ENG
Otelo se
Autor/ica 👤Zlatko Dizdarević
Izdvajamo
- Danas vjerovatno ne postoji nitko ko može racionalno, hladno i tačno kazati ko je sve tamo protiv koga, ispod površine navodno osnovne želje da se eliminira ili zadrži »Assad« kao sinonim kobajagi smisla konflikta. Kome odgovara kraj tamošnjih razaranja, mimo tzv. naroda koji više ne zna čiji jeste a čiji nije. Koji to međunarodni mehanizam na bilo koji način drži pod kontrolom cijelu stvar. Pod koji se međunarodni poredak ovo sve skupa podvodi i koje poluge tog poretka mogu ikako utjecati na naredne korake. Šta je to kao sistem u svijetu prepreka etabliranom cilju tzv. neoliberalizma u kojem su samo novac i profit važni. Temeljem kojeg sistema vrijednosti, recimo, kazati dojučerašnjem zamjeniku direktora CIA-e Michael Mike Morellu da je podjednako terorista kao i lider ISIL-a, kada ovjenčan tako značajnim statusom, mrtav hladan u mitskom tv Charlie Rose showu poziva prije pet dana da se »tajno u Siriji počnu ubijati Rusi i Iranci...« Gdje je tu onda bilo kakva varijanta za kraj golgote. Nema je jer ne samo da se taj kraj ne želi, već ga ne smije i ne može biti sa ovakvim »lumenima«.
Povezani članci
Tamo se više ne ruši da bi se pobijedilo. Tamo se ubija i razara da bi mašinerija smrti mogla da se hrani dalje i dalje. Poticana uvjerenjem kako ta fabrika novca traži stalno dograđivanje novih proizvodnih pogona u kojima se proizvodi hrana za proces poput vjerske, nacionalne, etničke, povjesne, ideološke, rasne i svake druge mržnje…Može se možda na sve i drugačije gledati ali – otelo se. Najveća groteska je što je sve počelo u ime dermokracije i ljudskih prava. I nazivalo se proljeće!
Nedjeljnici i sedmični prilozi u novinama polako ali sigurno gube smisao, pogotovu ako urednici vjeruju da se mogu referirati na tekuće, dnevne događaje i vijesti. Zbivanja pretrčavaju i portrale i tv dnevnike, a kamo li ono što se piše u četvrtak da bi imalo smisla i u subotu. Zato ima smisla samo pisati o »koraku dalje« i pokušavati zbivanja objašnjavati odgovarajući na pitanja »zašto«. Neka se portali, radio i tv utrkuju sa sve bržim događajima koji pretrčavaju jedni druge. Nekad, u klasičnim udžbenicima novinarstva pitanje »zašto« bilo je označeno kao jedno od onih pet ključnih na koje vijest mora odgovoriti. Onda je ubijeno jer marketing i »potrošači« televizije i interneta, temeljem novih životnih ritmova, nemaju ni vremena ni potrebe za ozbiljnim odgovorima na postavljeno pitanje »zašto«.
Ovo mi je u četvrtak prije podne palo na pamet čitajući vijesti što potiskuju jedna drugu iz Aleppa u Siriji a kažu da se »pobunjenici« (bijedna formulacija spram onog što doista jesu) gomiljaju u hiljadama na jugo-zapadnim prilazima gradu i spremaju u proboj prema dijelu grada kojeg drži regularna sirijska armija sa saveznicima. »Pobunjenici« su naoružani do zuba, imaju tenkove, artiljeriju, borna kola, raketne bacače, kamione sa teškim mitraljezima (odakle li im samo sve to…!). Izvjesno je da će u trenutku pojavljivanja Novog Lista sa »Pogledom« na kioscima u subotu (ili nedjelju) priča o tamošnjem gomilanju naručenih terorista Al Qaede, »nove« umjerene (sic!) Al Nusre, ISIL-a i ostalih koljača već biti pretočena u priču o masakrima, razaranjima i krvi do koljena. I to sve kao uvod u nova rušenja, nove masakre i novu krv dalje i dalje… Smisao rata tamo više nije pobjeda, već rušenje.
Čitajući sve ubrzanije vijesti o ovome sjetio sam se jednog intervjua što ga je Michael Flynn, nekadašnji direktor Obavještajne Agencije Ministarstva odbrane SAD (DIA) dao zimus ruskom dnevniku »Kommersant«. Flynn je, inače, kao i bivši komandant Združenog štaba US armije Martin Dempsey, imao – blago rečeno – velike rezerve prema američkim vojnim opcijama u Iraku, međunarodnoj vojnoj operaciji u Libiji i konačno zagovaranom »vojnom rješenju za Assada« koje je strasno gurala Hillary Clinton sa svojim pristašama iz CIA-e i diplomacije. U pomenutom intervjuu Flynn je kazao kako treba prestati »investirati u konflikt«, te kako je oduvijek smatrao da je najbolji plan u složenim situacijama »onaj koji vam daje najviše alternativa u posljednjem trenutku…« Zimus je ustvrdio da »sve što se sada dešava vodi u veliki rat a nismo ostavili mnogo mogućnosti za razne varijante…«.
