Rat mora početi 19. siječnja?

Izdvajamo

• Obamina administracija napravila je sve što je mogla, ali doista sve, osim započinjanja otvorenog vojnog sukoba, ne bi li mu prve dane u Bijeloj kući maksimalno otežala. Ne samo što uvodi nove i nove sankcije Rusiji, ne samo što svakoga dana optužuje Putina za neko novo zlodjelo (a sve bez čvrstih dokaza!), nego u Evropi iskrcava stotine tenkova i bornih kola i tisuće vojnika da “zaštite članice NATO-a od ruske agresije” (što je Rusija, očekivano, i službeno ocijenila kao ugrožavanje vlastite nacionalne sigurnosti). I grozničavo taj odlazeći tim gubitnika širi NATO na nove zemlje (a suprotno obećanju što su ga svojedobno Mihailu Gorbačovu dali američki predsjednik Bush stariji i njemački kancelar Kohl kako se NATO neće širiti ni milimetra prema Istoku, ako Moskva pristane na ujedinjenje Njemačke). Naivni Gorbačov nije tražio da mu njegovi “zapadni prijatelji” to obećanje daju u pisanom obliku i potpisano, pa je Njemačka danas ujedinjena, a NATO (u kojemu su najglasnije zemlje tzv. nove Evrope s režimima otvoreno neprijateljskima prema Rusiji) došao je gotovo na domak ruskih granica, ili je već na njima. Gorbačov je bio naivan i lakovjeran. Putin to definitivno nije. A nije ni Trump. Obojica vjerojatno broje dane do inauguracije novoga američkog predsjednika. Jer, to su odlučujući dani.

Povezani članci

• Stepinac i njegovi demoni:Jaz između kardinalova života i djela i namijenjene mu svetačke uloge
• Odlazak Vučića – nada za Srbiju
• Tuzlanski samoupravni kapitalizam
• Mojoj i našoj dragoj Alisi
• Kad su slonovi jeli kifle
• Plenkovićeva figa u džepu: „Zbogom oružje!“

Poražene snage u SAD (i njihovi evropski prirepci) učinit će sve što mogu da Trumpa stave pred “mission impossible”, da dovedu američko-ruske odnose u takvo stanje iz kojega ga niti novi stanovnik Bijele kuće, a ni njegov potencijalni partner u Kremlju, neći moći izvući u pozitivnom smjeru. Putin je nebrojeno puta dokazao da ima dobre živce i da postupa hladno i proračunato. Trumpa bije glas da je impulzivac. No, ako se njegova impulzivnost okrene protiv onih koji su ga praktično doveli na sam rub otvorenog sukoba s Rusijom (a rade i dalje na tome), bit će to prvi veliki pozitivni rezultat njegovoga predsjedničkog mandata.                                  

Senator Marco Rubio: “Prihvaćate li kvalifikaciju da je Vladimir Putin ratni zločinac?”

Rex Tillerson, designirani šef američke diplomacije: “Ne bih upotrijebio taj termin.”

Senator Rubio: “Zabrinjavajuće je što budući državni tajnik odbija ruskog predsjednika nazvati ratnim zločincem.”

Ovo je samo mali, doista mali – ali zato vrlo tipičan – isječak iz tzv. senatskog saslušanja čovjeka kojega je Donald Trump odredio kao svojega državnog tajnika. A cijelo je saslušanje, neizbježna procedura prije nego što imenovanja novoga Predsjednika budu potvrđena, proteklo tako da je svatko normalan tko ga je pratio u izravnom televizijskom prijenosu morao ostati i užasnut i prestrašen. Bila je to loša predstava u kojoj se skupina (samo)uvaženh senatora  iživljavala nad budućim ministrom, ne bi li ga natjerala da izgovori nešto, što će mu – doslovno – zatvoriti vrata za buduće razgovore s predstavnicima Rusije. Tillerson je dao uvodno izlaganje, izbalansirano, mirno i na tragu najboljih tradicija onoga što je nekada bilo poznato pod imenom real-politika. Od svega toga senatore je, međutim, zanimala samo i jedino Rusija: je li Rusija prijetnja Sjedinjenim Državama, je li Rusija američki neprijatelj, treba li u svakoj prilici i pod svaku cijenu inzistirati na ljudskim pravima, zna li Tillerson za “bezbrojne” političke oponente Vladimira Putina koji su ili netragom nestali, ili su ubijeni pod nerazjašnjenim okolnostima. I tako dalje i sve u tome stilu. Jedan od senatora čak je pribjegao metodi što je poznata svakome tko je ikada gledao američke filmove s pravosudnom tematikom. “Postavit ću Vam niz pitanja i mislim da će biti dovoljno da na njih odgovorite samo s ‘da’ ili ‘ne’”. Pa je tako “uvaženi” vanjsko-politički odbor Senata na osnovi “da” ili “ne” zaključivao zaslužuje li predloženi kandidat da bude potvrđen kao budući državni tajnik.

