A oni meni nema Bosne

Povezani članci

• Eldin Karić i Adis Šušnjar: Istraživačko novinarstvo spašava državu od potpune propasti
• Braća Teofilović: Anđeoski glasovi na Jazz Festu
• O uspomenama i čežnjama: zapisi o životu
• Postjugoslavenska Jugoslavija
• Senzacionalno otkriće Vladimira Šeksa: Franjo Tuđman je živ
• Skener za politikantske krivotvorine

Ako ste, onako, bez male atomske bombe u džepu, kakvu si je, ovih dana, poželio Kusturica, i time ponovo pokazao da je njegov politički habitus obrnunto proporcionalan filmskom talentu, imaćete nerješiv problem.

Nećete, naime, sa sigurnošću znati gdje ste; jel’ to minus dvadeset u Federaciji ili RS, kako ”onaj drugi entitet” naziva Hadžifejzović koji, tobože, ne može prevaliti preko usta njen cijeli naziv. U nedjeljom u dva ispraznom ćaskanju sa sve više nesigurnim i zagubljenim Stankovićem. Kad dižu rep jedan drugome. A studijom se širi miris narcisa.

Kad, recimo, iz Tuzle krenete cestom prema Doboju, pa sve tamo do Teslića, a nemate ona posebna čula i senzore koji vam odaju jel’ pita skuhana u srpskoj ili federalnoj burekdžinici, teško ćete znati s koje ste strane puta.

Stara magistrala. Još od šezdesetsedme. Uz put nikle katnice. Uz svaku drugu po neka tabla. Namještaj, apoteka, pumpa. Nekad prvo ćirilicom, nekad samo latinicom.

A na karti, kad gledaš, vidiš neku crtu. Pa sa svake strane te crte piše kao oznaka za neki teritorij.

Gledam one ljude što se motaju po mjesnoj tržnici. Isti. Isto i pričaju. I mladi sir i rukom štrikane čarape. Ista mustra.

U Banji sve po uzoru na bolje europske hotele. I usluga i posluga. Svi ljubazni. Gostiju odsvakuda. I svi u onoj istoj vrućoj vodi.

Jedino na aerodromu u Tuzli kao u hladnoj komori. Da se valjda nešto ne pokvari.

Bez da se preduboko zavučem u moju dragu patetiku imao sam svih tih dana osjećaj da se nalazim, da izvinite, u onoj Jugoslaviji.

Ona crta, na onoj karti, postoji valjda samo u onim glavama.

U kojima je uvijek ona Vrućica.