ENG
Igor Galo: Jugo film festival i adio Jugoslavija – vidimo se u slijedećem ratu!
Autor/ica 👤tačno.net
Izdvajamo
- Jebo festival na Balkanu bez crvenog tepiha, vele poduzetnici u kulturi … Al´ vidi jada, sponzor nam ukinuo crvenu boju. 'Oće lila - po svemu. Premjestili nam i datum početka priredbe. Jeba ih pas, vele organizatori, ali ne javno.
Povezani članci
Ljetno lamentiranje – o svemu pomalo
Piše: Igor Galo
Lamentacija povodom Pula Film Festivala 2016. ili četvrt stoljeća od: Tisućudevetstodevedesetprve (1991) kad smo mi Hrvati demokratski odlučili slijedeće:
Adio Jugo film, Jugo film festival i adio Jugoslavija – vidimo se u slijedećem ratu!
I tako bi!
U ovom trenutku kad se upravo završio 63. Pula film festival, vraćam se 25 godina unazad u vrijeme velikih, takozvanih demokratskih promjena s početka devedesetih prošlog stoljeća.
Demokratske promjene na naš, hrvatski način, trajno su stanje stvari s i dalje neizvjesnim završetkom …
Ove je godine Arena „prštila“ od vatrometa koji se nažalost najbolje vidio izvan Arene. Ima tu Božje pravde. Uživaju oni izvan Arene u vatrometu – besplatno, a gledatelji u Areni uživaju u hrvatskim filmovima… i svi sretni i veseli. Svatko je dobio što je zaslužio, što mu pripada ili mu suđeno bilo…
Glamur je bio na visini katakombi Arene – lila boje. Čak i tepih za hrvatske filmske zvijezde bio je lila boje. Ne bih niti spominjao antičke zidine i šaroliku publiku … sve je bilo pink. A đe je crven tepih, pitam se, znajući da po nikakvoj drugoj boji tepiha ne umiju gaziti naše filmske zvijezde, ne samo u Hrvatskoj nego i šire.
Jebo festival na Balkanu bez crvenog tepiha, vele poduzetnici u kulturi … Al´ vidi jada, sponzor nam ukinuo crvenu boju. ‘Oće lila – po svemu. Premjestili nam i datum početka priredbe. Jeba ih pas, vele organizatori, ali ne javno. Ministarstvo kulture i tehnički ministar Hasanbegović. U načelu se složilo sa idejama glavnog sponzora – i sve postade ružičasto. Aaaa, užas i strava – đubrad kapitalistička, imperijalistička, velim sebi u bradu, zar baš sve mora u ružičasto, može li bar malo sive svakodnevnice… Ne može, veli sponzor – budućnost će vam biti ružičasta, od sad do vječnosti!
Tko da tuguje za parama koje smo mi, građani Hrvatske platili da konačno imamo SVOJ nacionalni filmski festival! Super je bilo. Četiri hrvatske premijere i gomila filmova iz „belega sveta“ za kojima ova naša „zgubljena“ duša pati … Naše ideje, a vaš benzin, veli Ostap Bender.
Nije to do nas, Bog je tako htio. Mislim ponizno – skoro isto onako kao onaj hrvatski reprezentativac kad je HR izgubila tekmu u Francuskoj. Kakva nacionalna kinematografija – taka i boja u Areni – sve pink.
Paralelno s ovim Festivalom događalo se nešto što smo u ranijem sustavu nazivali „revolucija koja teče i nikad ne prestaje“. Naravno, revolucija teče tamo gdje može teći, a kod nas teče gdje i vode nema, na primjer u ustaničkom Srbu. Tamo ustaše u šatorima upražnjavaju „revoluciju koja teče“ onako kako oni misle da treba teći. Država s tim ne zna što bi – „ufatilo“ državu na odmoru, odnosno u rasulu. Baš kad smo u isti čas mislili prodati Europi i svijetu antifašističku idilu i antifašizam kao floskulu – u istom paketu. Ide nam …
Međutim, mora se „njojzi“ priznati (mojoj državi Hrvatskoj), da je čak i u tom rasulu tehničke Vlade u odlasku, našla nešto raspoloživih vojno – redarstvenih snaga, dovoljno osposobljenih da skinu jedan šator i nekoliko krezavih „revolucionara“ novo hrvatskog tipa s poprišta spomenika zaštićene kulturne baštine hrvatske države. Što joj bi da to uradi (mislim njojzi) … nije mi još posve jasno, pojasniti će mi se uskoro …!
