ENG
Naše žene bile su rame uz rame uz svoje muškarce i u ratovima i u stvaranju ove zemlje. Zašto ih sada ponižavamo?
Autor/ica 👤Ivo Anić
Izdvajamo
- Žene kao nikada nisu toliko obespravljene, toliko ponižene, toliko svedene na egzistencijalnu milost muškaraca kao danas u RH, primjer sa ženskom kvotom u Saboru samo je indikator, naši vrli muškarci političari, našeg naroda cvijeće i predvodnici samo su žalostan pokazatelj tog stanja
Povezani članci
ZADNJIH dana su se u državnom izbornom povjerenstvu predavale kandidacijske liste za prijevremene parlamentarne izbore. I ovog puta su, kao uostalom i u prošlim desetljećima, iz DIP-a stranke upozorili na poštivanje ženske kvote koja se sustavno krši na svim sazivima Sabora, u svim strankama i koalicijama proteklih godina i sva je prilika da će se ta neslavna praksa nastaviti i u buduće.
Ukratko, slovo zakona je, kao i kod mnogih stavki koje se tiču naših političara, samo mrtva klauzula na papiru, šarena laž i šminka kojom se prikazujemo nenadjebivima i drugačijima. A taj nesretni zakon predviđa i do 40 posto žena na listama za Hrvatski sabor dok je u stvarnosti na Markovu trgu žena i do tri puta manje nego što je predviđeno, zakonski određeno, parafirano i ovjereno u Javnog bilježnika.
Što s kaznama?
DIP iz godine u godinu upozorava da se poštuju te jasne odredbe za koje su propisane i novčane kazne, do pedeset tisuća kuna. Doduše do sada još nitko nije kažnjen u tom sustavnom kršenju ženskih prava i skandaloznoj diskriminaciji žena, ali nitko ruku na srce nije ni očekivao kazne takvog tipa u zemlji koja ionako sve radi sa figom u džepu. Slaven Hojski, tako će iz DIP-a prijetiti kao i svake predizborne kampanje kako će, čim se pokaže da parlamentarne stranke krše zakon, podnijeti obavijest DORH-u i Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova, kako će odrezati svima bez obzira na jačinu stranke novčane kazne u iznosu od 50 tisuća kuna i tu će priča, kao uostalom i svake četiri godine – završiti. Niti će Slaven koga kazniti, niti će se za Slavena čuti do idućih parlamentarnih izbora na kojima će ovaj ponoviti kako, nakon njegove analize i predaje papira DORH-u i Pravobraniteljici njegova ingerencija po tom pitanju prestaje.
Ne sumnjamo da će se Sabina Glasovac i Ingrid Antičević pojaviti u novim kompletićima na Novoj TV ili RTL- televiziji i sa neskrivenim ponosom istaknuti kako će SDP sigurno kao uostalom i do sada, pojaviti na listama i dati najveći broj zastupnica u Hrvatskom saboru. Ako ih slučajno kakav nadobudan novinar zaskoči konstatacijom kako ta kvota nije ni približno dovoljna zakonskoj odredbi, njih dvije će se nasmijati i otvoreno kazati kako živimo, jebiga, u društvu kojem muškarci dominiraju politikom – uz časne iznimke. Sanja Putica, saborska zastupnica HDZ-a, iskreno će se ponadati pred novinarima N1 kako bi zastupljenost žena trebala biti prema zakonskim normama i da bi trebalo cijeniti resurse koje imamo u politici što se tiče žena i s tom konstatacijom ta će priča biti završena.
I to bi uglavnom bilo sve što će se dogoditi oko tog i takvog zakona. Nekoliko konstatacija, službeno izvješće i par zastupnica koje će izraziti svoje iskrene nade da će se nešto, nekada promijeniti na bolje u našem društvu. Nešto, nekada, propisano zakonom RH. Nešto, nekada, uglavljeno jasno u Ustav RH.
Zašto šuti Kolinda?
Istina, mogao bih vas sada daviti činjenicama kroz sve sazive Sabora, mogao bih vas kronološki provesti kroz godine kršenja Zakona i Ustava, mogao bih vas usrećiti izjavama tipa madraca i mudraca, mogao bih vas čak pustiti da komentirate kako imamo predsjednicu kao što imamo Vesnu Pusić kandidatkinju za čelno mjesto UN-a. Mogao bih ovaj tekst usmjeriti u takvu kronološku dosadu ili se natezati s vama nije li sasvim dovoljno imati ženu na čelu države, no ovaj tekst od početka nije imao takve nakane. Ovaj tekst imao je upravo nakanu da tu istaknutu ženu s kojom se toliko diče i ponose muškarci skloni njenoj političkoj aktivnosti upita zašto se dovraga toliko malo bavi upravo – ženama i ženskim pravima?
