet – i sve tako u krug i nedogled. I nisu samo političke teme i novinski naslovi identični iz godine u godinu, nego su i političke garniture iste, kojima odgovara politički status quo (diplomatski naziv za ustajalu političku žabokrečinu), tj. kristalno jasna podjela na etničke torove na prostoru cijele zemlje. A ti etnički torovi (imamo tri dominirajuća) uvijek se mobiliziraju, zapravo isprepadaju, od strane njihovih političkih elita sa ultimativnim ciljem da nacionalističke partije ostanu na vlasti. Treba obratiti posebnu pažnju na načine kako se narodi u Bosni i Hercegovini zastrašuju kroz medije od strane najvećih etničkih partija kako bi se redovi etničkih torova zbili i konsolidirali, a sve s ciljem da na vlasti ostanu nacionalističke stranke, koje žive od straha svojih glasača, čiji su politički stavovi nažalost u velikoj mjeri pod utjecajem snažne propagande, koja kultivira i potpiruje, barem latentno, mržnju i podjelu među bosanskohercegovačkim narodima. Iako se pokušava progurati pune dvije decenije kroz bosanskohercegovačke političke i medijske kanale, tzv. politika zero-sum igre, sve ili ništa, nemoguća je upravo zbog kompleksnosti i raznolikosti u Bosni i Hercegovini, što bi zapravo trebali izdizati kao bogatstvo društva i isticati u pozitivnom smislu kako u zemlji tako i u inozemstvu.

Nijedna etnički bazirana stranka u Bosni i Hercegovini ne može dobiti maksimalističke ciljeve, jer to vodi uglavnom ka spoticanju dviju (ili više) drugih strana svaki put kada jedna strana postigne neku političku dobit na uštrb drugih. Niti Bosna i Hercegovina može biti samo bošnjačka, niti RS treba biti isključivo srpski entitet, niti zemlju treba federalizirati na neprirodnim osnovama kako bi se Hrvati više osjećali ravnopravni i „na svome“. Državi Bosni i Hercegovini su potrebna racionalna rješenja, bazirana na razumnim odlukama, a ne na ekskludirajućim odlukama, kojima se pokušava unaprijediti položaj jednog na uštrb drugih naroda u zemlji. Ali prije donošenja bilo kojeg, imalo razumnog i poštenog rješenja za državno uređenje Bosne i Hercegovine, njeno stanovništvo mora poraditi dosta više na stvarnom shvatanju političkog stanja i razumijevanja svih etničkih pozicija, njihovih (realnih) želja i ciljeva. Upravo ovdje dobro dolazi Rortyevo zalaganje da ljudi eksplicitno skinu fokus sa samih sebe, a energiju usredotoče na aktivno stvaranje rješenja – u našem slučaju to bi bilo pronalaženje dobrog i trajnog političkog rješenja, koje bi prvenstveno zadovoljilo građane Bosne i Hercegovine, a u dobroj mjeri i etničke interese. A prijedlozi za moguće polazne tačke bi mogli biti sljedeći:

Prvo, građani Bosne i Hercegovine trebaju prihvatiti međusobne razlike i sličnosti (a postoji dosta više sličnosti nego razlika među nama). Iako smo to čuli tako mnogo puta, zvuči tako jednostavno na papiru, a izgleda tako teško izvodljivo u svakodnevnom životu!

Drugo, radi nas samih i budućih generacija trebamo shvatiti, prihvatiti i raditi aktivno na činjenici da svi živimo u jednoj državi, Bosni i Hercegovini, kojoj svi želimo dobro, jer time ćemo lakše ostvariti tako željeni cilj mnogih, a to je da svi građani ove zemlje žive u miru, sigurnosti i blagostanju.

