Muhamed Dželilović: Semiotika i ideološke sjene

Izdvajamo

• A to tkivo je krhko i neuništivo istovremeno. Samo na prvi pogled ono se s lakoćom razara u čitanjima dežurnih ideologa književnih čaršija, boraca na prvoj liniji odbrane filozofije palanke koja se zapravo mogu svesti na smrad, boju, okus karakterističnih balkanskih fašizama, zvali ih mi klero ili etno nacionalizmima u sjeni uvijek prisutne figure barbarogenija. U mutnim vremenima u kojima se govor o književnosti svodi na psovke, uvrede i tuče u jadnim naci-taborima, rijetke su knjige koje jasno ustaju protiv svih grubih ideoloških nasrtaja na velika djela naših pisaca i koje sa punom naučnom kompetitivnošću i bez trunke isključivosti brane umjetnost književnosti kao vjerovatno najpotpunije umjetničko svjedočenje ljudskog postojanja u vremenu i maglenim historijskim mijenama. Esejistički dar Edina Pobrića ovu sliku tegobne i mračne strane priče o manipulacijama književnošću u našoj sredini, pune laži i objeda, čini samo još preglednijom i izoštrenijom.

Povezani članci

• Bogoljub Lacmanović: Sve je veća opsanost da se ukrajinski građanski rat internacionalizira
• EPK KAO UMJETNIČKA PREKRETNICA
• Umrla jedna od najvećih glumica bivše Jugoslavije Milena Dravić!
• Originalna glazba Gabrijela Prusine upotpunit će scensko utjelovljenje Džubrana na daskama HNK Mostar
• Tomislav Jakić: BAUK ZVAN RT
• OD NIČEGA UMJETNOST

Foto: Radiosarajevo

Gdje će graditi nove generacije, koje sadržaje će njegovati u skladu sa nekim potpuno drugačijim, novim potrebama sukladnim promjenama u svijetu? Kako sad stvari stoje – nigdje, jer to nikoga i ne zanima. Mračne ideologije o kojima govori Pobrić i koje kao karcinom uništavaju ovo društvo uvijek teže potpunosti. I stoga je svejedno da li govorimo o urbanizmu ili književnoj historiografiji i kritici. Uporno svoditi Selimovićevo djelo na „blasfemiju u odnosu na korištenje Kur’anskoga teksta“, na „islamski“ ili „anti-islamski“ roman; još upornije govoriti o Andriću kao tvorcu slike Bosne kao „zemlje mržnje“ i „mrzitelju svega što je vezano za islam i bosanske muslimane“…,nije li to gradnja opasnih stereotipa koji će se već naredna generacija prihvatati bez kritičkog preispitivanja, koji će usmjeravati recepciju prema suludom ideološkom određenju koje se prihvata kao jedino i potpuno. A potpunost i ovdje kao i u slučaju grada znači svojevrsno ubijanje.

Nova knjiga Edina Pobrića pod naslovom Priča i ideologija – semiotika književnosti (Centar SAMOUPRAVA, Sarajevo, 2016) objedinjava brojne kvalitete koje je autor iskazao i u ranijim djelima – veliku raznovsnost književnih interesa po kojoj prepoznajemo vrsnog komparativistu, književnohistorijsku spremu, teorijsko-pojmovnu preciznost…S tim da ova knjiga nadrasta prethodne po zrelosti koja se ogleda u „talasima“ misaone fleksibilnosti kojom se on kreće unutar nauke o književnosti, esejističkoj slobodi i umijeću ukrštanja različitih dimenzija književnosti, uvijek vođen Ecovom idejom „otvorenog djela“, ali bez pokoravanja jednom metodu ili jednom pristupu književnosti

