Ismet Smajlović: Krstarenje Mediteranom – pokretni praznik

Povezani članci

• Saša Broz: Šizofreno je sve što se događa kod nas od stoljeća sedmog do danas
• Najveći pobjednici nisu oni koji nikada ne gube, nego oni koji nikada ne odustaju
• Kako su arapski turisti posvađali Vijeće ministara
• Astro predavanje u historijskom muzeju
• Smijeh slobode
• Muhamed Bikić: Kunemo ti se Gorane Čengiću, dvorana na Grbavici će biti tvoja

foto: flickr

Ni vanbrodska skupoća nije me udilemila da u razgovorima rado za svjedoka pozivam našega Zuku, tog umjetnika života, koji je govorio da u životni staž ne  spada uzaludno provedeno, prespavano življenje,  jer, znano je, ne putuje se samo da bi se vidjeli „staze, lica, predjeli“ nego i da bismo se i mi samjerili sa viđenim. Gotovo da bi se moglo reći: život izvan putovanja, makar i manje zahtjevnijih, zazidanost je u tvrđavu svakodnevlja, nizanje dana bez unutrašnjih ozarenja, bez dragocjene iluzije da je život negdje drugdje.  

Piše: Ismet Smajlović

                   Trst-Split-Bari-Krf-Palermo-Napulj-Savona-Milano

Pretprošle godine, nekako s jeseni, krstarili smo istočnim Mediteranom, ploveći morima, tabanajući Dubrovnikom, Venecijom, Barijem, Katakolonom,  Atinom, Izmirom, a prošle jeseni s ljubopitljivošću smo osvajali zapadni Mediteran, počevši od Đenove, provlačeći se kroz Gibraltar, pa onda bili začarani andaluzijskim Kadizom i Malagom, portugalskim Aresifeom, mondenskom Palmom de Majorkom, suočivši se i sa Rimom, Veronom, Venecijom.

A  krajem ovog novembra i početkom decembra na 10-dnevnom krstarenju opet smo se nagledali drevnih gradova, otočja, moreuza, ljudskih lica, sad već pod škrtim mediteranskim suncem, drugujući i ploveći na kruzeru Costa Mediterranea, dugom 292, širokom 32 metra, nastanjenom sa oko 2.500 putnika, 900 članova posade, raspoređenih u preko hiljadu kabina na 12 paluba. I ovoga puta najbrojniji kruzeraši su bili iz Italije, srednje Evrope, sa nešto Indusa, Španaca, Rusa, hodoljubaca iz Hrvatske, Srbije, a među njima tek jedna grupa Bosanaca, ponajviše Hercegovaca, koja se zaputila izvan tzv. turističke sezone, kad se, neometano od ljudske vreve i žeženoga sunca, može sabranije, po istilahu, vidjeti što više bijelog svijeta. (Istina, tu treba pridodati i znatno jeftinija pozna putovanja, kao ovo što je, što „godi“ našim plitkim bosanskim džepovima, ako su usto još penzionerski).

Pred isplovljavanje u Trstu

Trst, mnogima znan još iz samoupravnih i soc-vremena kad je bio najbliži „izlog kapitalizma“, bio nam je luka ukrcaja. Iako smo, krenuvši iz Sarajeva, prenoćili u Centrotransovom autobusu, stigli smo, makar i nerasanjeni, da prođemo gradskim trgom (rekoše najvećim u Evropi smještenim uz morsku obalu), skoknuvši i do Ponte Rosa, Kanala Grande, a  vodič nas je podsjetio da je Trst nekada bio i „naš, partizanski“, sve dok svjetski režiseri historije nisu rekli „no-njet“.

Splitska Riva je bila gusto naseljena šetačima, a kako i ne bi kad je sunce dobacilo i do 20 stepeni Celzijusovih. Kafenisali smo (neko je i zapivio) u baru „Judita“ nadomak njenog uspomeničenog Marulića, a posrećilo mi se da naletim na Ferićev libar „Na osami blizu mora“, za koji smo se „otimali“ moja saputnica i  ja. S Ferićem smo se „družili“ naročito pri povratku sa Krfa, kad smo 38 sati plovili prema Palermu, sve dok nam žestoka bura nije počela „otimati“ knjigu iz ruku.

Bari i naša osmočlana družina znaju se odranije. Ovoga puta provozali smo se gradskim autobusom, provlačili uličicama, po pijacama učili lekcije iz mediteranske botanike, pred bazilikom sazdanom 1087. godine opet se susreli sa bronzanim sv. Nikolom, zaštitnikom ovog lučkog grada. I opet pili espresso (ovog puta samo espresso, a da, jedan „vinovnik“ je naručio apulijski shardonnay) u jednoj skrajnutoj kafanici, sa pogledom na trg na kome je život bio masovna pojava.

