Zatvaranje kruga

Izdvajamo

• To je usud ovih prostora i on se neće riješiti podjelama koje se zagovaraju, posebno kontra zajedničkoj volji boraca protiv fašizma a za ravnopravnost. U svakoj od tri nacije dio »nacionalnog korpusa« opet će ostati da živi u »tuđoj Bosni i Hercegovini«, neobuhvaćeni novim unutrašnjim patriotskim granicama. Misle li tvorci ovog koncepta da će Hrvati u Posavini pa i dijelovima centralne Bosne pripasti teritoriji »svoje nove države«. Ili Srbi izvan RS-a i Bošnjaci izvan Federacije. Vjeruju li tvorci ovih ideja da će u pregovorima o granicama uspjeti da dobiju sve teritorije gdje žive njihove nacionalne i stranačke pristalice. Ili unaprijed žrtvuju one koji nisu imali sreće da se u dalekoj prošlosti smjeste baš tamo gdje im je danas »matica«. Ko zna, možda se neko potajno nada da će (tuđom) krvlju postići ono što se ne može trgovinom. No, bez obzira na to, ogroman je entuzijazam već upregnut u očigledno prvoklasni nacionalno-partijski zadatak kako bi se porazio onaj Dan državnosti kojeg do sada nisu priznavali samo u Dodika.

Povezani članci

• Memorijalni centar Srebrenica pokrenuo program razmjene eksperata iz cijele Evrope
• Prosvjetari ZHK tri dana u generalnom štrajku, ministrica pita gdje im se žuri
• Premijera Aristofanovih “Ptica”
• Očajno stanje u državnom prihvatilištu za pse u Doboju
• Magazinović najavio ogromnu aferu čiji trag vodi do HDZ-a: Filmski radnici zakinuti “u ime države”
• Sve spremno za skokove sa Starog mosta u Mostaru, dolazi oko 40 takmičara iz regiona

Bilo bi naivno vjerovati da je od rata do danas potpuno prevladala  svijest da ni jedna druga šifra o BiH, osim one inaugurirane odlukama ZAVNOBiH-a, ne može proći bez nove krvi. I tako opet, bez kraja i konca

Narednog petka, u polovici Bosne i Hercegovine koja se zove Federacija je praznik. Zove se Dan državnosti. Na drugom dijelu države, u Republici Srpskoj, praznik ne važi, pa tako tamo nema ni imena. U polovici Federacije obilježavanje je bez puno entuzijazma. U drugoj polovici te polovice države, neradni je dan, akademije, malo zastava, pune kafane i pokoji vijenac… U entitetu Republika Srpska taj dan su prvo prešućivali, potom glasno isticali kako to nije njihov praznik. Najviše na što se moglo pristati kao na zajednički »rođendan BiH« bio je dan Daytona. Sada su tamo uglavnom protiv svega što nije njihov referendumski Dan »državnosti«.

Komplikovano ? Naravno da jeste, svakom normalnom. Takvih je ovdje, povodom tema države, praznika, (ne)priznavanja bilo čega zajedničkog, sve manje. Za one koji se sjećaju ili su naučili kasnije šta je to, jasno je: U jeku Drugog svjetskog rata, 25. novembra 1943. godine, održano je u Mrkonjić Gradu Prvo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog odslobođenja Bosne i Hercegovine. Skraćeno, ZAVNOBIH. Najvažnija odluka tada bila je ona o obnovi državnosti Bosne i Hercegovine i o potvrđivanju istorijskih granica koje datiraju još iz vremena srednjovjekovne Bosne. Zato je do minulog rata taj 25. novembar i bio Dan državnosti BiH.

Svojevrsna paradigma onoga što je tada definirano kao nova BiH, postala je istorijska poruka da ta država nije »ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska…« I da je »zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost Muslimana, Srba i Hrvata i svih drugih koji u njoj žive…« Ovim je tada ovjerena nova, antifašistička istorijska epoha. Duh cijele priče bio je neupitan i jasan.

