Teret 200

Izdvajamo

• Od početka njegove vladavine, bar što se tiče vanjske politike, Putin se činio kao državnik s najvećom količinom zdravog razuma. Sada, u prvom vojnom angažmanu izvan granica bivšeg SSSR-a, Rusija je postala upravo ona zemlja na čiju opasnu vojnu umješanost bi donedavno sam Putin upozoravao. Gotovo je sigurno da je rezultat vojnog intervencionizma kako Zapada tako i Rusije, ali i Turske, Irana, Izraela, Saudijske Arabije, itd, samo raspiruje rat koji se vrlo lako, poput požara, širi iz zemlje na zamlju. Ono što se danas čini apsolutno nepobitnom činjenicom, je da Putinu, kao ni bilo kojem lideru država koje učestvuju u sukobu u Siriji, životi civila ne znače apsolutno ništa.

Povezani članci

• Božićna priča: Đoka Pančevac
• KAD BIRTIJE PUKNU
• Šta pamtimo, a šta nam se događa?
• Disce Parvo Esse Contentus/ Nauči biti zadovoljan malim
• Dejan Jović o Slobodanu Miloševiću
• Maja Krek: Šta znači “prosečna zarada” ako je većina nema?

Do jučerašnje nesreće Tu-154, to jeste, pada aviona Ministarstva odbrane Ruske Federacije u Crno more, spekuliralo se da je oko dvadeset ruskih vojnika poginulo u Siriji, i par visokorangiraniih oficira. Taj neutvrđeni broj se ovom avionskom nesrećom povećao za minimalno 80 jer, iako su većina nastradalih muzičari, to je ustvari najvažniji ansambl ruske armije, sačinjen od vojnih lica, pod vodstvom general-pukovnika Valerija Halilova, koji je i sam poginuo u ovoj nesreći.

Tokom okupacije Afganistana (1979 – 1989), u vojni žargon sovjetskih oružanih sila je uveden termin “Gruz 200” (Груз 200) što u prevodu na naš jezik znači “Teret 200”. Radi se o vojnoj šifri koja označava transport poginulih vojnika u cinčanim sanducima koji su odgovarali standardu vojnog avionskog prevoza do 200 kilograma. Termin Teret 200 se nastavio koristiti i nakon preustroja sovjetske u rusku armiju, a iz varijacije istog je proizašao i drugi – Teret 300 – koji označava ranjene vojnike. Zbog toga se danas često može čuti ruske vojnike i oficire kako govore da su u operacijama imali toliko-i-toliko dvjestotih i/ili toliko-i-toliko tristotih, odnoseći se na broj poginulih i ranjenih vojnika u određenim operacijama. Ovaj termin je također od prvog momenta usvojen u književnom ruskom jeziku zbog čega je i postao sintagmom za ratnu smrt, a koja je, normalno, poprimila vrlo negativnu konotaciju u ruskom društvu. Jedna od najboljih kulturnih referenci ove smrtonosne sintagme je ruski film “Gruz 200“, znamenitog režisera Alekseja Balabanova – inače i samog veterana rata u Afanistanu – čija radnja je smještena upravo u godine sovjetske okupacije Afganistana, a koji kroz prikaz društvene dekadencije, teških ubistava i eksplicitnog žestokog seksualnog nasilja, tematizira neminovni kolaps Sovjetskog Saveza.

Jednom prilikom 2001. godine, tokom boravka u Rusiji, u vrijeme koje je koincidiralo s početkom američke invazije na Afganistan, sam čuo na televiziji mladog predsjednika Putina, koji je ironično prokomentirao invaziju riječima otprilike “neka Amerikanci idu u Afganistan, vrlo brzo će im se početi vraćati Teret 200, kao i nama ne tako davno”.

Kada je Putin izjavio svoju sumnju u američku pobjedu, to je zvučalo skoro pa nevjerovatno. U tom momentu se činilo da će civilizacijski i vojno “superiorni” Amerikanci zavojevati brzu i glatku pobjedu, te donijeti slobodnu i sreću nekim tamo narodima Afganistana koji su bili željni demokratije.

I onda su se, baš kao što je to Vladimir Vladimirovič predvidio, u metalnim sanducima vrlo sličnim Teretu 200, poginuli američki vojnici počeli transportirati obratno u SAD. To je istorijska činjenica koja, uz ranjene i mentalno oboljele američke veterane, formira kolektivni psihološki profil današnje Amerike.

Uglavnom, Putin je bio u pravu, Amerika je i danas u bezizlaznoj situaciji u Afganistanu. On je bio u pravu i kada je kritikovao kriminalni rat u Iraku, rezultatom kojeg se stvorio ISIS i globalni terorizam, koji nam se  poput zlokobnog bumeranga vraća ravno u svakodnevni život, šireći samo strah i daljnju mržnju. Vladimir Putin, za razliku od Džordža Buša, koji je inicirao sav današnji košmar, je pokazao izuzetnu količinu političke mudrosti i zdravog razuma. Ali, postoji i ono “ali”…

Putin je u relativno kratko vrijeme nakon dolaska na vlast, pokorio opoziciju, uspostavio politički primat, te efektivno vratio Rusiju na noge. Vraćanje čitavog Kavkaza pod rusku kontrolu, i visoke cijene naftnih derivata su bile jak politički i ekonomski stimulans građanima Rusije.

