NOVOGODIŠNJA PRIČA

Izdvajamo

• Duboko u sebi je znala da neće doći, sutra, negdje kroz jutro zasvijetlit će poruka od njenog sina i snahe negdje iz Norveške i oni će joj čestitati Novu godinu i obećati svakako doći za iduću.

Povezani članci

• Romofobija u Petruševcu: “Uzmi ih k sebi”
• IZMEĐU ZABORAVA I POKUŠAJA REVIZIONIZMA: Prešućena opsada Bihaćkog okruga
• Pobjeda hrvatske Zeleno-lijeve koalicije šalje poruku većeg prijateljstva i gostoljubivosti za cijelu regiju
• Goran Pandža: Pogledajte ‘Kinofil’, sve će vam biti jasno …
• Frankfurter Allgemeine : Bh. muslimani su primjer drugim državama s muslimanskim stanovništvom
• Jajce: Otvorena izložba “Lično” i održano javno govorenje

Negdje gore visoko na nebu smijale su se zvijezde. Nova je godina odlučila doći što prije. Da nas sve podsjeti da je nova stranica pred nama otvorena. Samo je mi možemo učiniti drugačijom od dosadašnjih.

Tako to stari ljudi rade, nasmijala se odrazu svog lica u ogledalu masivnog, starinskog ormara. Negdje je to pročitala u nekakvim novinama, odavno ne kupuje jer nema, ali tu i tamo kod frizerke pročita nešto tako praktično, nekakvu analizu nečega, netko je radio studiju o ponašanju penzionera, po studiji oni plate prvo račune i režije pa što ostane rasporede na unuke i hranu.

Sjetno je izvukla pleteni pulover koji je napravila za Božić za Kristijana, hoće li mu biti velik nije znala, po slikama koje su joj slali već je izrastao u velikog dječaka. Čekala je kao i svaki Badnji dan i okitila bor, malo višnjevače diglo joj je raspoloženje, nije to uradila od kada je Fran umro, Bože, pomislila je, kako je samo taj čovjek volio Božić, kako se veselio tim danima, djeci, darovima, prijateljima. Jednom je svu plaću potrošio na poklone pa su morali dignuti minus s banke u prvi mjesec. Pogladila je rukom uredno složene kapute i košulje, još su mirisali na Frana, a izgubila ga je prije sedam godina, sedam dugih Božića, sedam tihih dočeka uz tišinu starog sata i malo višnjevače koju joj je radila sestra.

Odlučila se za krznenu bundu i tople rukavice, račune je pospremila u torbicu i pogledala u starinsku bilježnicu sa receptima, kao i svake godine napravit će orahnjaču koju Kristijan tako voli, napraviti pašticadu i čekati. Kada se zatvore sve trgovine, kada ulice opuste ona će upaliti svijeće i raspremiti stol, izvaditi svečane tanjure, srebrne vilice i čekati. Tko zna, možda je ove godine ipak iznenade, možda je to i razlog što se nisu javili već par dana, ta Norveška je na samo nekoliko sati leta.

Uzdahnula je uzbuđeno i izašla u toplo Silvestarsko jutro.

Na obližnjoj maloj tržnici imala je sve što joj treba i što je zamislila. Stala je u red na pošti i čekala. Nervoza. Neki čovjek je psovao, galamio. Vikao je da ne želi živjeti u ovoj sjebanoj državi, da je mrzi iz dna duše, da mu vrate Tita.

Nekoliko ljudi je požurivalo jednu staricu koja se nije mogla odlučiti za marke, pa tko to više šalje razglednice i čestitke za novu godinu? Stari ljudi, pomislila je i nasmijala se. Službenica je uzela račune i tipkala na zaslon službenog laptopa, kada joj je rekla konačni izračun isprva je mislila da je pogriješila. Zamolila je ljubazno da ponovi izračun još jednom. Nije bilo promjene, u novčaniku joj je točno ostalo dvjesto kuna što je bilo premalo za bilo što, a kamo li za orahe i teleću ružu koju je namjeravala kupiti. Iz pošte je izašla potpuno očajna i odlučila je sjesti u obližnji caffe bar, popiti kavu i razbistriti misli.

Iz torbice je izvadila mobitel, još ništa, nikakve poruke niti poziva.

Duboko u sebi je znala da neće doći, sutra, negdje kroz jutro zasvijetlit će poruka od njenog sina i snahe negdje iz Norveške i oni će joj čestitati Novu godinu i obećati svakako doći za iduću.

