Dodikova balkanska posla

Povezani članci

• Grebanje po dnu Pandorine kutije
• Zaklana istina
• Znam te Čoviću kad si Boban bio!
• Nakon Bujanca i Sedlara, Australija zabranila ulaz i autoru “Mita o Jasenovcu”
• Porodice ubijenih Mostaraca traže odgovornost Dijane Čuljak
• NE, GOSPODINE AMBASADORE!

Na američkoj crnoj listi, uz teroriste, diktatore i ine s različitih svjetskih meridijana, završi i jedan od najmoćnijih bosanskohercegovačkih političkih kabadahija. Prvi čovjek Republike Srpske. Iz američke ambasade pojasniše kako je to učinjeno zbog njegova suprotstavljanja odlukama Ustavnoga suda i kršenja zakona. A to je, vele, nepoštivanje Daytonskoga sporazuma kao jednog od temeljnih uvjeta suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH – i njezina integriranja u društvo evropskih naroda dakako.

Kakve bi to posljedice moglo imati za Milorada Dodika, ali i Republiku Srpsku – a time, budimo pošteni, i za BiH u cjelini? Ako je po „voždu“, nikakve. Jer on, k’o biva, u SAD ionako ne ide – a ni lova mu nije u američkim bankama. Niti je, s druge strane, budućnost Republike Srpske u američkom nego, naprotiv, definitivno u ruskom zagrljaju.

Je li baš sve tako? Ni slučajno. Može, istina, „vožd“ sirotom svijetu prodavati maglu. No, sankcije prema njemu u sebi nose poruku, građanima RS prije svega, ali i svima ostalima koji bi se na njih oglušili – Srbiji posebice. I ne može je se ignorirati. Zamislite, uostalom, da se američkim mjerama pridruže i zemlje Evropske unije. A to, objektivno, nije nerealno.

Iz Bruxellesa, doduše, poručuju kako to, barem za sada, neće i učiniti – ali i da će ponašanje predsjednika RS-a imati pod povećalom. No, tko kaže da se na unilaterarno solidariziranje s Amerikom neće odlučiti  i najmoćnije zemlje EU – Njemačka, Francuska, Velike Britanije, da ne nabrajam? Uostalom, njemački i britanski ambasador u BiH su i sami potvrdili kako njihove zemlje dijele zabrinutost svojih američkih saveznika. A inicijativa za pridruživanjem mjerama SAD je u njemačkom parlamentu i zvanično pokrenuta. Jer, pojašnjava jedan od bližih suradnika njemačke kancelarke, Dodikove izjave „idu u pravcu jednostranog pomjeranja granica u Evropi“, time potiču „rat na Balkanu“ – a na sve to se, veli, šutjeti ne smije ni u Bruxellesu ni u Berlinu.

Njemačku je batinu Dodik, objektivno, i bez toga osjetio. Od najave, naime, kako bi njemačka vlada mogla pomoći u saniranju šteta, nastalih zbog adaptacije Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju – što, uostalom, nedavno prizna i resorno ministarstvo RS-a, neće biti ništa.

No, tu se priča i ne završava. Nacionalisti u BiH, Kosovu i Srbiji, dodaje Merkeličin parlamentarac prilikom podnošenja svoje inicijative, svakodnevno „testiraju koliko daleko mogu ići u odnosu s EU“ – a sve to ne prijeti stabilnosti i sigurnosti samo regiji u kojoj djeluju nego i Evropskoj uniji kao cjelini, Njemačkoj posebice. E, tu je kvaka – i poruka također, i to ne samo Dodiku nego i svima ostalima. Prvim ljudima, recimo, u vertikali vlasti istočno od Drine – i o njoj bi, pri odlučivanju ignorirati ili najozbiljnije shvatiti američke sankcije prema Dodiku, razmišljati morali i oni, srbijanski premijer posebice.

Poruka je, međutim, to i bosanskohercegovačkim etnoliderima – koji su je, ako je suditi po reakcijama, uglavnom razumjeli. Ne oglašava se jedino „prvi“ u Hrvata. Zašto? Mnogi vjeruju, zbog dugogodišnjega iskrenog prijateljstva s Dodikom. No, bojim se da to i nije najvažnija stvar u ovoj priči. Lider HDZ-a, pita li se mene, kao i mnogo puta do sada, osluškuje u kojem bi se pravcu sve to moglo razvijati. Ostane li sve na američkim verbalnim prijetnjama, nećemo dugo čekati da se „mudrac“ oglasi – i još jednom iskaže potporu svome banjalučkom drugu. Jer, on mu je najjači adut u ucjenama na razini Federacije – a i zakivanju postojećeg stanja na dulje staze. Krene li, pak, priča u drugom smjeru, u smjeru organiziranog američko-evropskoga pritiska – i smjeru opasnosti i za vlastitu mu kožu – otkačit će „mudrac“ Mileta kao da nikada ni nije postojao. Na način, dakako, kako je mnoge otkačio i prije njega.

No, zanemarimo Čovića – jer, u ovoj priči on i nije u prvom planu. Vratimo se, dakle, Dodiku i njegovom tumačenju odnosa SAD prema njemu samom. A ono, pošteno govoreći, definitivno demaskira njegov đilkoški, gotovo pa karakter seoskog šibicara.

Da bi, prisjetimo se, pokazao svoj rejting u svijetu globalne politike, predsjednik RS-a prije nekih mjesec dana trijumfalno obavještava javnost kako je – on, a ne prvi ljudi bosanskohercegovačke države – pozvan na ustoličenje novog američkog predsjednika. I kako tamo kani i otići – i osigurati Republici Srpskoj „mirno more“ na putu kojeg tek treba otpočeti.

