Tužna realnost bh. košarke: Ti si kriv, a kriv sam i ja, sad kad smo pali, nek nacija zna

Povezani članci

• Mahmutović: Ovo je najuspješnija godina bh. košarke
• Aleksander Čeferin o Balkanskoj ligi: Nema istine u tome, UEFA nije donijela nikakvu odluku
• Edin Džeko strijelac u pobjedi Rome nad Interom 2:1
• Teletović ponovno briljantan, Nurkić ubacio šest poena
• Sudar divova: Bayern ili Barcelona?
• Zaslužio je transfer karijere: Begović u prednosti nad Casillasom i Cechom

Ah ta Rusija. Koliko krupnih poveznica sa tom zemljom imamo u ovom trenutku – bosanskohercegovački fudbaleri sanjaju da će za dvije godine biti tamo, košarkaši je također sanjaju, ali u noćnim morama, a djeca u školi uče da nam je u toj velikoj zemlji na jednom sigurnom mjestu smještena Povelja Kulina bana. Da Rusi nisu posjetili tuzlanski Mejdan još uvijek bismo živjeli u uvjerenju da nam neko drugi jamu kopa.

Piše: Omar Tipura, klix.ba

U Bosni i Hercegovini izreka “šutnja je zlato” odavno je prestala biti metafora i zapravo je postala stil života pa tako šutnjom propadamo, ulazimo u dubine, produbljujemo dno, a zlata nigdje. Pronađemo olupinu, stare kosti, ono što niko ne želi.

Kapiten košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine Mirza Teletović to je mogao shvatiti sinoć. Ili danas. Isto važi i za selektora Damira Mulaomerovića. I za sve nas.

Vatra počela gorjeti 2014. godine

Od ljeta 2014. godine traje hajka na relaciji Enes Trnovčević ft. Jusuf “BosnianBeast” Nurkić vs Elmedin Konaković&Harun Mahmutović, ali Teletović je tek danas odlučio progovoriti o tome. Dakle, dvije godine nakon što je vatra počela tinjati. Ili, preciznije, noć nakon što smo shvatili da nam za plasman na Eurobasket 2017. treba čudo iako prvi put u historiji imamo dva igrača iz NBA lige u rosteru.

Za one koji manje poznaju subjekte – Enes Trnovčević je košarkaški menadžer koji u svojoj agenciji ima nekoliko igrača koji su mogli igrati za Bosnu i Hercegovinu, ali igraju za Tursku (Emir Preldžić) i Sloveniju (Alen Omić, Mirza Begić i Hasan Rizvić). Reklo bi se da je veliki patriota.

Jusuf Nurkić je najveći dragulj bh. košarke i centar Denver Nuggetsa. Njegov menadžer je Enes Trnovčević za kojeg se smatra da je autor Nurkićevih statusa na Facebooku .

Harun Mahmutović i Dino Konaković su bivši generalni sekretar i bivši predsjednik Košarkaškog saveza Bosne i Hercegovine. Sa njima je uspješan posao radio i Igor Stojanović, bivši direktor svih košarkaških selekcija. Pod njihovim vodstvom bili smo jedna od devet evropskih zemalja (BiH, Španija, Francuska, Italija, Grčka, Turska, Litvanija, Hrvatska i Srbija) sa svim muškim selekcijama (U16, U18, U20 i seniori) u A diviziji pri čemu smo osvojili evropsko zlato sa kadetskom reprezentacijom, dok su juniori bili četvrti u Evropi. To su činjenice.

Ponajviše zbog neslaganja i prepucavanja sa Trnovčevićem i Nurkićem, prethodno navedeni trio napustio je Savez, a nedugo nakon njih otišla su i tri člana iz reda hrvatskog naroda (potpredsjednik Saveza Miro Gugić te članovi Upravnog odbora Mladen Alpeza i Darinko Mihaljević). Novi predsjednik je Aleksandar Fulurija, dok je na mjestu generalnog sekretara Dubravko Barbarić. Pod njihovim vodstvom kadetska reprezentacija je kao branilac titule u A diviziji ispala u B diviziju, selektor zlatnih kadeta iz Kaunasa Josip Pandža više ne vodi nijednu selekciju (čeka se odluka UO o eventualnom nastavku saradnje), a na mjesto selektora A tima kao nasljednik Ace Petrovića, pa zatim i Duška Ivanovića, doveden je Damir Mulaomerović, čovjek koji je svojevremeno kao jedan od najboljih playmakera Evrope nastupao za reprezentaciju Hrvatske umjesto za BiH (pamti se kako je igrao protiv BiH i kako ga je dupke puna Skenderija dočekala). Uz sve to, mjesto u Upravnom odboru dobio je Vinko Batinić, čovjek čiji je sin Josip igrao za omladinske selekcije Hrvatske. I to su činjenice.

