Polje mogućega

Mnogo je privlačnije u društvu istomišljenika širiti “šankerski defetizam”, pričajući kako je sve besmisleno i suvišno, glupo i uzaludno, kako su NJIHOVI napakostili NAŠIMA i ukrali im pobjedu, a “Mi smo bili bolji” i “Mi smo to zaslužili!”

Pišući svoj znakoviti stih: “Dušo moja, ne zanosi se nedohvatnim stvarima, nego istraži polje mogućega”.pjesnik PINDAR kao da je akceptirao i predvidio najveću neurozu modernog čovjeka: biti običan, ostati spokojan u onom što je zadano.Nitko. čini se, ne želi sebi ni svojima jednostavnu sudbinu. Svi teže nečem meteorskom, svatko misli da ga je s nepravom minula izuzetnost, do srednje dobi o njoj se snatri i hlepi, a potom dolazi rezignacija. Od tuda toliko strastvenog poistovjećivanja s idolima i korifejima, sve do granica ugroze tuđih života i sigurnosti. U kolektivnom se pokušava naći nadomjestak i lijek za osobnu frustraciju i neuspjeh.

“MI SMO POBIJEDILI” bijedni je placebo za luzere, koji na sportskom ili olimpijskom terenu ne bi pokazali ništa, jer nisu spremni na žrtvu, podvrgavanje, odricanje, treniranje. Oni samo urlaju, dižu adrenalin, bijavajući spremni trenutnog šampiona nositi na ramenima i dizati u nebesa, da bi ga u drugom momentu iznevjerenih očekivanja, gađali kamenom u glavu i vukli po blatu, liječeći svoje komplekse. Možda je utješno što se ta luzerska histerija odnosi samo na sport. Nitko ne urla: “Mi smo napisali roman svjetskih vrlina”, “Mi smo otkrili lijek za smrtonosnu bolest”, “Odigrali smo zvjezdanog Hamleta”, “Mi smo nacrtali besmrtno djelo našega doba”,”Mi smo otplesali Šivin stvoriteljski ples na pozornici”, budući da te vještine pripadaju duhu, vještini i GLAVI, koja je, kao što znamo, najmanje cijenjen dio ljudskoga tijela i tjelesnog ustrojstva.

No,pobjede glave, uma, intuicije i talenta, događaju se nakon pomnog istraživanja “polja mogućeg”, nakon učenja, usavršavanja, poniznosti pred pametnijima, nakon odabira pravih uzora i točno artikuliranih težnji spram onoga što želiš biti i postati.Izuzetne sudbine traže izuzetne osobnosti i isto takve napore. Stolnjak se prostire na pravo mjesto, po Exuperiju: “Ako ga prostreš pod nebom, na njega padaju zvijezde, ako pod sigurnom krošnjom jabuke, na njega padaju (i) truli plodovi”. I jedne i druge još valja i dočekati, naravno! Za takvu strategiju gubitnici i histerici skloni idolatriji uopće nemaju sluha, kamoli interesa. Mnogo je privlačnije u društvu istomišljenika širiti “šankerski defetizam”, pričajući kako je sve besmisleno i suvišno, glupo i uzaludno, kako su NJIHOVI napakostili NAŠIMA i ukrali im pobjedu, a “Mi smo bili bolji” i “Mi smo to zaslužili!”.

Moram vas razočarati i reći da ste u krivu. Ništa niste VI postigli, ništa nije VAŠE i ništa neće iza VAS ostati kao zvjezdana prašina. Prihvatite običnost, plodove lijenosti, komocije, izbjegavanja i uzmicanja i uzmite stvari takvima kakve jesu, naime, kako je također kazano: “Nemoj puno očekivati od života, ako si mu malo ponudio!”.

Flora Green