Mi smo po svemu posebni. Prije mjesec dana 22. 06. obilježili smo 75. godišnjicu ustanka protiv fašizma u Brezovici pored Siska. Slavimo mi svašta. Slavimo i obilježavamo katolički i pravoslavni Božić. Isto tako obilježavamo „katolički“ i „pravoslavni“ dan ustanka protiv fašizma. „Katolički“ ustanak protiv fašizma obilježili smo prošli mjesec, naravno bez predstavnika katoličke crkve – nemaju oni s tim datumom ništa. Ali da se zna – prvi smo u Europi organizirano ustali protiv fašizma – Njemačkog! Doduše, trebalo nam je malo vremena da shvatimo i ustanemo protiv fašizma – ovog našeg Hrvatskog. Ovaj „pravoslavni“ dan ustanka protiv hrvatskog fašizma obilježavamo 27.7. a da li ćemo ga ove godine obilježiti – bumo videli!
U ovoj vrsti „demokracije koja traje i teče“ čuvari revolucije (demokracije na naš način) uveli su posebne mjere i to preko leđa ili upotrebom leđa baš onih kojima se želi sve najbolje i za koga se to i radi.
Želje ka uspostavi novih vrijednosti u što kraćem roku, preko noći, mogle su biti provedene samo nasiljem. To je naravno i učinjeno u svim društvenim sferama. Ono što smo devedesetih posijali sad žanjemo … Međutim, od te žetve kruha biti neće.
Da se vratim na naslovnu temu.
Nasilno instaliranje novih „vrijednosti“ bolno se odrazilo u svim segmentima društva, pa tako i na tadašnji Festival Jugoslavenskog Igranog Filma – FJIF, prije 25 godina.
O tom jadničku, Festivalu JIF, prvoj žrtvi Tuđmanove „staljinističke čistke“, niti spomena od strane onih koji su zdušno nastavili zbrajati godine filmskih ukazanja u Areni – i došli do broja 63!? Ja – čim se zbrojim – odmah se oduzmem – od takvog zbrajanja.
Brojimo 63 festivala, a umni ljudi raspravljaju o 25 godina hrvatskog filma i njegovoj „prepoznatljivosti“ – u kući i šire? Zar samo toliko godina, pitam se? Hajde da razgovaramo o barem 71 godini hrvatskog filma. Mogli bi tome dodati i hrvatski film u vrijeme NDH – tad bi tek dobili cjeloviti uvid u „prepoznatljivost hrvatskog filma“.
Prisustvovao sam okruglom stolu koji je imao za temu „25 godina hrvatskog filma“. Što reći na takvu konstataciju? Hrvatski film postoji (barem) od 1941. kao hrvatski slikopis, a od 1945. do 1991. kao hrvatski film. Te 1991. godine hrvatski film je ugašen, „ubijen“ zajedno sa brojnim hrvatskim filmašima. Izmišljen je i dekretom instaliran novi hrvatski film, od kada se počinje i brojati, gledati i prepoznavati …
Da bi se nešto prepoznalo treba se vidjeti. S našim prosječnim hrvatskim filmom je problem što se niti najuža familija autora, režisera i ostalih sudionika nije žrtvovala pogledati film niti sa pozivnicom, a kamo li kupljenom kartom.
Možda hrvatski mladunci misle da je sve nastalo 1991. – i na filmu i u hrvatskom društvu. Sve što sada „kao uživamo“ stvarna je kreacija hrvatskih branitelja i OCA DOMOVINE koji su združenim snagama stvorili ovu radost – državu. Međutim, OCA DOMOVINE više nema, sad se o Domovini pitaju branitelji, a za majku Domovine nitko ne pita, a trebao bi!
Da vas dragi čitaoče vratim malo u to doba, u 1991. godinu. Da vam osvježim uspomene …
Tada, 1991. Hrvatska već godinu dana ima demokratski izabranu vlast na čelu s Predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom. Međutim, Hrvatska ima u isto vrijeme još jednog predsjednika, a to je Stjepan Mesić, Predsjednik Predsjedništva SFRJ, koji sjedi u Beogradu. Nije daleko ali na jebenom je terenu, sjedi u Predsjedništvu SFRJ na čelnom i zapovjednom mjestu JNA…
Uglavnom, Hrvatska, kao jedna od Republika SFRJ, je te 1991. još uvijek u sastavu SFRJ – itekako! Stjepan Mesić Vrhovni je zapovjednik III najveće oružane sile u Europi, a možda i šire.
U takvom okruženju trebao se održati 38. Festival jugoslavenskog igranog filma. Gosti su već stigli iz svih republika Jugoslavije, filmovi su tu, plakati izvješeni, programi objavljeni. Festival je počeo prvom jutarnjom projekcijom u informativnoj sekciji, a navečer istog dana trebalo je biti svečano otvaranje. Međutim, već započeti festival je obustavljen, a na prvoj press konferenciji bude bilo objavljeno da festivala „ne bude“?!