Dok se sve ovo dešavalo, dok su trajale turbulencije u Savezu najglasniji su bili oni koji su stajali na strani Jusufa Nurkića i Enesa Trnovčevića koji je Mahmutovića optuživao za korupciju, ali i za preljubu. Dakle, za “sve i svašta”. Suptilnim optužbama pridružio se i novi generalni sekretar Saveza Dubravko Barbarić koji je, što je posebno interesantno, u jeku kvalifikacija za Eurobasket za Avaz govorio da SIPA istražuje rad njegovih prethodnika. Kako vrijeme prolazi, jedino što je bivša garnitura KS BiH imala “pogrešno” bio je izuzetan rezultat.

Šuti i trpi

Dok se sve navedeno dešavalo, svi kojima je nešto zaista bilo sumnjivo i koji su se bojali promjena koje dolaze, šutjeli su. Zapravo, šutjeli smo. Šutio je i kapiten reprezentacije Mirza Teletović koji je otvoreno, bez imalo rezervi, onog trenutka kad je “šećer pao u vodu” napao trenutni Savez i selektora zbog priprema za ove kvalifikacije.

Mirza je organizovao sopstvenu press konferenciju, opisao situaciju iz svog ugla, iznio dio “prljavog rublja” i pomirio se sa Džananom Musom.

Uslijedio je “one man show” selektora Damira Mulaomerovića. “Kad je Mirza potegao obarač, potegnut ću i ja”, otprilike je bila vodilja našeg selektora. Uslijedilo je iznošenje ostatka od “prljavog rublja” i poruka da Teletović neće putovati u Švedsku protiv koje igramo u srijedu.

I Mirza i Damir su tako postali odraz većine, jer ono što se sada dešava u Košarkaškom savezu BiH, ne razlikuje se mnogo od dešavanja na koja samo navikli u historiji ovog saveza ni u historiji ni u sadašnjosti ostalih saveza u ovoj zemlji. Svima je jedna osobina zajednička – kad balon pukne svi pričaju, a dok se balon puše, svi šute i čekaju da se sve samo od sebe popravi.

Nedostatak komunikacije, ažurnosti, statističkih podataka, harmonije i još mnogo neophodnih karika za uspjeh nedostaje u velikom broju saveza, udruženja, sindikata, stranaka… Možete li se sjetiti koliko je naših sportskih velikana dočekalo grandiozan oproštajni meč? Koliko je naših selektora u najpopularnijim sportovima otišlo sa buketom cvijeća u rukama? Kako nam izgledaju web stranice saveza u najpopularnijim sportovima, koliko su brze sa informacijama i koliko osnovnih historijskih podataka imaju? Koliko su ti podaci tačni? Provjerite, ali nemojte se iznervirati.

Incident koji mora otvoriti oči

Incident koji se zbio u Mejdanu, a u kojem su glavne uloge bili Mirza Teletović i Džanan Musa, pokrenuo je lavinu priča o mnogim temama koje su stavljane pod tepih. Taj incident je slika o kojoj vrijedi diskutovati. Taj incident mora biti okidač koji neće dozvoliti da bježimo od istine i da ne prihvatamo istinu.

Istina je da se Mirza kao jedan od najuspješnijih sportista u historiji ove zemlje i kao kapiten reprezentacije BiH nije smio ponijeti onako bez obzira na postupke Džanana Muse. Istina je i da je Džanan Musa zaboravio da je najmlađi igrač na terenu, da nije punoljetan i da je pred njim još mnogo znoja.

Istina koju Mirza, ali i svi sportisti ove zemlje moraju prihvatiti je da je učinak od pet pogođenih trojki iz 16 pokušaja loš učinak. Da takav učinak ne pomaže timu i od toga se ne smije bježati. Ovdje dolazimo do jako osjetljive, ali i jako bitne teme. Kada Mirza Teletović ili bilo ko drugi napravi veliki uspjeh i bude okićen najljepšim epitetima zar je problem ako neuspjeh izazove kritiku ili se okarakteriše onim što jeste – neuspjehom? A ovdje ne govorimo o epitetima koje plasiraju komentari čitalaca ili statusi po društvenim mrežama, nego mediji.