Od tada do danas, evo, daleko se otišlo – unazad. Da se na tren ostavi po strani minuli rat, bojišta i stolovi gdje su se utvrđivali razni politički ili kriminalni pazari. Degradiranje nove države kroz navodnu izgradnju te države, uz još dramatičniji raspad društva kao suštinske supstance BiH, postali su idealan okvir za stanje u kojem svako iz svog ugla, interesa i cilja može da negira sve postojeće oko sebe, kao što može i da »gradi« sve što mu padne na pamet. Posebno ako ima jake saveznike u komšiluku. No, bez obzira na sve dugo se vjerovalo da je teško je falsificirati onu ključnu poruku iz Mrkonjića o tri »i«.

Činilo se da je nemogućnost potiranja te poruke garanciju da je se neće moći lako ni mijenjati, posebno onim što je njena glavna suprotnost. Jednostavnije, da direktni napad na taj koncept BiH, definiran zajedničkim glasovima antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja neće biti toliko nedvosmislen i precizan. A eto, došlo je vrijeme ne za redefiniranje, već za imperativno nuđenje direktno suprotnog stajališta. Ugledni tjednik iz Zagreba minule sedmice pita u svojoj anketi, pomalo neočekivano a ovako decidno, povodom »neriješenog hrvatskog pitanja u BiH«: »Je li sazrelo vrijeme da se prihvati postojanje ‘triju Bosna i Hercegovina’ – bošnjačke, srpske i hrvatske«. Uz uvjerenje kako bi to »stabiliziralo« BiH…

Riječ, dakle, nije više ni samo o »trećem entitetu« kakva su postojeća dva, uz sve grandiozne koncepcijske i egzistencijalne nedostatke. Radi se o »tri Bosne i Hercegovine« što je samo po sebi krajnje dubiozna varijanta, sa svakog stanovišta. De se ne upotrijebi mnogo grublja riječ. A riječ je i o negiranju grandioznog povjesnog rezultata antifašističke borbe u BiH 1943. godine, kroz koncept ona tri »i«. Nije se čak ni prijavila decidna sugestija upitanima (»je li sazrelo vrijeme…«) da se »prihvati postojanje«, dakle tek formalno legalizira ono što već postoji.

Ovakve egzibicije naprasno izviru svaki dan, agresivno pritiskujući javnost do nivoa pranja mozga. Sve skupa uz logičnu slutnju koja se sve više uklapa u raširenu tezu o »nedovršenom ratu u BiH«. Te egzibicije, nisu samo na medijskom terenu – uostalom sve je teže sresti medije koji su sačuvali minimum »vlastite pameti«. I u velikom svijetu, a kamo li u nas. One su orkestrirane iz kuhinja političkog, stranačkog, institucionalnog zvaničnog miljea.

Bilo bi naivno vjerovati da je od rata do danas potpuno prevladala svijest da ni jedna druga šifra o BiH, osim one inaugurirane odlukama ZAVNOBiH-a, ne može proći bez nove krvi. I tako opet, bez kraja i konca. A BiH nema, kao ni mira na širem prostoru u okruženju, bez ravnopravnosti svih konstitutivnih naroda i građana na svakom dijelu njene teritorije, bez bilo čijeg nacionalnog ekskluziviteta. Do pune uspostave takve realnosti ima mnogo posla. Svi se u BiH ne osjećaju potpuno ravnopravnima. Neravnopravnost podjednako trpe mnogi koji su degradirani jer su manjina, ali joj silno doprinose mnogi koji su negdje većina pa to stalno dokazuju manjini. Bez obzira na naciju i vjeru.

To je usud ovih prostora i on se neće riješiti podjelama koje se zagovaraju, posebno kontra zajedničkoj volji boraca protiv fašizma a za ravnopravnost. U svakoj od tri nacije dio »nacionalnog korpusa« opet će ostati da živi u »tuđoj Bosni i Hercegovini«, neobuhvaćeni novim unutrašnjim patriotskim granicama. Misle li tvorci ovog koncepta da će Hrvati u Posavini pa i dijelovima centralne Bosne pripasti teritoriji »svoje nove države«. Ili Srbi izvan RS-a i Bošnjaci izvan Federacije. Vjeruju li tvorci ovih ideja da će u pregovorima o granicama uspjeti da dobiju sve teritorije gdje žive njihove nacionalne i stranačke pristalice. Ili unaprijed žrtvuju one koji nisu imali sreće da se u dalekoj prošlosti smjeste baš tamo gdje im je danas »matica«. Ko zna, možda se neko potajno nada da će (tuđom) krvlju postići ono što se ne može trgovinom. No, bez obzira na to, ogroman je entuzijazam već upregnut u očigledno prvoklasni nacionalno-partijski zadatak kako bi se porazio onaj Dan državnosti kojeg do sada nisu priznavali samo u Dodika.