Već sredinom njegovog drugog mandata se dalo vidjeti da Rusija ponovo postaje “velika država”, što za razliku od “velike zemlje” u ruskom jeziku ima jaču političku konotaciju. Rusija je tako pod Putinom opet osnažila čime je vraćen u upotrebu i društveno-politički diskurs o Rusiji kao novoj/staroj supersili. Kao rezultat tog povratka na svjetsku geopolitičku scenu se 2007. godine desila famozna Minhenska konferencija na kojoj je Putin svojim “zapadnim partnerima”, kako su tada Rusi zvali zapadne zemlje, objavio svoje zalaganje za multipolarni svijet, odnosno, tvrdu odlučnost Rusije da štiti svoje interese. Jednostavnije rečeno, Putin je Zapadu tada rekao svoje istorijsko “NE”, na osnovu kojeg se i danas razvijaju napeti odnosi Zapada i Rusije.

Nakon toga (a vjerovatno i zbog toga) se desio Majdan u Ukrajini, odnosno, nezakoniti prevrat u kojem je Zapad, po običaju, odigrao vrlo prljavu ulogu u svrgavanju Rusiji sklonog Viktora Janukoviča, a koji je bio oboje, i vrlo korumpirani ali i legalno izabrani predsjednik ove višemilionske zemlje. Tada se Rusija, kao što bi to vjerovatno učinila svaka velika sila, uključila u zaštitu svojih geostrateških ciljeva, vraćajući nazad (ili otimajući obratno) Krim, pa je također vojno podržala (a vrlo vjerovatno i organizovala) narodnu pobunu u Donbasu, čime je dugoročno destabilizirana Ukrajina.

U relativno kratkom vremenskom razmaku se desila Libija i Sirija. Dok je Putin bio nemoćan i nasamaren u Libiji, Sirija je zemlja u kojoj su Rusi vojno prisutni još od vremena Sovjetskog Saveza. To je također i jedina bliskoistočna zemlja u kojoj Rusija ima vojne baze, što je nesumljivo najveći razlog i za američki vojno-politički napor u svrgavanju Assadovog režima, ali i za Putinovu podšku Assadu u takozvanoj borbi protiv islamskog terorizma, a koji – da bi situacija bila (ne)jasnija – zaista postoji, i to u neviđeno zlokobnom obliku. Opet, valja naglasiti, de se Rusija nije vojno angažovala u Siriji zbog altruističke borbe protiv terorizma ili nekakvog svjetskog mira, nego zbog sasvim pragmatičnog geostrateškog cilja jedne velike sile.

Putin je u rat ušao vrlo oprezno, “preciznim” udarima avijacije u vrijeme kada je Assadova vojska bila u vrlo teškoj situaciji. On je obećao Rusima da ih ova intervencija neće koštati novčano ni u ljudskim životima. Ali nije prošlo dugo vremena kada je u Rusiju počeo stizati Teret 200. U početku su se ruski gubici svodili tek na par neimenovanih “savjetnika”, a onda je Rusiju iznenadilo obaranje borbenog aviona SU-24 u kojem je poginuo pilot Oleg Peškov i specijalac Aleksandar Pozinič, koji je učestvovao u operaciji spašavanja pilota oborenog aviona. Obojica su odlikovani posthumno. Peškov je dobio orden Heroja Ruske Federacije, spomenik, te su nekoliko ulica diljem Rusije bile nazvane po njemu, dok je Pozinič dobio uobičajeni posmrtni orden za hrabrost.

Do jučerašnje nesreće Tu-154, to jeste, pada aviona Ministarstva odbrane Ruske Federacije u Crno more, spekuliralo se da je oko dvadeset ruskih vojnika poginulo u Siriji, i par visokorangiraniih oficira. Taj neutvrđeni broj se ovom avionskom nesrećom povećao za minimalno 80 jer, iako su većina nastradalih muzičari, to je ustvari najvažniji ansambl ruske armije, sačinjen od vojnih lica, pod vodstvom general-pukovnika Valerija Halilova, koji je i sam poginuo u ovoj nesreći.

Znači, iako je avion pao u Crno more, nedaleko od ruskog grada Soči, činjenica koju će Kremlj pokušati iskoristiti i izgraditi, u sebi najmanje štetnu verziju događaja, radi se o Teretu 200 koji, svakim danom sirijskog rata, sve više tereti rusko društvo. Pored toga, i ništa manje važno za kolektivno raspoloženje ruskih građana, u nekoliko odvojenih napada vezanih za ovaj rat, do sada je poginulo više od dvjesto civila, preko deset novinara, nekoliko zaposlenika diplomatskog osoblja i, prije par dana je ubijen ruski ambasador u Turskoj, Andrej Karlov. Pitanje je vremena kada će se Rusi, baš kao što su to napravili Amerikanci nedugo nakon invazije na Afganstan 2001., zapitati o stvarnoj isplativosti ruskog  angažmana u sirijskom ratu.

Od početka njegove vladavine, bar što se tiče vanjske politike, Putin se činio kao državnik s najvećom količinom zdravog razuma. Sada, u prvom vojnom angažmanu izvan granica bivšeg SSSR-a, Rusija je postala upravo ona zemlja na čiju opasnu vojnu umješanost bi donedavno sam Putin upozoravao. Gotovo je sigurno da je rezultat vojnog intervencionizma kako Zapada tako i Rusije, ali i Turske, Irana, Izraela, Saudijske Arabije, itd, samo raspiruje rat koji se vrlo lako, poput požara, širi iz zemlje na zamlju. Ono što se danas čini apsolutno nepobitnom činjenicom, je da Putinu, kao ni bilo kojem lideru država koje učestvuju u sukobu u Siriji, životi civila ne znače apsolutno ništa.