Tillerson je više-manje vješto izbjegavao postavljene i tako očite zamke, pridržavajući si pravo da konačno mišljenje formira nakon što bude upoznat i s povjerljivim materijalima kojima sada nema pristup. To je osobito iritiralo već spomenutoga Marca Rubia (da, onoga jedinoga s kime se, barem na temelju objavljenoga, sastala hrvatska Predsjednica za vrijeme svojega čudnoga “službenog” posjeta SAD). Rubiu, neuspješnom pretendentu u borbi za republikansku nominaciju za predsjedničkog kandidata očito je i više nego dovoljno  ono što kolportiraju mainstream mediji (čiju je perjanicu, CNN, Trump javno optužio da širi lažne vijesti). A nisu daleko od njega ni ostali senatori. Duh makartizma za kojega se mislilo da je odavno mrtav, pokazao se živim i žilavim (baš kao u sve većem dijelu Evrope, uključujući njezin jugoistok, i duh neofašizma, no to je već neka druga priča). Amerika, odnosno da budemo posve precizni: vojno-industrijski kompleks i velike korporacije što ga čine, trebaju – rat. Može zvučati nevjerojatno, suludo, ali je tako. I u stvaranju ratne atmosfere, u uvjeravanju Amerikanaca kako su totalno ugroženi od Moskve, ne biraju se sredstva i prelaze se sve granice. Tako je nedavno jedan od članova Kongresa ustvrdio kako ruske hakerske napade (o kojima se uporno, iz dana u dan, govori  kao da su dokazani, mada nisu) treba tretirati jednako kao i japanski napad na Pearl Harbour godine 1941. Za onoga tko ne zna, nakon toga su napada SAD ušle u Drugi svjetski rat.

Američka propaganda u čijim su rukama, odnosno pod čijim su utjecajem i mainstream mediji Evrope, ne trudi se više ni iskonstruirati dokaze. Nema čak ni crteža, kakvima je svojedobno Collin Powel “dokazivao” u Vjeću sigurnosti da Irak posjeduje oružja masovnog uništavanja (koja, naravno, nisu postojala, ali nećemo sada o tome, zar ne?). Ne, naprosto se kaže “mi smo uvjereni”, “mi s velikom vjerojatnošću zaključujemo”, i to je to. Pri tome skala vrijednosti CIA-e precizira kako formulacija o velikoj vjerojatnosti ne znači da se navedeni događaj doista zbio ili da je iznijeta tvrdnja točna. No, tko bi se još brinuo za takve “detalje”? Plasiraju se, dakle, ničim potkrijepljene tvrdnje i očekuje se od javnosti da im vjeruje. Čak je i Hitler, kada je napao Poljsku godine 1939. inscenirao napad na malu radio-stanicu u pograničnom njemačkom gradiću i na licu mjesta dao ostaviti nekoliko mrtvih tijela (logoraši iz koncenracionog logora) u poljskim uniformama.

Trump je predstavnik i na neki način eksponent investicijskog kompleksa. A taj kompleks, da bi napredovao i da bi se razvijao, treba mir. Zato je korporacijama što čine vojno-industrijski kompleks Trumpova najavljena politika dogovaranja s Rusijom “smrtna opasnost”. Bude li uspostavljen neki novi detant, rata neće biti, čak ni posrednoga kakav se vodi danas u Siriji, a dijelom i u Ukrajini. Pri čemu je dobro podsjetiti čitatelja koji možda ipak želi imati cjelovitu sliku zbivanja da su i ukrajinska previranja i pokušaj rušenja Assada inicirali Amerikanci. Dovoljno je sjetiti se zapaljivih govora demonstrantima na glavnom kijevskom trgu čuvenoga senatora McCaina ili kadroviranje u ukrajinskoj vladi (snimak telefonskog razgovora) pomoćnice državnog tajnika, Victorie Nuland. O tzv. Arapskom proljeću suvišno je i govoriti. Kao i o sramotnoj snimci (gotovo) američke predsjednice Hillary Cinton, kada se tako iskreno obradovala vijesti o brutalnom ubojstvu pukovnika Gadafija u Libiji: “Došli smo, vidjeli smo i on je mrtav!” A Sirija je, već dulje od pet godina, repriza (pokušaj reprize) tako uspješnog svrgavanja režima u Libiji i bacanja zemlje u totalni kaos. Vrijedi na takve stvari uvijek iznova podsjećati, jer ljudsko je pamćenje kratkoga vijeka.