U semiotičkom univerzumu književnih djela Pobrić se u ovoj knjizi interpretativno kreće superiorno, ne samo akademsko-teorijski nego i cjelinom vlastitog iskustvenog bića, pa stoga i esjistički živo, što čitaoca često dovodi do osjećanja da naprosto lebdi u prostoru nauke drugog tipa kako od Bahtina pa do danas jedino i možemo poimati  nauku o književnosti kojoj (za razliku od egzaktnih nauka) nije pripadajuća monološka forma znanja, nego svojevrstan „razgovor“ u koji nas uvlači dijaloška i intersubjektivna priroda književnoumjetničke komunikacije. Pobrićev razgovor sa bosanskohercegovačkom i svjetskom književnošću u ovom djelu uistinu je građen na „dijaloškom razumijevanju“, na dalekom odjeku stihova starog Pjesnika da se kao ljudi ostvarujemo „otkad jesmo razgovor i možemo čuti jedni druge“. Stoga nimalo ne čudi što jedna naučna knjiga započinje autorovom kratkom pričom u kojoj se govori o vječnoj igri praznine i punine svijeta. A u toj igri uvijek se pojavljuje procjep u koji mi kao čitatelji neminovno upadamo, postajemo sagovornici tekstu, upotpunjujemo ga tekstualno u istoj onoj mjeri u kojoj on egzistencijalno upotpunjuje nas. I ta igra nema kraja u „univerzumu simpatije“ jer nam bilo kakvo konačno značenje uvijek izmiče, uvijek se dešava njegovo „odgađanje“ na način kako je to objašnjavao Derrida, još jedan u nizu velikih teoretičara na koje se Pobrić poziva.

No u procjepu što ga rađa igra praznine i punine, kao u simbolu koji je uvijek samo „polovina“ dok je druga prepuštena recipijentu, trajno vreba agresivni upad ideologije koju je Eco definirao kao „kod koji poruku generira s posebnim konotacijama“. Ishod tog upada je „sklerotično skrunuta poruka“, jedna vrsta „prekodiranja“, i u krajnjem slučaju grubo poništavanje poetičkog na uštrb političkog, tačnije političko-ideološke manipulacije. Neosporno, književnost nam je oduvijek značila puno više od onoga što je njena puka jezička strukturiranost jer je uvijek uključena u svojevrsnu razmjenu sa drugim oblastima ljudskog djelovanja. Sam recepcioni čin, pa i pisanje o književnim djelima, stoga ne treba i ne može bježati od stalnih „ulazaka“ i „izlazaka“ iz književnog teksta u sve sfere života. Ali ono čemu svjedočimo posljednjih decenija u bosanskohercegovačkoj književnoj historiografiji, kritici, pa dijelom i produkciji, prepuno je najgrubljih dnevnopolitičkih nasrtaja na fino estetsko tkivo književnih djela Andrića, Selimovića, Kikića, Sijarića, Kulenovića…i ostalih naših velikih pisaca čijim se djelima Pobrić obraća. A to tkivo je krhko i neuništivo istovremeno. Samo na prvi pogled ono se s lakoćom razara u čitanjima dežurnih ideologa književnih čaršija, boraca na prvoj liniji odbrane filozofije palanke koja se zapravo mogu svesti na smrad, boju, okus karakterističnih balkanskih fašizama, zvali ih mi klero ili etno nacionalizmima u sjeni uvijek prisutne figure barbarogenija. U mutnim vremenima u kojima se govor o književnosti svodi na psovke, uvrede i tuče u jadnim naci-taborima, rijetke su knjige koje jasno ustaju protiv svih grubih ideoloških nasrtaja na velika djela naših pisaca i koje sa punom naučnom kompetitivnošću i bez  trunke isključivosti brane umjetnost književnosti kao vjerovatno najpotpunije umjetničko svjedočenje ljudskog postojanja u vremenu i maglenim historijskim mijenama. Esejistički dar Edina Pobrića ovu sliku tegobne i mračne strane priče o manipulacijama književnošću u našoj sredini, pune laži i objeda, čini samo još preglednijom i izoštrenijom.

