Rezultati popisa stanovništva kao izvor novih manipulacija

Autor/ica 👤Stefa 4.7.2016. u 10:01

Povezani članci

Piše: Slavo Kukić

Članovi državnoga trijumvirata ponovo su morali na saslušanje kod njemačke kancelarke. I ponovo se hvale kako im je sastanak s gospođom Merkel protekao u prijateljskoj atmosferi – iako, po onome što znam, u Berlinu im i nije bilo najugodnije. Uostalom, do sastanka s najmoćnijom ženom imali su obvezu izvršiti domaću zadaću – usvojiti Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, postići konačni dogovor o mehanizmu koordinacije, građanima Mostara omogućiti pravo na lokalne izbore. A oni, ili neki drugi iz hijerarhije kojoj su nadređeni, učinili nisu ništa od toga.

Da moćna kancelarka nije kanila biti previše obazriva prema plemenskoj logici bosansko-hercegovačkih poglavica – i da to nije ni bila, bez obzira što razgovor s njom ugodnim pred javnošću žele prikazati sva trojica – najavio je već ranije jedan od parlamentaraca iz njezine partije. A onda im je to isto, ali i još ponešto, pred gospođom skresao i u lice. Ne postoji, odrubi im bez prevelike obazrivosti Merkeličin parlamentarac, „nijedna zemlja u Evropi, u kojoj predsjednik države dolazi sa tri limuzine sa tri iste zastave“. I dodade, kako ta pogreška, koja je rezultat Daytonskoga sporazuma, želi li BiH postati član velike evropske obitelji, mora biti uklonjena.

Sasvim je drugo pitanje zašto Brandtovu kritiku članovi državnoga trijumvirata žele tumačiti potpuno suprotno – na način koji sa stvarnošću nema veze – da su tri limuzine samo najzorniji izraz njemačkoga razumijevanja ravnopravnosti triju naroda, i da se ono i kroz državni protokol željelo demonstrirati. Ali, ni to tumačenje nije palo s nebesa. Jer, gospodu predsjednike iskustvo uči da se narodu bosanskom i hercegovačkom do besvijesti može prodavati rog pod svijeću. Uostalom, godinama mu se baš u toj formi prodaje priča o Mostaru – a onda se, opet u formi probnog balona, priznaje kako nikada cilj ni nije bio jedinstven grad nego njegova podjela na dva begovata. Razlog, pak, što se to nije i dogodilo, priznaje se, nije u Mostaru nego u dogovoru da se po istom principu podijeli i Federacija – dogovoru od kojega je, zbog osobne izloženosti javnom linču, jedan od begova privremeno, ali samo privremeno, morao odustati.

Da se od manipulativne prakse u odnosu na narod ove zemlje ne odustaje svjedoči i tumačenje rezultata provedenog popisa njezina stanovništva – koji su, naprotiv izvor novih manipulacija. Prije koji dan, naime, obznanjeno je kako je u BiH koncem 2013. godine, kada je terenski dio ukupnoga posla i realiziran, živjelo nešto više od tri i pol miliona stanovnika. Činjenica, međutim, da je to preko 800 tisuća manje svijeta nego prije 25 godina ne brine baš nikoga. Pažnja je, naprotiv, koncentrirana na potpuno druge stvari. I prije objave rezultata popisa iz RS-a je, recimo, poručeno kako u tom dijelu zemlje oni neće biti priznati – niti će, ako je vjerovati Dodiku, tamo biti objavljeni. Potpuno suprotno, ovoj ujdurmi – kojoj, tobože, kumuje i Srbima nesklon dio svijeta – RS će se suprotstaviti objavom vlastitih.

No, ne bi bio problem da takve poruke dolaze samo od njega. Na sličnu fonu su i svi ostali, među njima – ignorirajmo ratnog zločinca Krajišnika, čijem se mišljenu u Banja Luci pridaje dužna pažnja, ali i mnoge druge – i član državnoga predsjedništva iz reda Srba. I on je uvjeren kako je umjesto obznanjenog popisa – koji, ako mu je vjerovati, nije ni točan ni relevantan – trebalo objaviti drugi, koji bi bio plod, zamislite, političkog kompromisa. Ponavljam, zamislite – jer, kakvog kompromisa bi moglo biti u vezi s činjenicama?

Apstrahira li se, međutim, odnos prema rezultatima popisa među političkom klasom manjeg bh. entiteta – a nisam siguran da je to i uputno – indikativan je način na koji su rezultati provedenog popisa obznanjeni. Činjenica je, vrijedi još jednom ponoviti, da nas je, prema onom što je prije koji dan saopćeno, preko 800 tisuća, dakle skoro dvadesetak postotaka manje danas no prije 25 godina – a dvjestotinjak tisuća nas je manje nego čak i 1971. godine, prije više od četiri desetljeća. A ta činjenica, demografska depopulacija je, kažu strani investitori – uz političku nestabilnost, kriminal i korupciju dakako – jedna od brana dolasku stranog kapitala.

No to je, takav je barem dojam, gotovo pa ignorirano. Ili, još konkretnije, samo onom, tko se tijekom prezentacije rezultata popisa napinjao da ne propusti ni najsitniji detalj, mogli su za oko zapeti neki od podataka, među kojima je poneki i krajnje zabrinjavajući. Zabrinjavajuće je, primjerice, da nam je stanovništvo starije za skoro pet godina u odnosu na stanje prije rata – i da je u ovoj zemlji danas, umjesto 284.000 ljudi iznad 65 godina života čak pola miliona staraca u trećoj životnoj dobi. Zabrinjavajuće je, potom, da je broj učenika u školama prepolovljen – da ih je, umjesto 530.000, koliko ih je zabilježeno 1991. godine, u školskim klupama danas skoro 240.000 manje. Zabrinjavajuće je, na koncu, da ne duljim dalje, da BiH ima puno veću stopu nepismenih nego bilo koja zemlja u njezinu okruženju, da od svake od njih ima manje stanovnika s fakultetskom naobrazbom itd.