Prošlo je pola godine a crna slutnja tada glavnog čovjeka vodeće vojno-obavještajne službe, zamijenjenog zajedno sa gen. Dempseyem u vojsci mnogo radikalnijim igračima, ubrzano se približava trenutku kada alternative više neće biti. Istovremeno, danas i površna inventura svjetskih ukupnih zbivanja pokazuje da uopće više nije riječ samo o Siriji i Aleppu, već o globalnoj svjetskoj sceni. Sve ovo gdje se puca i razara kao da više nikakve veze nema sa inicijalnim ciljevima i razlozima zbog kojih se kretalo u ratove – geostrateškim, geoenergetskim, teritorijalnim, ideološkim ili pljačkaškim, već je rezultat nečega što se potpuno otelo i prelilo u haos kojem je cilj samo razarati i razarati da bi se monstrum razaranja hranio dalje i više profitom od oružja i ubijanja. Sirija je samo izraz cijele storije.
Danas vjerovatno ne postoji nitko ko može racionalno, hladno i tačno kazati ko je sve tamo protiv koga, ispod površine navodno osnovne želje da se eliminira ili zadrži »Assad« kao sinonim kobajagi smisla konflikta. Kome odgovara kraj tamošnjih razaranja, mimo tzv. naroda koji više ne zna čiji jeste a čiji nije. Koji to međunarodni mehanizam na bilo koji način drži pod kontrolom cijelu stvar. Pod koji se međunarodni poredak ovo sve skupa podvodi i koje poluge tog poretka mogu ikako utjecati na naredne korake. Šta je to kao sistem u svijetu prepreka etabliranom cilju tzv. neoliberalizma u kojem su samo novac i profit važni. Temeljem kojeg sistema vrijednosti, recimo, kazati dojučerašnjem zamjeniku direktora CIA-e Michael Mike Morellu da je podjednako terorista kao i lider ISIL-a, kada ovjenčan tako značajnim statusom, mrtav hladan u mitskom tv Charlie Rose showu poziva prije pet dana da se »tajno u Siriji počnu ubijati Rusi i Iranci…« Gdje je tu onda bilo kakva varijanta za kraj golgote.
Nema je jer ne samo da se taj kraj ne želi, već ga ne smije i ne može biti sa ovakvim »lumenima«.
Ma kako izgledalo nevjerovatno, posebno za generacije što su odrastale u drugačijem planetarnom ozračju, sistemu vrijednosti, poimanju prava i pravde, humanosti pa i drugačijih interesa – teško je zatvarati oči pred slijedećim realnostima:
Danas se ne ubija i ne ruši više samo zato da bi se ostvario neki precizni interesni cilj, pa se nakon ostvarenog zadatka ubijanje i rušenje obustavlja. Ubijanje i razaranje, naprotiv, postaju cilj radi produžavanja ubijanja i razaranja. To se kod manijaka podvodi pod »liberalni kapitalizam« doživljen čak na inspirativan način. Sveta činjenica nije više život i kolektivno blagostanje, već je to smrt drugoga kao kapital i profit.
Ovakvoj perverznoj logici valja prilagoditi i međunarodni poredak. Podjednako kao i globalne sisteme vrijednosti. Treba uzgojiti novi »moral« i nova božanstva. Nove generacije već se u dramatičnoj mjeri grohotom smiju životnim standardima koji su uvažavali pa i podrazumijevali neke sasvim druge obzire, sentimente, duhovne vrijednosti i parametre. O tzv. poslovnim rezonima da se i ne govori. Naoko bizarna vijest koju je objavio Deutsche Welle minulih dana o hiljadama tona oružja i municije što sa Balkana odlazi preko Saudijske Arabije, Jordana, Turske teroristima u Siriju, tužno je ilustrativna. Pada li ikome na pamet ko zarađuje na tom biznisu ubijanja tu među nama u BiH, Bugarskoj, Hrvatskoj, Češkoj, Slovačkoj, Crnoj Gori, Srbiji i Rumuniji (pobrojani redoslijed prema DW) i ko u tome postaje bogat pametujući okolo o principima humanizma i miroljubivosti.
Zašto smo i kako došli u situaciju da nas ovo više ne uzbuđuje. Pa zato što je nova filozofija permanentnog održavanja »interesa smrti« već ciljano iznjedrila novu klasu političkih i tzv. poslovnih lidera koji se šprdaju sa svim onim što ne legitimira »business« kao vrhunski kriterij. Jednostavno kazano, budala je onaj ko propituje utrpavanje oružja u krilo teroristima jer se na tome zarađuje i bogati. »A i naši građani od toga žive…«.
Ovu vrstu korisnih zločinaca valja zato klonirati, da bi posao razaranja išao dalje. Sve do trenutka kada, na kraju, neće više biti ni jedne varijante koja se može odabrati da bi se stalo.
Sve ovo skupa vjerovatno mnogim uljuljkanim zvuči pojednostavljeno, neozbiljno uprošteno i nedopustivo neargumentirano. Možda. Ono što znam i gledam i odavde i odande ne omogućava bitno drugačije zaključke. Tamo se više ne ruši da bi se pobijedilo. Tamo se ubija i razara da bi mašinerija smrti mogla da se hrani dalje i dalje. Poticana uvjerenjem kako ta fabrika novca traži stalno dograđivanje novih proizvodnih pogona u kojima se proizvodi hrana za proces poput vjerske, nacionalne, etničke, povjesne, ideološke, rasne i svake druge mržnje…
Može se možda na sve i drugačije gledati ali – otelo se. Najveća groteska je što je sve počelo u ime dermokracije i ljudskih prava. I nazivalo se proljeće!
Autor/ica 👤Zlatko Dizdarević