Potpuno prazna ljubazno se nasmješila konobarici i tek tada, na stolu primjetila plavu omotnicu. U omotnici je bilo ravno tisuću eura. Ni papira, ni računa, nikakvog imena ili broja, samo novac u novčanicama po dvjesto eura.

Razmišljala je vrteći omotnicu u rukama i gledala mesnicu točno prekoputa, razmišljala je i donijela odluku.

Konobaricu je zamolila za uslugu, pronašla je omotnicu i ostavila broj, nije vjerovala nikome već samo sebi, ako netko očajan dođe i traži svoj novac neka je nazove na njen telefon, ona će se svakako javiti.

Vratila se u stan i pustila jazz, Fran ga je tako volio na Silvestrovo.

Od stvari koje je imala u kući pokušala je sastaviti kakvo jelo, a malo zatim skuhala je sebi čaj. Novogodišnji program bio je već po navici dosadan i jednoličan, priglup. Pokušala se truditi da ne razmišlja i da ne bude tužna. To je samo život, život starih ljudi kakve već anketiraju priglupi novinari i traže od njih priglupe informacije. Uzdahnula je i natočila višnjevaču.

Na starom masivom satu odzvonilo je devetnaest sati. Trudila se da sebe ne svrstaje, nikada se nije voljela svrstavati, ni u kakav tor, pa je svrstavanje u “stare ljude” nije zabrinjavalo. Pustila je Spreengsteena i natočila još jednu višnjevaču.

Tada je zazvonio mobitel.

Čovjek koji joj se javio znao je točan iznos i boju kuverte. Zamolila ga je da dođe što prije jer joj se već pomalo spava. Prebrojila je sve novčanice i stavila ih ponovo u kuvertu. Bože, pomislila je, mogla sam sa tim novcima vidjeti djecu. U ovom poremećenom vremenu ionako ništa više nije važno. Niti poštenje, niti ljudskost. Ništa. Ponekad, razmišljala je, voljela bi da se nije rodila, odgojila, odrasla u onom “normalnom” vremenu, već u ovom. Jadna ova djeca, samo bi umorno odmahnula glavom i ugasila televizor. Hrvatska, kako to gordo zvuči, a tako isprazno. Tako tužno. Tužna je bila ova zemlja u koju se tako zaklinju i svim silama upinju da je učine zemljom. Nikada ovaj jad neće biti zemljom, jer nema u svojim temeljima poštenje.

Tada je zazvonilo zvono na vratima.

Pred vratima je stajao Kristijan i bacio joj se u naručje, zagrlila je sina nakon pet godina i snahu. U suzama i nevjerici dirala ih je svojim staračkim rukama potpuno ne vjerujući da su tu, pred njenim vratima, a onda se posramila. Na stolu nije bilo ničega, u pećnici nije bilo ni orahnjače niti je umijesila njoke za pašticadu.

Staricu je bilo sram iako bučna familija koja je iskrcavala kofere i darove nije znala zašto starica nije sretna.

Tada je ponovo zazvonilo zvono na vratima.

Jedan gospodin predstavio joj se i zagrlio ju je. Dala mu je kuvertu bez riječi očekujući da što prije ode, no on je stajao na vratima i nije se dao smesti. Predstavio joj se kao kuhar i zamolio ju je da primi jedan mali dar njegove zahvalnosti, jednu sitnicu za njenu dobrotu i poštenje.

Taj novac bio mu je prijeko potreban za prijatelja da mu pomogne oko skupe terapije koja je iznimno puno koštala. Terapije za njegovog prijatelja koji je u bolnici i koji čeka iznimno skupu operaciju.

Na tren je nestao onako krupan i nasmijan pa se vratio noseći pune ruke sa pladnjevima omotanim folijom. Uskoro je na svom stolu, na radost djece koja su već od svega pokušavala kušati po nešto, stajala pečenka i pašticada, lignje sa žara i zubatac, rožata i dvije orahnjače narezane točno kako ih nareže ona i sama.

Smeteno je zagrlila neznanca dok je sin otvarao šampanjac.

Kristijanu je pulover stajao savršeno. Na starinskom satu na zidu uz Franovu sliku otkucalo je osam sati. Rakete i vatrometi osvjetljavali su grad. Mladost se spuštala u grad koji je gorio od optimizma.

Negdje gore visoko na nebu smijale su se zvijezde.

Nova je godina odlučila doći što prije. Da nas sve podsjeti da je nova stranica pred nama otvorena.

Samo je mi možemo učiniti drugačijom od dosadašnjih.