I dobro, kakve sve to ima veze s pitanjem postavljenim u naslovu ovoga teksta: “Rat mora početi do 19. siječnja?”. Itekako ima. Trump je najavio novu politiku. Trump se ne želi konfrontirati (Kina je tu, za sada, izuzetak), on želi razgovarati. Trump je poslovni čovjek i on će nastojati postizati dogovore na obostranu korist (jer, upravo kao poslovni čovjek dobro zna da posao nije dobar, ako se jedna strana u njemu osjeća zakinutom ili prevarenom). Trump 20. siječnja ne postaje samo predsjednik SAD, nego i vrhovni zapovjednik oružanih snaga te jedine super-sile današnjega svijeta. Obamina administracija napravila je sve što je mogla, ali doista sve, osim započinjanja otvorenog vojnog sukoba, ne bi li mu prve dane u Bijeloj kući maksimalno otežala. Ne samo što uvodi nove i nove sankcije Rusiji, ne samo što svakoga dana optužuje Putina za neko novo zlodjelo (a sve bez čvrstih dokaza!), nego u Evropi iskrcava stotine tenkova i bornih kola i tisuće vojnika da “zaštite članice NATO-a od ruske agresije” (što je Rusija, očekivano, i službeno ocijenila kao ugrožavanje vlastite nacionalne sigurnosti). I grozničavo taj odlazeći tim gubitnika širi NATO na nove zemlje (a suprotno obećanju što su ga svojedobno Mihailu Gorbačovu dali američki predsjednik Bush stariji i njemački kancelar Kohl kako se NATO neće širiti ni milimetra prema Istoku, ako Moskva pristane na ujedinjenje Njemačke). Naivni Gorbačov nije tražio da mu njegovi “zapadni prijatelji” to obećanje daju u pisanom obliku i potpisano, pa je Njemačka danas ujedinjena, a NATO (u kojemu su najglasnije zemlje tzv. nove Evrope s režimima otvoreno neprijateljskima prema Rusiji) došao je gotovo na domak ruskih granica, ili je već na njima. Gorbačov je bio naivan i lakovjeran. Putin to definitivno nije. A nije ni Trump. Obojica vjerojatno broje dane do inauguracije novoga američkog predsjednika. Jer, to su odlučujući dani. Poražene snage u SAD (i njihovi evropski prirepci) učinit će sve što mogu da Trumpa stave pred “mission impossible”, da dovedu američko-ruske odnose u takvo stanje iz kojega ga niti novi stanovnik Bijele kuće, a ni njegov potencijalni partner u Kremlju, neći moći izvući u pozitivnom smjeru. Putin je nebrojeno puta dokazao da ima dobre živce i da postupa hladno i proračunato. Trumpa bije glas da je impulzivac. No, ako se njegova impulzivnost okrene protiv onih koji su ga praktično doveli na sam rub otvorenog sukoba s Rusijom (a rade i dalje na tome), bit će to prvi veliki pozitivni rezultat njegovoga predsjedničkog mandata.

I koliko god da se designiranom šefu diplomacije Tillersonu, u njegovoj ulozi dojučerašnjeg prvog čovjeka energetskog diva Exon-Mobile što-šta može prigovoriti, trebalo bi se nadati da će Trumpu biti dragocjena pomoć u ostvarivanju onoga što će biti, u to nema nikakve sumnje, nova američka vanjska politika. Sviđala se ta politika onim patuljcima koji su do sada životarili pod skutima Washingtona, ili ne. Dapače: što će im se manje sviđati, to bolje. Za cijeli svijet.

Bitno je samo da 19. siječnja ne počne rat.