Ako ste pažljivo slušali gomilu floskula kojima se nabacivala na sinjskoj alci mogli ste primjetiti kako, osim što nas je sve pozvala da ne glasamo za one koji rade podjele u društvu (na proslavi Oluje jasno je kazala tko su ti elementi , Milanović i SDP), osim što nas je sve ispunila ponosom u svom crvenom kompletiću, naša voljena predsjednica nije se osvrnula niti jednom jedinom riječi na sustavno kršenje prava žena u RH, na skandaloznu diskriminaciju kako u politici tako i u svim sferama društva, kao što se nije osvrnula ni na žene Cetinske krajine koje su, možda najistaknutiji primjer patrijarhata u kojem živimo.
Ni jednom jedinom riječju vodeća dama u Hrvata nije se osvrnula na te žene koje su prepune ponosa sjedile na tribinama oko nje, žene koje su jednom radile u „Dalmatinki“ i imale svoj posao, svoj dinar i bile koliko – toliko neovisne o svojim junačkim muževima, alkarima i njihovim brkatim momcima. Ni jednom jedinom gestom ta žena nije sućutno pozdravila sve žene koje su sjedile oko nje, žene bez posla i bez prihoda, žene za špaherom i žene domaćice, žene koje su upravo u Sinju svedene na konobarice, kuharice i taj nesretni Hrvatski zavod za zapošljavanje. Žene Cetinske krajine, kao uostalom i sve žene bez fakulteta u Dalmaciji ostale su pretvorbom i privatizacijom na brisanom prostoru, ostale su razapete između pohlepnih i neotesanih vlasnika dućana i domaćinstva u kojem kao što znamo vladaju običaji stari tristo i jednu godinu. Zar naša predsjednica nije upoznata sa problemima upravo tih žena koje možete preslikati u bilo koje drugo urbano ili ruralno područje naše domovine?
Žene kao nikada nisu toliko obespravljene, toliko ponižene, toliko svedene na egzistencijalnu milost muškaraca kao danas u RH, primjer sa ženskom kvotom u Saboru samo je indikator, naši vrli muškarci političari, našeg naroda cvijeće i predvodnici samo su žalostan pokazatelj tog stanja. I da vas više ne zajebavam sa statistikama i sa pokazateljima ovaj tekst ću usmjeriti tamo gdje je trebao krenuti od početka.
I kao i uvijek krenut ću od sebe, od svoje familije koju sam imao nekada i koju imam i danas.
“Uvik budi ponosan sinko što dolaziš iz radničke familije, što su te podigli i odgojili pošteni ljudi, radnici, tvoj otac i tvoja mater!”
Te riječi, riječi moje bake izgovorene tamo daleke osamdeset i neke nisam držao kao nešto osobito relevantno,no to je drugačije vrijeme podrazumijevalo da postoje dva stupa moje kao i vaše familije, otac koji radi i mater koja je zaposlena, ali nas i odgaja, brine o mojim adolescentskim potrebama, ima svoj dinar koji obično završava na polici s mojim pločama i naravno, da ima ono što ide uz to, svoje dostojanstvo, dostojanstvo žene koja ne ovisi o patrijarhatu, muškim hirevima i volji. Tako je bilo u Splitu, tako je bilo u Zagrebu, tako je bilo i u Sinju u čijim su pogonima „Dalmatinke“ radile povremeno i moja baka i moja mater rame uz rame sa svim tim ponosnim ženama alkara i njihovim brkatih momaka.
Prije točno šezdeset i četiri godine, točnije 23.11.1952. moja baka, vaša baka ili mater , je sjela na svoje radno mjesto, za stroj, za traku, ili u ured tog 12. prosinca 1952. „Jugoplastika“ je na Solinskoj počela s radom, gigant koji je osim što je zapošljavao skoro pola grada učinio nešto mnogo više i značajnije za splitsku ženu, majku i kraljicu, nešto što će se pokazati krucijalno za samu budućnost grada ali i šire u kontekstu dalmatinske žene. Paralelno, kombinat „Dalmatinka“ u Sinju počeo je s radom.
Našim domaćicama bez fakulteta ta je firma pružila priliku, vratila dostojanstvo, dala “svoj dinar” te konačno izvukla žene iz patrijarhata i iza špahera. Žene u Splitu dobile su kao i moja baka pravo glasa, dignuto čelo i po prvi put u povijesti neovisnost, naše majke više materijalno nisu ovisile kao što je to bio slučaj do tada o muškarcu kao glavi familije.
Dostojanstvo žene
Danas kad je ta i takva firma nanesena na žnjanski plato, kad je nestala u dimu, imamo jedan veliki problem o kojem se ne govori. Taj problem je dostojanstvo splitske i hrvatske žene, majke i kraljice bez fakulteta i rodijačkih veza, žene koja je žrtvovala svoju karijeru, svoj studij za svoju familiju što je čest slučaj u mom gradu, ali i u mojoj zemlji zadnjih godina.