Pored svih tih, ali i mase drugih pokazatelja koje nude rezultati popisa, i koji su od neprocjenjive relevantnosti za strategiju razvoja svake zemlje, ovdje se prolazi kao pored „turskog groblja“. No, zato se čini sve kako bi se oslikala njezina trenutačna nacionalna struktura – koja za tu istu strategiju nema ama baš nikakve važnosti, i važna je jedino etnopolitičkoj klasi za kontrolu ukupne političke moći.

Zanimljivo je, potom, kako su podaci i u vezi s tom strukturom stanovništva saopćeni. Kazano je, naime, da je u ukupnoj strukturi stanovništva danas Bošnjaka 50,11%, Srba 30,78% i Hrvata 15,43% – i temeljem toga, onda, izveden zaključak kako je Bošnjaka danas više oko 7%, Srba manje 1%, a Hrvata čak 2% nego prije 25 godina.

Nigdje, međutim, pojašnjenja što ti postotci znače – i koliko je, pretvoreno u cifre, stvarno triju bh. naroda danas. A da je učinjeno to, dobila bi se i prava i gorka istina – da u BiH danas živi oko 1.770.000 Bošnjaka, oko 1.087.000 Srba te, na koncu, oko 545 tisuća Hrvata. A to je i kod jednih i kod drugih i kod trećih puno manje nego prije 25 godina, čak i uzmu li se u računicu samo oni koji se tada izjasniše kao Muslimani, Srbi i Hrvati – i apstrahira li se u potpunosti tadašnjih skoro 250 tisuća Jugoslavena koji se u međuvremenu nacionalno također osvijestiše. Manje je, naime, oko 135 000 Bošnjaka – a ako bi im se dodalo onih dvjestotinjak tisuća, koje bi Dodik i Ivanić najradije sahranili, manjak bi bio preko 330 tisuća – manje je, potom, 180 000 Srba i preko 210 000 Hrvata.

Zašto, međutim, to nije i saopćeno? Pa, zato što, one koji procese u BiH kontroliraju, ti podaci ni ne zanimaju. Važan je samo relativni odnos triju etničkih grupa, važni su postotci – koliko je u ukupnoj strukturi, od onih koji su još uvijek tu, jednih, drugih, trećih – a potpuno je nevažno što u stvarnosti nestaje i jednih i drugih i trećih.

Ne čuh, potom, da se itko počeša po glavi i nad podacima o teritorijalnoj etničkoj distribuciji – nad podacima, naime, da u Republici Srpskoj živi skoro 82% Srba i ni 2,5% Hrvata, ali i da je u Federaciji gotovo 93% Bošnjaka i Hrvata i tek nešto više od 3,5% Srba. Nitko, drugim riječima, da postavi pitanje razmjera u ratu, ali i nakon njega, izvršenog „etničkog čišćenja“ – pitanje u vezi s činjenicom da su Srbi bukvalno pometeni s prostora Federacije, ali i Bošnjaci i Hrvati s prostora Republike Srpske. Zašto? Pa, zato što je etničko demografsko pomjeranje stanovništva, ono po principu neka svatko ide među svoje – koje se svugdje u svijetu naziva jednim te istim imenom, fašizmom – njima najprirodnija stvar.

I kad sam već na prostoru etničkoga, grijeh bi bio ne spomenuti i još jedan detalj, a tiče se Hrvata. Od potpisivanja, naime, Daytonskoga sporazuma postoji zahtjev za ustavnom prekompozicijom koja bi rezultirala trećim, hrvatskim entitetom. Da taj zahtjev napreduje, i da se iza paravana o njemu sve intenzivnije razgovara, nedavno je, govoreći o podjeli Mostara kao jednom od scenarija, priznao i član državnoga predsjedništva iz reda Hrvata.

Ne zna se, istina, koji bi sve prostor taj entitet trebao i zahvatiti. No, dio od Neretve do Livna, očito, nije sporan. Ali, što je sa svim ostalim? Do popisa je, u pravilu, postavljano pitanje što je s, recimo, prostorom istočno od Neretve, sa srednjom Bosnom, s Posavinom? Danas se, međutim, tome može dodati i nova pitanja. Prema rezultatima popisa, naime, u tuzlanskom kantonu i danas živi oko 23.500 Hrvata, samo u Tuzli njih skoro 15.500. Tuzla je, drugim riječima, uz sve jadikovke kako je očišćena od hrvatskih duša, i danas drugi najveći hrvatski grad u BiH – u kojemu, ako već hoćete, živi čak 30% Hrvata popisanih u Mostaru.

Kako, prema tome, u ustavnom preustroju kojega se zagovara tretirati Tuzlu? Treba li se odreći sunarodnika koji je odabraše kao svoju? Kako, potom, tretirati Sarajevo i njegovih petnaestak tisuća Hrvata? Jesu li oni vrijedni pažnje „branitelja“ hrvatskih nacionalnih interesa? Može li se to učiniti s pričom o trećem entitetu, i pričom kako na sve ostale, osim onih hercegovačkih, treba primijeniti reciprocitet – ono, koliko moj ima prava u tvome toru, toliko će i tvoj imati prava u mome? No, je li rješenje baš to ili je rješenje u pristupu kojeg razvija cijeli suvremeni svijet – da je život svakog čovjeka podjednako važan? Evo, javno ih pitam – a na njima je da s odgovorom, imaju li ga, upoznaju i javnost, sunarodnike prije svega.