Logika, čak i ona elementarna, egzistencijalna, ovdje kao da je dramatično popustila. Zato se već sasvim otvoreno i sugestivno nudi poraženo rješenje iz vremena borbe za slobodu. Ne tri zajedno, već tri odvojeno. Zašto? Pa pogledajmo one koji su u ovakvoj Bosni i Hercegovini, zadovoljni i one koji nisu. Po pravilu su zadovoljni u većini oni postavljeni odozgo, pažljivo prebrojani, probrani i imenovani kako bi služili plemenu i vjeri. I onome ko ih je obilježio i kao podobne. A oni gladni što štrajkuju pred zgradama raznih vlada, općina i kojekakvih državnih institucija jer su pokradeni, zakinuti i obespravljeni nisu tamo temeljem ikakvog nacionalnog identiteta i pripadništva. On nije osnov ni njihove nesreće i gladi ni razlog pokradenosti. Sarajevo je danas, recimo, kao bezmalo jednonacionalni i eto »čist« grad. U odnosu na ono nekadašnje, neuporedivo je jadnije, tužnije, tjeskobnije, lošije za život. Djeca bez budućnosti. Kako sad to? Podjednako tako, u kojem se to gradu sa apsolutnom hrvatskom ili srpskom većinom bolje živi samo zato što su potpuni vlasnik tog ekskluziviteta njihove jednonacionalne stranke i lideri.

Čudan je taj čip koji ne popušta, a vjerovalo se da hoće. Koji čip? Evo recimo ovi, a ima ih puno u knjizi »Stenogrami o podjeli Bosne«, gdje su objavljeni razgovori vođeni u Banskim dvorima i na Pantovčaku 1991., ’92. i ’93. godine:

»S perspektivom suverenosti Bosne i Hercegovine nema nekakvih izgleda. Čak kada bi se mogla održati, gospodo, Bosna i Hercegovina kao posebna, što to znači? Uspostava granice… Hoćemo li uspostaviti granice između Hrvatske i Hercegovine da Hrvat iz Hercegovine ne može ići u svoju Hrvatsku ili ovaj Hrvat tamo…? Uspostavljanje Bosne, granica Bosne i Hercegovine poslije Drugog svjetskog rata, povijesni je apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoljeća…«

Tako je zapisano prije četvrt stoljeća. Nakon toga znamo što je bilo. Ali »čip« ne popušta, i nagoni na sjećanja. A opet se ljute kada im se kaže da je evo opet mračnih strasti, ideja i uvjerenja. Pa i planova na istim osnovama. Direktno protiv smisla onog 25.11.’43. I one odluke, one nade da je koncept definiran i dobar. Samo treba raditi više, poštenije, bez figa u džepu kako bi smo došli do istinske, potpune, institucionalne ravnopravnosti naroda, sadržane u »i, i, i«. Podjednako i onih što su također ravnopravni iako se ne definiraju kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda. Takvih je u BiH mnogo više nego se može gurnuti pod tepih, ili pod zemlju. Vjerovali smo da je ta varijanta sahranjena prije 73 godine, u Mrkonjić Gradu. Usred antifašističkog rata. I da imamo državu i državnost. A evo, ne da nije, već nam se nudi kontra kao živa, gotova stvar i realnost. Krug je od 25. studenog 1943. do ovog danas doista zatvoren.

Nakon svega, ostaje da se sjetimo one stare, školske definicije inteligencije koja kaže – to je sposobnost korištenja prethodnih iskustava. Vjerovatno važi i obrnuto u slučaju neinteligencije.

Udžbenički dokazanio. I opasno.

Novi list