Polako dolazimo i do teme zvane mediji. Da, i mediji prave greške. U zemlji gdje jedan novinar mora temeljito pratiti desetak različitih sportova ili popunjavati nekoliko različitih rubrika i pri tom, generalno, zarađivati platu ispod bh. prosjeka ne može se očekivati izuzetak frustracije, lošeg prosuđivanja i pogrešaka. Ali, nije moguće da alibi svakog neuspjeha i stvaranja loše atmosfere budu mediji.

U slučaju košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine, na obje press konferencije nakon sinoćnjeg poraza od Rusije, selektor Damir Mulaomerović je okrivio sarajevske medije za stvaranje negativne atmosfere i velikog pritiska, a sličan stav zauzeli su i igrači. Naravno, aludira se na sporni snimak sa proslave rođendana Jusufa Nurkića.

Alibi su mediji, a imamo katastrofalne brojke

Pod pretpostavkom da je selektor u pravu, postavlja se pitanje da li su mediji toliko krivi da su oni zaslužni da je naš tim u tri meča prosječno postizao 65 poena (po tome smo 24. od 27. reprezentacija kvalifikacija i iza nas su samo Slovačka, Kipar i Albanija), da je naš tim posljednji u šutu za tri poena(23 posto uspješnosti) i posljednji u šutu za dva poena (37,2 posto), da je naš tim po meču skupljao 11 asistencija (po tome smo 25. od 27 reprezentacija kvalifikacija i iza nas su samo Albanija i Portugal)…

Mediji, dakle, toliko ne mogu biti krivi i zaslužni čak i da su htjeli. Ovdje je krivica bježanje od istine i tišina. Jer, govoreći konkretno samo o portalu Klix.ba, tekstovi koji su aludirali na proslavu rođendana u sebi su sadržavali podatke o tome koliko smo odigrali pripremnih utakmice za razliku od Rusije i Švedske, naših konkurenata u kvalifikacijama. Međutim, i selektor i Savez i igrači tekstove su shvatili kao ismijavanje proslave i muzičke numere, a zaboravili su odgovoriti na pitanje zašto smo, svjesni nedostataka u ekipi, činjenice da podmlađujemo reprezentaciju te snage protivnika, dopustili sebi ležerno spremanje za kvalifikacije.

Nakon Eurobasketa 2017. godine, naredni Eurobasket će biti 2021. godine

Svim medijima i javnosti je jasno da sportisti u slobodno vrijeme ne idu u biblioteku i da s vremena na vrijeme posjete zadimljenu prostoriju, kao i većina drugih ljudi. I zar neko misli da ima razlike u odabiru muzičke numere? To, dakle, nije bio problem. Problem nije ni poraz od Rusije koja je bolja i to svima treba biti jasno. Ali, problem je način na koji se gubi i koš-razlika kojom se gubi, jer sada smo u minusu od 36 poena i time su šanse za osvajanjem jednog od četiri najbolje drugoplasirane ekipe kvalifikacija svedene na minimum.

Taj način i ta koš-razlika otkrivaju koliko su kvalitetno odrađene pripreme i pokazuju da izgovora nema. A izgovori su bili: “Odradili smo treninge bez incidenta”. Valjda onda, analogno tome, jedan vozač Formule 1 nakon što utrku završi na posljednjem mjestu, može kazati da je njegov bolid besprijekorno radio tokom cijele utrke, da ga nije slupao i da se nije gasio.

Kada bismo svi više ukazivali na neupitne pogreške, a počinioci pogrešaka iskreno prihvatali krivicu i kada ne bismo pričali kad “sat otkuca”, možda bi nam svima bilo bolje.

Ovako, došli smo u situaciju da je naš najuspješniji kolektivni sport, što je košarka, doveden na stub srama. A naredni Eurobasket, nakon ovog koji ćemo, nažalost i po svemu sudeći propustiti, odigrat će se 2021. godine, jer smotra najboljih selekcija Evrope neće se održavati svake dvije godine kao do sada, već svake četiri godine. Tada će, recimo, kapiten Mirza Teletović imati 35 godina.

U jeku rata 1993. godine naša reprezentacija je izborila četvrtfinale na Evropskom prvenstvu, posljednji Eurobasket propustili smo 2009. godine, imali smo prvake Evrope i u muškoj (Bosna) i u ženskoj (Jedinstvo Aida) konkurenciji, do jučer imali zlatne kadete, vrhunske selektore, a danas smo u jarku. Sve zbog nemara, šutnje i nesposobnosti. I niko drugi nije kriv. Jarak smo sami iskopali.