Treće, svaki bosanskohercegovački državljanin treba aktivno raditi protiv maksimalističkih ciljeva stranaka sa etničkim predznakom (a zapravo protiv svih sa korumpiranim ‘predznakom’), posebno protiv onih stranaka koje tobože štite interese samo jednog naroda. Te stranke ne štite interese nijedne etničke grupacije u BiH, nego samo interese političke elite u zemlji kojoj je jedini interes opljačkati narod(e) i državu kako bi prigrabila što više bogatstva u svoj mali, elitni posjed. Interesantno je da određene vladajuće strukture rijetko imaju problema za politički dogovor kada treba raspodijeliti ministarske pozicije ili usaglasiti budžete, dok za stvarna i ozbiljna državna pitanja u zemlji prvenstveno se stavljaju etnički interesi ispred državnih, koji zato vode ka vrlo slabašnim promjenama u državnim strukturama i neznatnom napretku u bosanskohercegovačkom društvu. A snažnog napretka neće biti sve dok etnička upravlja državnom politikom Bosne i Hercegovine. Uostalom, kada se radi protiv interesa ostalih naroda u zemlji, potencijalno se ugrožavaju svačija prava, slobode i mogućnosti.

Četvrto, raditi na izgradnji i razvijanju zajedničkog nacionalnog identiteta radi zajedničkog interesa. Ljudi moraju shvatiti da biti građanin Bosne i Hercegovine ne ugrožava ničija prava da bude pripadnik etničkog korpusa Srba, Hrvata ili Bošnjaka, niti onemogućava bilo koga da se izjašnjava po vjerskoj, seksualnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi. Zajedno smo jači, a historija je pokazala još od vremena osmanlijske vlasti da su nama drugi mogli vladati najlakše kada smo bili razjedinjeni. Nažalost, malo gdje u svijetu je uspjela antička taktika „zavladi, pa vladaj“ kao kod nas. Vrijeme je da ne budemo ničiji pokusni kunići, te uzmemo odgovornost i sudbinu u vlastite, domaće ruke. Osim toga, trebali bi nacionalni (državni) identitet staviti ispred etničkog ili vjerskog, jer nas nacionalna odrednica Bosanac i Hercegovac spaja, a etničke i vjerske oznake razdvajaju. Kada bi to postigli, oslobodili bi ogromne potencijale u bosanskom čovjeku, koji su decenijama i stoljećima bili sputavani, zabranjivani i osporavani.

Svaki građanin Bosne i Hercegovine zaslužuje da mu glavna egzistencijalna pitanja budu kako, šta i gdje da radi, gdje da ide na godišnji odmor, a ne da svakodnevno razmišlja kada i kako će mu njegova etnička pripadnost i inatsko mahanje zastavom onim drugima dati hljeb, kruh i pogaču na stol. Ako tako može živjeti većina evropskog stanovništva, trebali bi valjda i Bosanci i Hercegovci. Ali da bi imali normalnu egzistenciju, mi to moramo zaslužiti, a zaslužiti znači potruditi se. Svaki stanovnik Bosne i Hercegovine mora se osloboditi dvadesetogodišnje mentalne letargije i uspavanosti, i raditi na poboljšanju političkog, društvenog i ekonomskog stanja u cijeloj zemlji. Treba se obrazovati, čitati i informisati o političkoj situaciji u zemlji, okruženju i šire. Duboko sam uvjeren da svaki narod ima onakvu državu i vlast kakvu zaslužuje. Bosanskohercegovačka nacija se mora potruditi da zasluži funkcionalniju i prosperitetniju Bosnu i Hercegovinu. Možda je došlo vrijeme da svi učinimo svoje da fundamentalno promijenimo prvo svoj mentalni sklop i djelovanje prema samima sebi, prema političarima koji nas zastupaju i prema državi kakvu želimo da imamo, da bi sutra imali državu kakvu želimo, kao što to imaju Danci, Švicarci ili Poljaci.

Zar nije došlo vrijeme da i mi u Bosni i Hercegovini imamo normalnu sredinu u kojoj će nam osnovna prava i uslovi za život biti osigurani, u kojoj niko neće manipulisati našim osjećanjima i strahovima, i u kojoj ćemo napokon krenuti naprijed, u svjetliju budućnost, koja čeka nas i nove generacije? Zar nije krajnje vrijeme da manje brinemo ko smo mi i šta su nam susjedi, a da se pobrinemo kako da bosanskohercegovačko (a kasnije i balkansko) podneblje bude što sigurnije, bogatije i prosperitetnije. Kao što je to Rorty predlagao, mislimo manje ko smo i šta smo, a više se pozabavimo kako ojačati solidarnost i kako napraviti našu sredinu u kojoj će nama i svim drugim sugrađanima biti bolje.