GENERALNA PIZDARIJA

Povezani članci

• Ozren Kebo: A ja zapalim džoint i ko mi šta može
• Bajtal: Oni koji masama obećavaju raj na Nebu, svoj vlastiti raj grade na Zemlji
• Dežulović: Propis stanovništva u Bosni i Tobagovini
• Nerzuk Ćurak dobitnik prve nagrade “Kemal Kurspahić” za tekst” Opasni ljudi”
• ZVONIMIR NIKOLIĆ: SAVREMENA PRIČA O INDIJANCIMA
• Gojko Berić: Zaluđenost brojkama

Mirka sredi me ka nikad – kratko je dobacila zapanjenoj frizerki Miriam Kervatin, predsjednica trista tisuća blokiranih građana u Hrvatskoj. Pod haubom, dok je mlada frizerka slagala boje listala je “Gloriju” zamišljajući sebe na naslovnici. Eh, uzdahnula je duboko i zatvorila oči. Palme na Maldivima mogla je dotaknuti i tamnog dečka kako joj uz osmjeh donosi koktel, predsjednica na zasluženom odmoru, naslov preko žurnala “Storya” mogla je već jasno vidjeti.

Na upitan pogled mlade Mirke samo je odmahnula rukom i utonula u maštanja, istina sjetila se kada joj je gurnula karticu da je blokirana, ali onaj doma ionako ne konta gdje mu nestaje onih stotinjak kuna što bi ionako potrošio na kladionicu. S Trga svetog Marka već je jasno čula graju i lom stakla o policijske štitove, zavijanje sirena i fijuk kamenih blokova što se odbijaju o parkirana kola saborskih zastupnika.

No kada je naša heroina zakoračila na rečeni trg sve se nažalost raspalo kao balon od sapunice.

Na trgu je uz Đuru stajao samo Mijat predsjednik nekakvog kurčevog cestarskog sindikata u ministarstvu ruda i izgubljenog vremena, jedan iz trija Kraljevi ulice, valjda jedini blokiran u ansamblu, i policajac koji je nezainteresirano kopao nos. Pogledala je naša heroina na sat misleći da kasni ali vrijeme je bilo točno, od tristo i kusur registriranih građana blokiranih na pravdi Reiffeisen banke, od tristo novinara i te-ve kuća koje je pozvala trošeći zadnje lipe na mobitelu nije se pojavio – nitko.

Pitanje svih pitanja, majka svih pitanja u Hrvata tako se uz obavezan upitnik pojavio nad glavom naše heroine kao i nad našom glavom dok smo gledali taj bizarni izvještaj još bizarnije televizije, najbizarnije zemlje na ovoj hemisferi. Kog kurca ti ljudi stoje doma? Kog kurca, kad su već blokirani ne pokušaju barem mirnim prosvjedom umilostiviti onog kretena što po cijeli dan igra na virtualne karte da barem nazove direktora jebene banke? Kog kurca ti ljudi nisu došli? Blokada? Koja? Kakva?

Zbilja kakvu blokadu blokirani građanin ove sulude zemlje ima u glavi da barem ne pokuša poduzeti nešto da doslovno, dakle ne figurativno, ne umre od gladi, ostane na cesti sa nejači u starom stojadinu i šibicama kao jedinim ogrijevom?

Na to pitanje odgovor mi je ponudila jedna moja poznanica. Znaš oni su svjesni da su trošili preko mjere i sada su pomireni sa sudbinom, kupovala se salama preko mjere, sir se rezao bez da bi nadrkanoj gospođi na pultu kazalo se dosta, sirup se kupovao od borovnice a onaj od limuna danima na akciji. Zewa se jebote kupovala zamisli, a guzicu možeš fino i novinama obrisat!

Baš sam nešto razmišljao kako recimo naši političari  nemaju tih problema, oni  žive skromno i mudro, eto recimo poslovni ručak, ne jede se majci biftek ili jastog sa gradela, tiho se oko jedanaest zamota mortadele i to u pecivo od jučer, kupi se tu i tamo istina koji jogurt ali to pred blagdane samo. Bicikla je našim ministrima prevozno sredstvo, svi su kao atletičari, građeni ko košarkaši od sporta i života na krekerima. Ali jebiga, kada banka stisne izvadi se rođače iz ormara, samo recite koliko, jeo sam ja parizera za ovaj dan, pa radosno skrešu minus bez da si osjetio, ovrha? Pa zar to jedan racionalan i odgovoran političar može dopustiti sebi? Pa što bi svijet rekao? Što bi vaso rekao da čuje da ga je ovršilo i blokiralo zbog računa za vodu, a malog mu zaposlio u vodovodu i to baš na ovrhama?

Možete li vi poštovani čitaoče ovog teksta zamisliti ovrhu ili blokadu?

Možete, naravno da možete! Recimo dijete vam se razboli. Ostavite naravno sve i prepustite se sustavu koji je besplatan, običan lijek recimo za epilepsiju košta vas 380 kuna. O pička mu materina pljunete kroz zube ali lijek kupiti morate, pa tjedan iza, pa i onaj nakon, kao i gorivo do Zagreba kao i svaku pičku materinu u tim jebenim bolnicama, neme samoljepive trake, nema zavoja, pa stisneš zube i kupiš u ljekarni. A kod  kuće vas dočeka čestitka, blokirani ste, prošlo šest sati da niste platili struju, jebite se gospodine, naš djelatnik, onaj što vas je iskopčao znate bio u ratu, lud ko kurac, bolje da ne dolazite s reklamacijama.

Zbilja podla je i licemjerna prevara i laž toliku silu ljudi smatrati rastrošnima i učiti ih redu, podla je to ali i očekivana smicalica poznate sprege kapitalisti – političari – mediji, podla je to i gnusna laž plasirana nama budalama koji to na takav način, bez razmišljanja, uzmemo bez rezerve i čak komentiramo ispijajući kave kako naši ljudi jebiga, previše troše.

Dakle u čemu je problem blokade blokiranih građana Hrvatske ako i tu opciju stavimo po strani i okarakteriziramo je kao podlu manipulaciju političara koji su jedina rastrošnost ove zemlje? U čemu je problem i zašto se čudimo kao što se čudi i naša junakinja s početka priče?

Mislim da je uzrok blokade jedna stvar o kojoj malo tko razmišlja i mislim da će se jako malo ljudi složiti sa mnom.

Problem blokade u glavama naših ljudi problem je iustinu spoznaje da smo zasrali, ali ne zasrali kupujući zavjese i parizer van akcije. Mi smo generalno zasrali prije skoro trideset godina odabirući kapitalizam kao jedinu svoju opciju.

 Generalno smo zasrali svi skupa što smo grlom u jagode išli u nepoznato i vjerovali ljudima u smiješnim socijalističkim odijelima da će svako dijete imati petsto maraka doplatka, a prosječna plaća da će biti oko tisuću. I znate što? Tako je i ispalo, samo trideset godina kasnije.

I sada sjedimo kod svojih televizora pokrivenih očiju, ušiju i usta od srama.

Generalno smo zasrali i sada šutimo, šutimo i blokirani smo, jebeno smo blokirani da poduzmemo bilo što. Čovjek kada je sam sebi kriv za pizdariju on šuti, šuti i blokira sam sebi bilo što, što bi ga podsjetilo na dane ponosa i slave, dane kada je blokirao sebi sav normalan život, a sva je prilka i svojoj djeci.

Za takvu generalnu pizdariju moraš biti puno gluplji od kupovine mirišljavog papira za brisanje guzice.

Novine, barem one što čitamo, meni su recimo idealne.