Kad se, međutim, pokazalo da je sve to izmišljeno, da poziva nema i da mu diplomatska putovnica neće biti dovoljna za nesmetan američki put, morao je stati u red pred Ambasadom SAD kako bi podnio zahtjev za američku vizu koja mu omogućuje bacanje prašine u oči kako će na ustoličenju svoga američkog „prijatelja“ ipak završiti. No, nije išlo. I dakako, moralo se misliti čime to opravdati. Mržnjom, objašnjava Dodik, koju zbog obrane RS-a i digniteta bosanskohercegovačkih Srba, prema njemu iskazuje američka ambasadorica u Sarajevu. I stoga je od ministra vanjskih poslova zatražio čak i neku vrstu odmazde. Da se gospođu ambasadoricu proglasi personom non grata – i protjera iz BiH, razumije se.

Na njegovu žalost, ta demagogija nije bila duga vijeka. Jer, iz Washingona obznaniše da mu odlazak na ustoličenje njegova američkog „prijatelja“ ne dopušta vlada najjače svjetske sile. A zbog toga je bio prisiljena na posezanje za novim trikom – da, tobože, zabrana nema nikakve veze sa SAD nego s odlazećom administracijom, koja je i inače u prethodnih osam godina iskazivala svoje antisrpsko raspoloženje. Ali, budući on ne želi da fešta njegova američkog „prijatelja“ prođe bez Republike Srpske, umjesto sebe je, a temeljem pozivnica koje mu „prijatelj“ posla, u Washington odaslao sebi najomiljenije – premijerku i vlastitu ženu. Neka, hoću reći, kad odlazeći Amerikanci ne omogućiše njemu, dobre želje njegovu američkom „prijatelju“ na licu mjesta prenesu one.

No, ni taj trik nije bio duga vijeka – iako je Dodikov „javni servis“ učinio sve da uvjeri narod kako su pozivnice naknadno stigle baš dvjema najprepoznatljivijim srpskim damama u BiH. Ono, naime, što je kamerama javnosti ponuđeno kao krunski dokaz – ulaznice i slike prvih srpskih dama s washingtonske svečanosti – omogući raskrinkavanje još jedne ublehe. I dokazivanje da se do ulaznica došlo na način suprotan onom kojim se u javnosti operira. Nisu, dakle, dobivene iz Trumpovih odaja nego su kupljene na način kako ih kupiše i mnogi Amerikanci – i za njih je spiskano petnaestak tisuća dolara, pokradenih iz džepova poreznih obveznika ovog dijela BiH.

U konačnici, pada i priča o odlazećoj administraciji i novom kursu ove nove, Trumpove, prema „opravdanim“ zahtjevima Dodika i njegove družine – zahtjevima za secesijom iz države čiji je opstanak u Daytonu zajamčila i sama Amerika. Zašto? Odluka novog američkog predsjednika o otpuštanju ambasadora, imenovanih za vrijeme mandata njegova prethodnika, u Banja Luci je, i opet od Miletovih trubadura, protumačena kao kraj i američke zavjere u Sarajevu.

Ali, prije no što su to i izgovorili stiže ih neprijatno iznenađenje. Niti se Trumpova odluka odnosi na američku ambasadoricu u BiH, niti su promjene izvršene u odjelima nove administracije koji su zaduženi za našu zemlju. Novi je predsjednik, naime, u svojem timu zadržao i dosadašnjeg zamjenika državnog sekretara za političke odnose – onog, dakle, koji je izravno nadređen i pomoćniku državnog sekretara za evropska i euroazijska pitanja i gospođi ambasadorici u Sarajevu. A to, onda, znači da se nastavlja „neprijateljsko“ djelovanje prema RS-u i Dodiku samu – i što se nove američke administracije i što se zadržane američke ambasadorice u BiH tiče.

Što na sve navedeno reći? Jednostavno, balkanska posla. U konkretnom slučaju, istina, balkanska posla „najvećeg“ Srbina, ali i balkanska posla koja je etnoliderima i etnofilozofijama ove zemlje i inače imanentna. Ako se, pak, o razlikama i može govoriti, one su u samo jednom – u činjenici da bi u konkretnom slučaju balkansko mudrovanje jednom od njih moglo doći i glave.

Ostaje, da ne duljim, za vidjeti kako će na najnovije, za sebe nepovoljne vjetrove reagirati lider SNSD-a – i kakvu će novu maglu pokušati prodati narodu. Izvjesno je, međutim, da mu je prostor za manipulacije sve skučeniji. Koliko god ga se, naime, iz Beograda i koristilo kao neku vrstu trojanskoga konja, distanciranje od njega se, prije ili kasnije, neće moći izbjeći. A zahtjevi za njegovom abdikacijom su sve učestaliji, i sve glasniji dakako, pa i na prostoru koji je desetak godina apsolutno kontrolirao. Prestanite, poruči mu nedavno SDS-ova državna parlamentarka, huškati narod i RS voditi u sukob s čitavim svijetom. Vrijeme je da odeš, Milorade, pridruži joj se ugledni banjalučki novinar.

Kako se s tim nositi? Stavljanjem „neprijatelja“ na vlastitu crnu listu – kao što ovih dana Dodik stavi novinare N1televizije, prije toga BN televiziju, novinarku agencije Beta, i da ne nabrajam? To, dakako, ne treba isključivati. Ali, dokle? Dokle je sve to moguće? Dovijeka sigurno ne. Puno vjerojatnije je, recimo, da bi kraj mogao doći prije no što i sam Dodik misli.