Iz Barija pravac – Krf. Pretprošle jeseni u mimohodu smo upoznali Grčku, najprije Katakolon, ta „vrata Olimpije“, gdje smo, gastronomski raspoloženi, bili „djeca pirea“, pa prošli kroz Pirej prema Atini, osluškujući na Akropolisu šum historije, da bismo se spustili do Plake, gdje sad „olimpuju“ hotelijeri.  I sad, rekoh, otok po naški Krf, po venecijanski Corfu, Kerkira, nazvan po, mit tako veli, nimfi Posejdonovoj. Noću smo plovili sve mi se čini pored Lefkade, Itake, da Itake, odakle je, tako mi je Homer „kazivao“ dok sam prije gotovo pola vijeka proživljavao njegove epove, Odisej zaplovio pa se nasukao na ovaj zeleni otok, gdje su ga udomili kralj Alkinoj i kći mu, uzvišena Nauzikaja.

Grad Krf, sa svojih 40 hiljada žitelja, po mjeri je čovjeka, taman, reklo bi se. Da ga nogom osvojiš. Da ti ne treba prevoz, vodič. Uđeš u njega i hodiš. Ujutro nas je dočekao čist, umiven, u zelenilu, neuprljan naftom, čime li, pa nam bi drago. „Kiše su se slile u cvjetove agava i ljetu je kraj!“- odazvaše se u meni stihovi Arsenovi. A mi postadosmo „bezbrižni, laki i nežni“, baš zbog  te pitomosti života. I dok smo slazili s tvrđave, ex-članica „Djevojaka sa Neretve“ i  to, zamislite, u domovini sirtakija, pjevnu kaharli sevdalinku „Kiša bi pala…“ (Corpus delicti: Naša „engleskinja“ Azra načinila je tonski zapis). Tu bajkovitost otoka raščaravaju tvrđave, pa je Krf nazivan kastropolisom, gradom utvrdom, iza čijih zidina se skrivalo i do 20 hiljada vojnika. U Srpskoj kući, koja je počasni konzulat i muzej stradanja solunaša, kruzeraše iz Bosne je primio kustos Saramandić, rekavši da je netom prije nas tu boravila i grupa iz Hrvatske i  to „baš danas, 29. novembra, na Dan Republike (SFRJ)“.

S Krfa smo se zaputili u Palermo, prolazeći kroz Mesinski moreuz, koji spaja mora, Jonsko sa Tirenskim, a koji  je na zlu glasu pa su ga drevni Grci nazivali Scilom i Haribdom. Kroz Palermo vozikao nas je domorodac- narogušeni Nino, pa ipak smo stigli dobaciti do špilje u Monte pelegrinu, vidjeti katedralu u arapsko-normanskom stilu, spustiti se u katakombe kapucinera, osluškivati žamor pijace, biti počašćeni hurmama u dućančiću „Almina“. Pritom nismo iznevjerili ni naše „unutrašnje organe“, pa se u „Focacceriji“ popila kafa (istina, brzopotezna) a u „Gelateriji“ nadomak luke  malkice, bogme, i zasladilo usendvičenim sladoledom (sicilijanski brios, brioč, kako li?), sve mjerkajući kanole i arančine.

E, sad  o Napulju. Veliki grad, dušu dao da  zaplaši onog čije oči nisu svikle na golemost. A  svega pet sati za obilazak ovog glasovitog neopolisa, kako su mu stari Grci nadjenuli ime. Nije šala, preko 3 miliona Napolitanaca danas. Zamagljeni Vezuv u daljini, ispod Pompeji. Samo smo ih, s rive, vidom „dodirivali“. Doznali smo da Napulj uz metro ima 80 km podzemnih hodnika na dubini od 40 metara, blizu 450 crkava, mnoštvo zamaka, rodno mjesto je opere i pizze margarita, sira mocarele, u blizini je, kažu, rođena srnooka Sofija Loren (za nju se otima i Rim), tu je živovao i stanovnik svijeta Gete. U blizini su Sorento, Kapri, Procida, te podalje Pozitano, Matera, Ostuni, Alberobelo. Zvecka, je l’ da, ova ogrlica od riječi. Hoćemo li kad pohoditi i njih? A  toliko bi zemnoga šara još valjalo vidjeti.

U mondenskoj Savoni kruzu smo rekli: Do novog putovanja! Istekao nam je „mandat“ mediteranaca, opet smo postali kontinentalci, jer valja nam se vratiti „mrkoj ljepoti Bosne“. Ali, prije toga tabanati nam je i Milanom. Opet velika varoš. I opet smo „porinuti“ u dubinu prošlosti. (Od viška historije da  ti se zamanta). Ovdje u Katedrali „Duomo di Milano“ Napoleon se krunisao, tamo onaj Benito nešto opako smišljao, ono „groblje lijepo“ (čuj: lijepo!), a sve to dok nas s autobusnog radija osvaja Amalija Rodrigez svojim fado-„Puerto Ricom“. Dobro, vidjeli smo Stadion Interov i Milanov. Istina, bio je zamandaljen, ali smo se uslikali ispred, da se, naprimjer, unuku iz Škole fudbala „Bambino“ pohvalimo da smo ej! bili ispred San Sira. Vidjeli smo i Milansku skalu  (svaka čast!), vidjeli… šta li smo ono još vidjeli?