Edin Pobrić

Na više mjesta u knjizi autor se poziva i na Derridu. Možda bi se njegovim pojmom dekonstrukcije mogao najlakše opisati misaoni horizont Edina Pobrića, pa i u ovom djelu koje govori o nama i našoj književnosti. Dovoljno bi bilo uzeti dijelove jednog kratkog Derridinog teksta kojeg ponekad koristim dok sa studentima radim na pojmu dekonstrukcije kao trajnog procesa (nikako postupka!) i samo  jednu jedinu riječ zamijeniti drugom, a sve ostaviti  kao u originalnom tekstu ovog mislioca. U toj maloj igri tekst bi dakle glasio ovako:

Kome, kojem sjećanju, kojem pamćenju i kojoj budućnosti, kojem pokoljenju i za koje pokoljenje odgovaramo kad preuzimamo odgovornost za govor o nekoj književnosti?

Odgovornost nadilazi mogućnost i dimenziju jednog pokoljenja, i  jedne politike, šta više, u ime poetike nadilazi politiku kao takvu, u jednom trajanju čija se heterogenost i netotalitarizacija moraju prihvatiti kao zakon. Ako još od antičkog doba mišljenje poimamo kao svojevrstan dijalog sa samim sobom, evo kako bi moglo izgledati mišljenje bosanskohercegovačke književnosti o sebi samoj:

BiH književnost: Ja sam jedna, ali sam tek prag same sebe.

BiH književnost u dijalogu sa samom sobom i čitaocima: Morate me čuvati i u mene provaljivati; morate me spašavati i preoblikovati; izmijeniti da biste me spasili…Morate me de-konstrurati!

Danas pojam nacionalne književnosti nije niti može biti moćna i zadana cjelina, kulturološka činjenica koju ne dovodimo u pitanje; drugi su principi djelovanja komunikacije u svijetu, principi različitih strategija, kulturnih industrija i njenih trgovina, jednom rječju društvenosti i njene politike. Politike koja mora promijeniti ime kada kultura čitanja sve više zaostaje za kulturom slike i kulturom „igara“, a  u društvu planetarnog spektakla. Možda počinje epoha post-čitalačke i post-književne kulture, ali to ne znači da treba zaboraviti uporno afirmirati književnost i dalje je još upornije pisati…

De-konstruiranje poraznih „ideoloških čitanja“ naše književnosti znači odustajanje od vidljivih tragova različitih totalitarizama jedne generacije, odustajanje od „totalnog čitanja“. Naša se književna misao mora razvijati na aksiomu nepotpunosti, a to znači otvorenosti za neke nove, sasvim drugačije potrebe i kvalitete koje će buduće generacije tražiti i nalaziti u djelima naših velikih pisaca. Pri tome treba podcrtati: nepotpunost nikako nije puka nedovršenost!

Ovo su Derridine riječi iz poznatog teksta Pokoljenja jednoga grada. Dovoljno je prošetati Sarajevom, ovim danas, punim smradne magle, i riječ grad zamijeniti riječju bosanskohercegovačka književnost i kritika.

Jer šta čovjek vidi dok „gleda stopalom“ kako je to tražio veliki urbanist Bogdan Bogdanović? Urbanistički upropašten grad. Ne ratnom destrukcijom, nego posljeratnom obnovom u kojoj su divlja, neplanska naselja, s desetinama hiljada objekata izgrađena na nekadašnjim borbenim linijama, pa su tako stotine hiljada ljudi (naravno „naših“) opasale grad i drže ga u svojevrsnoj opsadi. Dovoljno bi bilo zatvoriti tri ulice i opet bi se našli u izolaciji, bez hrane, vode, struje, plina, s bandama koje haraju…Jasno je, dakle, kako je ovdje ono urbanističko zamijenjeno onim političkim u pristupu jednom gradu. Naravno, riječ je o kleronacionalističkoj politici. I postavimo nanovo ono Derridino pitanje s početka citata: Kome, kojem sjećanju i kojoj budućnosti, kojem pokoljenju mi jesmo odgovorni…? Tako se sve okrenulo naglavačke: umjesto aksioma nepotpunosti, nacionalistička politika je usvojila aksiom nedovršenosti kao primarni princip. Nedovršenosti koju prepoznajemu u svemu – u infrastrukturi, jer nemamo ni redovno vodu, jer nemamo kuda hodati kada su trotoari postali parkinzi, jer  ne možemo i doslovno više disati…i, što je vrlo važno, jer ovaj grad nema nijednog pravog trga, a to znači da je nedemokratski; nema onog javnog prostora koji  je (makar i simbolički) oduvijek služio razmjeni argumenata i sučeljavanju stajališta – slobodno i bez pritisaka.

