Sanjin Kodrić – bošnjački prvomučenik

Izdvajamo

• Zbog svega mislim da Sanjina Kodrića i treba prihvatiti kao velikog mučenika, i to prvog u Bošnjaka!

Povezani članci

• Sloboda medija na najnižem nivou u posljednjih 12 godina
• Protestna šetnja u Sarajevu, Mostaru i Zenici: Da li kod nas vlada zakon jačeg i luđeg?
• Tomo Marković: Nije pokvarenost jedino čime se kite pokvarenjaci, već se hvališu i zločinima i genocidom
• Eksperti iz Brisela stižu u BiH
• SIPA na području Vlasenice uhapsila pet osoba zbog optužbe za ratni zločin
• Meron: Licem u lice sa užasom Tomašice

foto: avaz.ba

Oni koji se ne razumiju u bošnjakoumlje i bošnjakologiju, kao dotični profesor, ne mogu ni razumjeti način na koji pojedinici predaju i tumače književnost.  

Piše: Edisa Gazetić

Ne znam je li iko u javnosti do sada toliko tulio nad sobom – Bošnjakom – kao što to čini Sanjin Kodrić. Potreba da neko sebe predstavi kao mučenika u javnom prostoru jer je pripadnik jednog etnija, a pri tome mu niko ne ugrožava pravo da to bude, niti pravo da kao Bošnajk piše ili govori, (a pogodnosti koje kao štićenik bošnjačkog političkog establišmenta uživa ne treba ponavljati) toliko je puta na ovim prostorima oproban obrazac fiksiranja na lažni, odnosno maskiranja stvarnog problema. Bošnjačka politika već dvadeset godina kreira jedan identitet za one koji se osjećaju i izjašnjavaju kao Bošnjaci – a to je identitet žrtve. Očito je da i Sanjin Kodrić slijedi taj model, iako mu ga niko, od spomenutih kolega i kolegica koji su pisali/e o njemu, nije osporavao. Kritizira se nešto sasvim drugo, ali Sanjin Kodrić to ne želi vidjeti, pa mu ni ne treba dodatno ništa pojašnjavati. Mislim da su najsretniji oni koji žive u vjeri da ih svi mrze, da su svi protiv njih, a oni su najpametniji, najzgodniji, visinom i pojavom najmarkantniji i sl. No, svako od nas ima pravo da u javnosti tuži i kuka svom kolektivu kako ga „oni tamo“ napadaju i „ne daju“ mu da bude nešto – u ovom slučaju – Bošnjak.

Naravno, etnomišljanje se teško ili nikako ne mijenja i tu i ne treba trošiti riječi.  Međutim, ne sjećam se da smo u javnosti imali nekog ko je preživio logorska mučenja, silovanja ili bio svjedok teških pogubljenja da kuka i optužuje da ga svi mrze!? Istinske žrtve su uvijek dostojanstvenije i na dostojanstven način žive sa svojim iskustvom, podnose traume, iako bi oni upravo trebali zauzeti prostor za opisivanje tragedija koje su prolazili. Ali, to uglavnom nije tako, već je upravo ovako kako i izgleda u tekstu Sanjina Kodrića.

