Gorčin Dizdar: Umjesto polemike

Povezani članci

• PRVENSTVO POLITIKE
• Izložba autora Muhameda Bajramovića u galeriji Collegium artisticum
• Književni susret posvećen stvaralaštvu književnice Amile Kahrović-Posavljak
• Collegium artisticum: ZIMSKI SALON KNJIGE I DJEČIJE RADIONICE
• Svećenik optužen za zlostavljanje u Australiji nastavlja službu u BiH
• 99. Šantićeve večeri poezije u znaku Dubrovčanina Luke Paljetka

Kako – i da li uopšte – odgovoriti na tekst Dubravka Lovrenovića  “Medijevaleska – UNESCA”? To je nešto što, priznajem, nisam naučio ni na Oxfordu, ni na Yorku, pa ni u vlastitoj kući. Odlučio sam se, na kraju, za metodu “odvoji žito od kukolja”: uvrede ignorisati, u intrige ne ulaziti, a na (polu)opravdane argumente kratko i decidno odgovoriti.

Piše: Gorčin Dizdar

1. U tekstu pod naslovom “Kulturno koloniziranje i autokoloniziranje: A šta ako stećak više nije bosanski?”, Sanjin Kodrić napisao je da se “sporadično javljanje stećaka u drugim područjima tumači [se] kao posljedica migracija, odnosno naseljavanja bosanskog stanovništva u te krajeve”, na šta mu je Lovrenović odgovorio: “bilo bi lijepo da nam je Kodrić, bez dodatne doze samozatajnosti, prvenstveno otkrio ko i s kakvom argumentacijom to i tako ‘tumači’. Ako to nije samo njegov stav.”

U svom reagovanju sam želio istaknuti da ova tvrdnja nije samo Kodrićev stav, već se ona temelji na kvalificiranom i argumentovanom mišljenju jednog od najznačajnijih istraživača stećaka, Šefika Bešlagića. U tu svrhu, citirao sam čitav pasus Bešlagićeve knjige “Stećci – kultura i umjetnost”, koji sadrži i tvrdnju kakvu u svom tekstu zagovara i Kodrić: “običaj izrade i postavljanja stećaka prenosio se i izvan državnih granica naseljavanjem bosanskohercegovačkog življa iz raznih razloga i u razno vrijeme”. Kako se radilo o publicističkom, a ne historiografskom tekstu, samo sam napomenuo da Bešlagić ovo mišljenje iznosi “uz pripadajuću naučnu argumentaciju”, što, konkretno, znači i diskusiju niza primjera naseljavanja bosanskohercegovačkog stanovništva u susjedna područja u periodu Srednjeg vijeka, uz trinaest fusnota u kojima se navode izvori podataka koje koristi.

2. O mom navodnom “uzimanju na zub” g. Lovrenovića i njegovom retoričkom pitanju “zašto samo meni?” Tekst iz kojeg je citirano kritično, ali sasvim sigurno ne i “podrugljivo” detektiranje “skup[a] duboko ideoloških pozicija” u Lovrenovićevoj knjizi Stećci. Bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka, dio je mog magistarskog rada posvećenog ideologiji izučavanja stećaka. U izvornom radu provedena je obimnija analiza ovog djela, što bi i bio odgovor na pitanje zašto sam se “odlučio samo za jedan pasus”.

I u ovoj, znatno skraćenoj varijanti teksta, pored Lovrenovića analizi su podvrgnuta još dva autora: Muhamed Filipović i Miroslav Krleža. U slučaju Filipovića, tako, zaključujem da “identifikacija osnovnog stava umjetnosti stećka sa postuliranim duhom bosanskog naroda predstavlja definitivan korak u oblast ideologije”, dok Krležinu “svjesnu ili nesvjesnu ideološku dimenziju” nalazim u “nastojanju da se naglasi originalnost [umjetnosti stećaka]”. U izvornom radu raspravljam i o ideološkim aspektima radova Marian Wenzel, Šefika Bešlagića, Aleksandra Solovjeva, Georga Wilda i Rudolfa Kutzlija. Ni u kojem slučaju se, dakle, ne radi o nekakvom “privilegiranju” Lovrenovićevog djela.

Iz Lovrenovićevog citata mog teksta izostavljena je rečenica iz njegove knjige na koju se moj komentar odnosi: “Prema tome simbolizam stećaka, kao ‘harmonijski sklad simbola’ u jesenjoj simfoniji Srednjeg vijeka, pojavljuje se kao posebna vrsta ‘okamenjenog cvijeća’ u velikom vrtu evropskih simbola, fantazmagorija i uzbuđenja, osvjetljujući bosanski medijevalni duh kao zraka svjetlosti.“ U tekstu “Medijevaleska UNESCA”, pak, Lovrenović tvrdi da “nigdje ne govori[m] o ‘nacionalnim duhovima’”, opisujući taj pojam kao “besmislice”. Ostaje, također, otvoreno pitanje izvora na kojima se temelji ova teza.

3. Drugi pak tekst koji Lovrenović spominje, objavljen u Godišnjaku Preporoda, ne bavi se Lovrenovićevim naučnim djelom, već dokumentom pod naslovom “Nominacija za upis na listu svjetske baštine UNESCO – radni materijal”, koji je još uvijek dostupan na web-stranici opštine Sokolac. Pored Lovrenovića, u autorskom timu ovog teksta potpisano je još 18 osoba iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, tako da moja diskusija ili kritika nikako ne može biti shvaćena kao neka vrsta “loše namjere” ili “frustracije” usmjerene protiv njega, a što on u svom tekstu sugeriše.

4. Ako g. Lovrenović sumnja u moje poznavanje terminologije i problematike kojom se bavim, predlažem mu da uputi žalbu članu moje disertacijske komisije, g. Yuri Stoyanovu, profesoru škole za orijentalne i afričke studije londonskog univerziteta (SOAS), jednom od najvećih svjetskih stručnjaka za dualističke hereze i autoru kapitalnog djela “Drugi Bog” (“The Other God”).

5. Odluku UNESCO-a o uvrštavanju stećaka na listu svjetskog naslijeđa nikada nisam nazavao “skandaloznom”, niti sam tu odluku, samu po sebi, ikada kritikovao. Dapače, smatram da je to jedan od najvažnijih događaja u oblasti kulture i kulturnog naslijeđa u Bosni i Hercegovini u posljednjih dvadesetak i više godina. Ipak, to ne znači da nominacijski dosije ne treba biti čitan kritički, koristeći (i) metode diskurzivne analize koje u svim humanističkim disciplinama, barem van Bosne i Hercegovine, već odavno predstavljaju jedan od nezaobilaznih elemenata naučne aparature.