A s druge strane, ovaj grad je potpun. Više nema ni komadića slobodnog prostora. Gdje će graditi nove generacije, koje sadržaje će njegovati u skladu sa nekim potpuno drugačijim, novim potrebama sukladnim promjenama u svijetu? Kako sad stvari stoje – nigdje, jer to nikoga i ne zanima. Mračne ideologije o kojima govori Pobrić i koje kao karcinom uništavaju ovo društvo uvijek teže potpunosti. I stoga je svejedno da li govorimo o urbanizmu ili književnoj historiografiji i kritici. Uporno svoditi Selimovićevo djelo na „blasfemiju u odnosu na korištenje Kur’anskoga teksta“, na „islamski“ ili „anti-islamski“ roman; još upornije govoriti o Andriću kao tvorcu slike Bosne kao „zemlje mržnje“ i „mrzitelju svega što je vezano za islam i bosanske muslimane“…,nije li to gradnja opasnih stereotipa koji će se već naredna generacija prihvatati bez kritičkog preispitivanja, koji će usmjeravati recepciju prema suludom ideološkom određenju koje se prihvata kao jedino i potpuno. A potpunost i ovdje kao i u slučaju grada znači svojevrsno ubijanje.

Zato je važan aksiom nepotpunosti.

Zato je važno slijediti ga u našem književnom životu jer ćemo time osloboditi buduća pokoljenja za tešku borbu sa razbijanjem stereotipa. Onako kako će biti teško čitavim generacijama mladih, sposobnih ili naprosto zdravorazumnih ljudi u ovom dijelu svijeta razbiti stereotipe o Balkanu kao prostoru evolutivno zaostalih divljaka koji se hrane samo mržnjom i krvlju. Razmišljaju li naši književni znalci da braneći islam (šta god to u njihovim glavama značilo) od Andrića, Selimovića i niza drugih velikih umjetnika, rade upravo ono što ih boli dok se planetarno gradi stereotip o muslimanima kao psihopatama i sociopatama koji znaju jedino ubijati sebe i druge u ime Allaha i prodavati  pokrivene žene na pijacama? Da li ikad pomisle koliko će pokoljenja trebati da se jedan tako moćan stereotip razori, da u konačnici, njihova djeca, unuci i praunuci ne budu tjerana u stid zbog nečeg što bi trebala biti intima određene vjerske pripadnosti? Ne, oni o tome ne misle jer se osjećaju odgovornim samo prema svom trenutku i sitnom interesu. I zato „kreiraju“ prošlost  prema zahtjevima svoje ideološke premise, a o budućim pokoljenjima i njihovim potrebama i ne misle.

Zato je važna ova Pobrićeva knjiga koja nigdje ne zatvara vlastiti interpretativni čin niti ga, slijedom nužnosti ideološkog nasilja, čini potpunim. Ona je odgovorna pred pamćenjem kao oblik čuvanja naše tradicije, odgovorna je pred vlastitom, ali i budućim generacijama koje će imati svoje, drugačije potrebe za velikim djelima naše književnosti. Ona inicira jedan čišći razgovor o književnosti, razgovor koji bi se trebao konačno osloboditi provincijalizma upakovanog u nacionalne mitove i pseudoreligijsku ideologiju. Rječju, jedna od bitnih vrijednost ove knjige je u poštivanju aksioma nepotpunosti primjenjenog na književnonaučno polje!