No, stvari su u nekim slučajevima nepopravljive. Ali, eto, kada je već za sebe rekao da se bavi istraživanjem bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti (i to valjda implicira i da je ozbiljan istraživač), a ovdje polazim od vlastite pretpostavke da jeste ozbiljan u svom naumu da i dalje istražuje, kao i do sada, jer to radi pod velikim pritiskom i od tog svog nauma ne odustaje, što je vrlo pohvalno, međutim, opet mi ostaju neke nerazjašnjene dileme. Kao saradnik Odsjeka za BHS jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zenici, Sanjin Kodrić držao je predavanja (samo on zna koliko i kako) na predmetu Interkulturalno izučavanje bosanskohercegovačke književnosti. Kako je sam ustvrdio da je odan istraživačkom radu, nejasno je da neko tako „ozbiljnih“ namjera na spomenutom predmetu može osmisliti temu seminarskog rada: Dženaze i sahrane u bosanskohercegovačkim tradicijama!? Kako je moguće da se u okviru ovog predmeta izučava način na koji se mrtvi pokapaju u katoličkom, islamskom i pravoslavnom vjerskom okviru? Kako je moguće da „ozbiljan“ profesor bošnjačke književnosti (a mislim da je nemoguće biti ozbiljan profesor bošnjačke književnosti, kao ni profesor književnosti Republike Srpske ili književnosti Herceg Bosne) na prvom predavanju iz ovog istog predmeta studentima, umjesto lektira, donese kartu na kojoj pokazuje južnoslavenske teritorije naseljene Bošnjacima. I jedna od studentica te generacije kaže da je pitanje za razmišljanje na tom prvom predavanju bilo: zašto se u Sandžaku muslimani nazivaju Bošnjacima. Oni koji se ne razumiju u bošnjakoumlje i bošnjakologiju, kao dotični profesor, ne mogu ni razumjeti način na koji pojedinici predaju i tumače književnost.

Zbog svega mislim da Sanjina Kodrića i treba prihvatiti kao velikog mučenika, i to prvog u Bošnjaka! Iako ne razumijem logiku u njegovu tekstu: površno čitam, ali arhiviram tekstove o sebi i ostavljam ih u amanet sinu da vidi kako su mu babu napadali i napadale „vještice sa lomače“ (ta mi isto logika nije jasna: ako ste vještica na lomači jesu li vas spalili, pa ste opet nekako uskrsnuli i napadali, ili su vas prije spaljivanja još jednom „pustili“ da napadate? Ako ste vještica, obično ste žrtva (ako slijedimo srednjovjekovno i protureformatorsko katoličko mišljenje o njima), a žrtva ne može biti i vinovnik, taj balast joj se odmah skida, navodi Dubravka Stojanović u tekstu Vinovnici i žrtve u srpskim udžbenicima istorije. Ali, to sve i nije sada toliko važno, koliko da svi shvatimo da smo dio kluba, mada ovome više odgovara riječ kult i da se trebamo potruditi da i dalje „obožavamo“ lik i djelo „našeg“ Sanjina. Pojam kult više odgovara srednjovjekovnom ulatrapatrijarhalnom umu i slaže se sa kulturom u kojoj živimo i mišljenjem onih koju tu istu kulturu čine još primitivnijom. Te lomače o kojima fantazira Kodrić nisu namijenjene njemu, već Lejli Čolak, Slobodanu Vaskoviću, Štefici Galić i drugima koji se bore protiv etnopolitike (kojoj Kodrić i pripada). Kako neko može biti žrtva kada uspije ubijediti jedan dio javnosti i akademske zajednice da izrazito negativno reagira na reforme obrazovanja i da poslije toga Ministar obrazovanja KS poništi izmjene i dopune programa za BHS jezike i književnosti na kojima su radili timovi stručnjaka iz srednjih škola? I to samo zato što se Sanjinu Kodriću činilo da su bošnjački književnici prognani! (U objašnjenima koje su kolege dali, vidjelo se da uopće nije riječ o progonu, već da, kako je naveo Damir Šabotić „70 do 75 % nastavnih sadržaja iz prethodnog NPP-a i dalje čini osnovu revidiranih planova i programa. I tu nema mjesta zaključcima o eliminaciji pisaca.“) Da opet ponovimo: žrtva u isto vrijeme ne može biti i vinovnik nekog djela!

Nažalost, uvijek će se naći oni koji će Sanjina Kodrića glorificirati, druge, istinske žrtve ovdašnjih politika će zaboraviti i omalovažavati. Zato, da bi slika srednjovjekovne zajednice bila potpuna predlažem ovom „našem“ kultu da dobro promislimo i Svetog Sanjina prvomučenikom proglasimo i jedno mu žitije načinimo i besmrtnim ga učinimo za vijeke vjekova! Amen!