Kažite mi gdje će danas naša dobra i poštena domaćica naći pristojan posao dostojan čovjeka i plaćen usput? Kako će danas majka dva klipana doći kući u tri sata, skuhati ručak i ispratiti što joj djeca rade, kako u školi tako i na ulici koja ih sve više odgaja? Zar nije licemjerno čuditi se omladini koja se opija i sluša cajke, a u isto vrijeme biti duboko svjestan da im matere, da im roditelji rade i po dvadeset sati dnevno?
Dostojanstvo žene je nestalo u dimu onog sunčanog dana na platou Jokera, o tom dostojanstvu se ne govori, o ponosnoj ženi i emancipiranoj, a istodobno zaposlenoj u nekoj firmi ili uredu nećete više tako lako čuti. Žene u politici? Da. Imamo čak i predsjednicu, nekolicinu u Saboru, ali nemamo niti jednu aktivistkinju koja bi otvoreno i hrabro progovorila o tom gorućem problemu koji se tiče svakog poštenog muškarca, domoljuba, istinskog rodoljuba kojem je stalo da ova zemlja bude drugačija.
Gaze ih polupismeni vlasnici dućana
Današnja žena, majka i kraljica bez fakulteta i bez dobre potpore rodijaka, stranačkih kolega ili kakva bogata mecene može bit gažena od nekakvih polupismenih vlasnika dućana, butika, videoteka ili kioska s mješovitom robom. Danas se naše žene smrzavaju na tržnicama, nose kruh u pekarama, ponižene su i obespravljene, današnja žena,majka i kraljica ponižena je i samom činjenicom da je muškarci u ovoj zemlji više ne drže kao nacionalno blago, majku naraštaja i “tri kantuna kuće.”
Naše žene se nikada kao danas nisu osjećale jadnije, usamljenije i izdanije od muškaraca ove zemlje, što zbog šutnje i okretanja glave istih, što zbog činjenice da muškarci ove zemlje nisu poduzeli ništa da u krvi obrane kako čast tako i ponos svojih žena, svojih majki, svojih kraljica. Muškarci u mojoj zemlji spremni su paliti zastave, zveckati oružjem i prijetiti susjedima, ali nisu spremni ustati u odbranu prava svojih žena, onih koje im po dužnosti spremaju i kuhaju, odvode djecu u vrtiće i onako umorne crnče još desetak sati za nekakvu nepismenu budalu.
Danas naše žene za 18. kuna po satu čiste tuđe urede, stubišta i stanove, naše žene koje su podizale našu djecu spremno bacivši u stranu i svoje karijere i svoje fakultete. Dignitet našoj ženi jednom su davale te firme koje su u naše vrijeme zapošljavale i do petnaest tisuća žena, žena koje su uz svoj posao i dostojanstvo da imaju svoj “dinar” stizale i na primanja i na predstave i na odgoj svoje djece i svoje familije.
„Jugoplastika“ i „Dalmatinka“ u Sinju bile su te prekretnice. Zar o njima naša predsjednica ama baš ništa ne zna? Ili je ne zanima ta kasta, kasta koja nikada neće u Sabor, kasta koja nikada neće u HDZ niti u SDP, kasta kojoj je namjenjen status – roblja.
Danas imamo to što imamo
Danas imamo to što imamo, a ono što nemamo to je dignitet naše žene, Dalmatinke koja strpljivo podnosi nedjelje i blagdane pod inventurom, u skladištu, na tuđim stepenicama jer pedeset tisuća ih samo čeka jedan njen protest, pedeset tisuća samo u cetinskoj krajini spremno je zamjeniti ako digne svoj glas.
Na nama je da kako znamo i umijemo našim ženama vratimo poštovanje bar u svojim domovima kad ga već nemaju u ovom jadnom i nakaznom vremenu. Kada ga već nemaju u politici, kada ga već nemaju od vodećih institucija koje tako vole valjati floskule, pričati zanesene gluposti i isticati svoje domoljublje.
Ustanimo na svaku nepravdu prema ženama svakodnevno, borimo se za dignitet naših žena na svakom polju i u svakom segmentu, po firmama i u bilo kojoj situaciji kada je žena ponižena, potplaćena i ponižavana. Borimo se da naše žene ulaze u politiku kako je to zakonski određeno, da mijenjaju ovaj nakaradni svijet. Žene to mogu i žene su to u stanju. To je pokazala povijest. Naše žene bile su rame uz rame uz svoje muškarce i u ratovima i u stvaranju ove zemlje. Zašto ih sada ponižavamo?
“Uvik budi ponosan sinko što dolaziš iz radničke familije, što su te podigli i odgojili pošteni ljudi, radnici, tvoj otac i tvoja mater!”
Tvoja mater. Tvoja sestra. Tvoja žena.
Ženska kvota.
Autor/ica 👤Ivo Anić