Autor ispred Milanske skale

I  sad je prilika da se načini, učeni bi rekli, tzv. digresija. A ona glasi: tours-agencije, vodiči, i domaći i strani, nemilice nas guraju u historiju, arheologiju, sakralnost, katakombe, kazamate, u suteren života. Gdje god dođeš: eno muzeja, eno tvrđave, zamka, vjerskog zdanja, ondje Musolini obješen, ovde Garibaldi ovo, Emanuele ono, odavde zulumćar Pizaro krenuo da sa životom rastavi Asteke. Malo kad: eno dom tog i tog umjetnika, naučnika, neimara-graditelja (jer oni ne tlače, ne zapovijedaju, ne propovijedaju nego izumijevaju nove svjetove, oni su pravi vodiči za bolji i raznovrsniji život). Zato sam počesto sam sebi bio vodič i ponajviše tragao za tim aristokratama uma: don Servantesom po španskim trgovima, Pikasom u Malagi, Džojsom u Trstu; pa ako ništa, zaradovao se vidjevši natpise „Via Dante“, „Via Verdi“; bio i sam slikan ispred Milanske skale; poklonio se obelisku migrantima; gimnazijskih dana se podsjetio pred Arhimedovim „Noli me tangere“ nadomak luke u Palermu; živnuo kad bi čuo „Occhi miei“ u Napulju, „Delilah“ u teatru Oziris na kruzeru, „O sole mio“, pjevano ispotiha, težački na tržnici Vucciria u sicilijanskoj prijestonici.

Finiš putovanja je bio u znaku, zna se, nabavke poklona (kako je ekipa pretežno seniorska, prvenstveno za unučad), pa smo zaposjeli Palmanovu u istoimenom gradiću, taj mini-grad šopinga (za kloping ne bi vremena), koji je dušu dao da kroz novčanike prođe monetarni cunami. I ovoga puta činilo da su muškarci držali svoje dame za ruku (da se, ko biva, ne „otmu“ i odu u butike i parfimerije), no uprkos tome ponovo je postignuta  “prolaznost” –  200 eura na sat.

                                             Kruzerski život

Sastav kruzeraša i ovoga puta ponajviše je bio seniorski, sa tek pokojim djetetom, neprispjelim za školu. Kruzeraši-Italijani su se osjećali kao kod kuće, ostali suzdržano. Dalo se primijetiti da je mnoge strast za putovanjem dovela na ovaj kruzer, jer je prilikom pristajanja u luke malo ko ostajao na brodu nego su svoja znanja iz geografije, historije, gastronomije, arsa, provjeravali lično, nogom, čulima.

Zanimljivosti boravka na kruzeru doprinosio je i svakovečerni repertoar u teatru, koji se sastojao od muzičkih numera, pretežno arija (je li brod italijanski ili nije?), evergrina, ali i akrobatskih majstorluka, dok su violina i piano ozvučavali „koridore“ kroz ovaj ploveći hotel. Na ovom pokretnom mini-gradu nismo kao ranije sretali poslugu sa Balkana. Kruzerašima se i ovog puta posrećilo da su se temperature kretale i do 20 stepeni, dok su nam iz Bosne javljali da im prijete minusi. Istina, samo hrabriji (očito sjevernjaci) su se na natkrivenom dijelu palube brčkali u džakuzijima, dok su bazeni mamili kupače, ali  uzalud.

Ni na ovom kruzeru nije bilo, kao na „Costa magici“, „podešavanja“ jelovnika prema zemlji u čija pristaništa je uplovljavano, ali su zato radili  raznovrsni visokokalorični švedski stolovi (mi smo ih nazvali gastro-„terminalima“), vegetarijanski je bio najmanje zaposjednut, na tzv. kapetanovoj večeri se šampanjiziralo pa se  šanksonjerima nije ljuljalo samo od uzbunjenih talasa.

Prepoznatljivo je i ovo: zbog povoljnih vansezonskih aranžmana (koji novčano i klimatski pogoduju starijima), krstarenja na sreću nisu više privilegija imućnih, nisu, dakle, elitistička, nego postaju privilegija onih koji umiju i znaju da putuju, kojima je, eto, malo očiju da vide ovaj šareni dunjaluk. (Nastranu to što je i izvan, „na kopnu“, sve papreno, pa to više nisu cjenovnici nego ucjenovnici i valja reći, poredeći i Istok i Zapad, da je Bosna daleko najpovoljnija za monetarnu devalvaciju). Ni vanbrodska skupoća nije me udilemila da u razgovorima rado za svjedoka pozivam našega Zuku, tog umjetnika života, koji je govorio da u životni staž ne  spada uzaludno provedeno, prespavano življenje,  jer, znano je, ne putuje se samo da bi se vidjeli „staze, lica, predjeli“ nego i da bismo se i mi samjerili sa viđenim. Gotovo da bi se moglo reći: život izvan putovanja, makar i manje zahtjevnijih, zazidanost je u tvrđavu svakodnevlja, nizanje dana bez unutrašnjih ozarenja, bez dragocjene iluzije da je život negdje drugdje.