Imperfect Shots, izložba Staffana Löfvinga u Zvonu

Povezani članci

• Deseti Festival novog cirkusa kroz deset mjeseci!
• Dobrovoljačka ulica 29 godina poslije: Sjećanje na presudne dane odbrane BiH
• Radomir Lazić: Roditeljska kuća
• HRVATSKA NAPOKON MORA ZAUSTAVITI ŠIRENJE ITALIJANSKOG NEOIREDENTIZMA, ALI NAJPRIJE ZABRANITI USTAŠTVO
• DARKO CVIJETIĆ JE DOBITNIK NAGRADE FRIC: Sve u Schindlerovom liftu ima nevjerovatnu razornu moć!
• Mesić za Tacno.net: “Treba nam strategija povratka u mirnodopsko stanje”

Nakon izuzetno uspješne izložbe fotografija ”Pisci, ratni portreti” Milomira Kovačevića Strašnog koja je u Zvonu zbog velikog interesovanja bila postavljena od 25. jula do 5. septembra, galerija Zvono najavljuje izložbu fotografija švedskog antropologa Staffana Löfvinga koja će biti otvorena u srijedu, 7. septembra u 21:00.

Istog dana u 13:00 organiziran je susret sa predstavnicima/ama medija. Prevod sa engleskog na b/h/s biće obezbijeđen.

Bio sam ovdje tokom rata. Da li sam zaista bio? Iz Švedske u kojoj živim 1993. godine sam otputovao u Mostar i Ravno i u septembru 1994., u društvu prijateljice stigao u Sarajevo. Želio sam saznati više o životu u Bosni i Herzegovini za vrijeme nasilja.

Tad smo oboje bili studenti antropologije, ali radili smo u novinarstvu. Ona se vratila sljedeće godine i na kraju napisala doktorsku disertaciju na temu identiteta u Sarajevu pod opsadom. Ja sam u procesu akademskog obrazovanja ‘napustio’ i Bosnu i Hercegovinu i fotografiranje. Otišao sam za Guatemalu a fotografiranje zamijenio etnografijom.

U Sarajevu sam osjetio da kamera otežava moju mogućnost da vidim, a i mogućnost da razumijem. Postala je simbol nepremostive udaljenosti od ljudi koje sam sreo i koje sam htio upoznati. Etnografija je bila bolji alat za mene, tako da sam nastavio da radim kao istraživač bez kamere.

Prije nekoliko godina prijateljica iz Sarajeva me posjetila u Švedskoj i tražila da vidi moje stare fotografije.

Nekoliko primjeraka koje sam imao i svi negativi ležali su na dnu jedne kutije, gdje su bili skriveni gotovo dvadeset godina. Rekao sam joj da ne očekuje mnogo, jer sam se sjećao osjećaja neuspjeha iz tog perioda. Na moje iznenađenje nije ih odbacila kao još jedan strani pogled na patnju u Sarajevu, nego je otkrila stvari koje su joj se činile novim. Način na koji su ljudi bili obučeni joj je govorio o vremenu prije rata i prije ‘Dejtona’, i o stvarima koje je bila zaboravila. Objasnila je da ovozemaljske, svakodnevne aktivnosti prikazane na mojim slikama nisu obično bile dio repertoara ratnih fotografija i stoga intrigantne.

Bio sam zapanjen. Je li možda vrijeme pretvorilo moju zaboravljenu arhivu od nečeg plitkog i otuđenog u nešto drugo, nešto što je relevantno drugima, možda čak i autentično?

Šta bi se desilo, pitali smo se, ako bi se ove fotografije mogle vratiti u Sarajevo? Kako bi ih ljudi danas interpretirali? Koje uspomene bi izazvale i koje priče bi inspirisale?

Naslov izložbe, Imperfect Shots, nije lako prevesti na bilo bosanski ili švedski. Na engleskom jeziku riječ ‘shot’ se koristi i za fotografiju i za pucanj. ‘Imperfekt’ izražava radnju ili stanje u prošlosti koja nije završena, nego je u toku. Također je nesavršena ili neadekvatna, suprotno od savršenog ‘perfekta’.

Savršene, nagrađene ratne fotografije su često zatvorene u tom smislu da im je poruka jasna i namjerna.

Savršena je zato što joj se malo ili ništa ne treba dodati. Izložba također čini analogiju s mecima i snajperskom vatrom. Savršeni pucanj donosi zatvaranje života i društvenih odnosa kroz ubijanje. Nesavršen pucanj, predlažem, promaši svoj cilj, i život ide dalje u nepredvidivim pravcima. Jedna od slika (broj 19:22 u arhivi) je slika dječaka. Uslikao sam ga dok smo trčali kroz kišu metaka. Dječak je prestao trčati, sageo se i podigao jedan metak. Pokazao mi ga je u kameru i rekao mi da je još topao. Metak nije dostigao svoj cilj. Bio je nesavršen pucanj i dječak je preživio. Koliko znam on i dalje živi u Sarajevu i sad ima svoju djecu. Fotografija je također nesavršena. Mutna je i nastavlja govoriti svoje priče.

Dragi posjetitelji i posjetiteljice, molim vas, recite mi što vidite na ovim slikama, ili na šta mislite kada ih gledate. Pišite ovdje ili mi pošaljite e-mail. Možete pisati dugo ili kratko, na bosanskom ili engleskom jeziku! Slobodno mi objasnite ko ste, i ako ste zainteresirani za odgovor i nastavak dijaloga, uključite svoje kontakt podatke. Radujem se učiti više o ovom gradu i fotografiji iz vaših priča i refleksija.

Puno hvala!

Staffan Löfving, vanredni profesor socijalne antropologije, Univerzitet u Stockholmu staffan.lofving@socant.su.se