„Radosnu vijest“ donio nam je u Pulu osobno, ne u pisanoj formi ali u maniri Ždanova, poznati filmski režiser, najproduktivniji autor u hrvatskoj kinematografiji u doba teškog Jugoslavenskog totalitarnog režima – do 1991. – Antun Vrdoljak. Tuđmanov komesar za kulturu, sport i Katedralu duha – HRT, u nas Hrvata.
Te godine bio nam je na Festivalu i John Malkovich, čuveni američki filmski glumac. Za „dlaku“ mu knjiga autorice Branke Shomen nije bila promovirana na otvaranju Festivala. Termin je pogođen – međutim ukinut festival, a čovjek došao!
Da barem malo ublažimo štetu – dali mu organizatori Zlatnu Arenu – i to počasnu. Svjetski glumac, a dobio glavnu nagradu na filmskom festivalu koji se nije održao! To je jedina Zlatna Arena koja je nekome dodijeljena te godine. Teško je pomisliti da bi je i tada dobio da se netko pametan nije sjetio i našao, kod prebrojavanja, nešto hrvatskih krvnih zrnaca i u njegovom krvotoku. Kasnije se to zanemarilo kao mogućnost za međunarodnu eksploataciju branda „J. Malkovich“. Čovjek nema blage veze o čemu mi to, tko su ti Hrvati, a tek Srbi …
Bruka neviđena ali tko to vidi. Kako bi malo izgladio stvar prema uvaženom gostu, Predsjednik Tuđman poziva Johna Malkovicha, direktoricu festivala Gorku Ostojić Cvajner na Pantovčak, da uvaženom svjetskom glumcu pojasni situaciju u zemlji i razloge za odluku VONS-a, (čudnovate institucije paralelne hrvatskom Saboru, sudstvu, policiji …) da se stopira festival. Tuđman je Malkovichu pokušao pojasniti suštinu položaja Hrvata u tamnici naroda – Jugoslaviji i suštinu netrpeljivosti Hrvata i Srba, a time i neminovnost raspada i odvajanja HR od JU zajednice. Uz sve razloge koje mu je Tuđman naveo gospodin Malkovich je imao samo jedno pitanje predsjedniku, a to je da mu objasni koja je suštinska razlika između Hrvata i Srba. Tu se sastanak naprasno prekinuo, a učesnici krenuli svojim putovima u … ono što je slijedilo – John Malkovich na jedrenje Jadranom, a mi u civilizacijsku katastrofu.
Paralelno s obustavom FJIF zbog navodne sigurnosti građana Pule, Dubrovačke ljetne igre idu pod svaku cijenu … tu se ne vodi računa sigurnosti i o mogućim žrtvama agresorske JRM. Nema tog umjetnika, antičkog spomenika ili građanina Dubrovnika koji ne bi bio poželjna žrtva za našu stvar!
Ivi Škrabalu dugujemo pojam ‘dejugoslavizacija’. U pismu iz marta 1993. godine, on zahvaljuje direktorici festivala u Puli Gorki Ostojić–Cvajner na zajedničkom radu kojim su prethodnih godina „obavili ‘dejugoslavenizaciju’ festivala“. Još koncem marta 1990. godine, Škrabalo je u pismu Vlatku Pavletiću, prvom HDZ-ovom ministru prosvjete i kulture, opisao festival u Puli kao dio „kadavera jugoslavenskog socijalizma“!
Netom što je Jugoslavenski festival umro nasilnom smrću, posljednja generacija mornara JNA polaže zakletvu u bazi Vojnopomorske baze Muzil u Puli (10.08.1991.) Zaklinju se zemlji koja se naočigled ruši i raspada. Tadašnji zapovjednik Vojno pomorske baze JRM za gornji Jadran kontraadmiral Vladimir Barović okupljenim mladim mornarima i njihovim roditeljima govori da će svim snagama sačuvati mir u Jugoslaviji – mož’ si mislit. Roditelji mladića iz cijele Jugoslavije plaču dok ga slušaju, ali ne od radosti što djecu ostavljaju na Muzilu, plaču od beznađa u kojem djecu ostavljaju. Kontraadmiral Barović ubio se pištoljem na zapovjednom brodu JRM „VIS“ – ne na otoku Visu i nikako zbog toga što je odbio izvršiti zapovijed raketiranja Dubrovnika, imao je on i drugih razloga…
Hrvatski film „zagristi“ će prave teme, a kada – ne ZNA se.
Autor/ica 👤tačno.net
