PAOLO ROSSI I PČELICA MAJA
Povezani članci
- Pančić: Lepše je s opštu kulturu
- Esad Bajtal: UJED ZMIJE SJEĆANJA
- Korištenje tragedije u susjedstvu za uvođenje represivnih “vaspitnih” mjera koje će odgojiti idealne podanike za diktaturu
- Snježana Kordić o segregaciji u srednjim školama: U BiH različite nacije ne govore međusobno stranim jezicima!
- Pustite da sami biramo svoje
- Pametniji (ne) popušta(ju)
Federico Salpietro danas je trebao sa svojim ocem biti na utakmici Italije protiv Irske, upravo onako kako je navikao navijati za svoje Tricolore godinama. Njegov otac, Francesco bio je veliki navijač Azurra i vodio je svog sina na sve važnije utakmice njihove reprezentacije. Znalci kažu, ako igra Italija znači da gledate veliku smotru nogometnih momčadi svijeta i to je tako još onomad od Paola Rossija koji je, kao uostalom i njegova reprezentacija igrao neprepoznatljivo do onog nesretnog polufinala 1982 kada je, možda najboljoj i najkarizmatičnijoj reprezentaciji Brazila zabio hat – trick i Zica, Socratesa otpratio u povijest. Francesco je bio na utakmici protiv Poljaka kada je taj nesretni Paolo Rossi zabio dva gola i odveo Azurre u finale.
Prodao je, kažu susjedi, Francesco zlatni lančić da ostane na finalu i gledao je Francesco kako paolo Rossi zabija Njemcima kraj nemoćnog Rumenigea u pobjedi Italije nad zapadnom Njemačkom od tri naprema jedan i majka Federica kazivala je svojim prijateljicama da je upravo te noći začet maleni Federico, kada je Francesco pijan, što od sreće, što od Cinzzana okrunio slavu svoje zemlje još jednim pogodkom u samih devedeset. Bila su to lijepa vremena, prisjetit će se Marinelde Nelly Patella Salpietro, vremena kada na svjetskim i europskim smotrama nije bilo Hrvatske, Hrvatske vrag je odnio niti sutkinje Maje Šupe koja će njenu obitelj zaviti u crno.
Francesco i Marinelde odlučili su taj godišnji odmor provesti sa svojom djecom u Hrvatskoj, za koju su znali da je prelijepa i da je sigurna zemlja, a kako je Francesco bio vatreni navijač i ovisnik o nogometu, Marinelde se priklonila mužovoj želji da upozna jednu tako lijepu i malenu zemlju iz koja je nogometnom svijetu dala Davora Šukera i Zvonimira Bobana kojeg je obožavao u Milanu i s kojim se jednom slikao na ulazu u San Siro. Hrvatska, govorio je Francesco, zemlja je dobrih ljudi, veličanstvene hrane i izrazito dobrih nogometaša, nevjerojatno je kako samo nastaju na tako malom području, taman kada pomisliš dali su sve, svijet zadive Lukom Modrićem.
Francesco je bio navijač u pravom smislu te riječi i tako je odgojio svoju djecu, da izrazito poštuju talent, jedinstvenost, ali i da poštuju zemlje iz kojih dolaze takvi talenti, njihovu povijest i današnjicu, njihove pravosudne sustave i da se u tim zemljama u koje odlaze na svoje godišnje odmore ponašaju sa dozom poštovanja. Francesco na svojoj jahti platio je sve poreze i nautičke dadžbine, platio je sva sidrenja i vezove u sve luke u Hrvatskoj u koje je uplovio, Francescu nije palo na pamet da izlovljava hrvatsku ribu niti da traži hrvatske prstace o kojima je toliko čuo, Francesco je to bio spreman platiti u restoranima u kojima je konobarima, kako ovi tvrde, davao izdašne napojnice jer je jebiga bio u zemlji u kojoj konobari, poput Luke Modrića jednog dana mogu zaigrati za Real i njegovom Milanu utrpati pet komada.
Tog kobnog dana Francesco je mirno jedrio uživajući sa svojom familijom Jadranom, ponavljamo, mirno jedrio plateći Republici Hrvatskoj sva prava i naknade da to i čini, a one vjerujte mi nisu niti malo jeftine.
Talijani su imali pravo prednosti prolaska jer je njihova jedrilica bila Horvatinčiću s desne strane, a to sve upućuje na činjenicu da je poduzetnik imao vremena skrenuti udesno, poštujući pravilo prednosti prolaska, te se od nje odmaknuti čak 60 metara. Horvatinčić to nije učinio, a njegov je gliser zadržao i brzinu i smjer čak i nakon sudara s talijanskom jedrilicom. Talijani su nekoliko sekundi prije nego što je Horvatinčić svojim gliserom udario u njihovu jedrilicu primijetili opasnost.
To se vidi po tome što su napravili manevar udesno pokušavajući izbjeći gliser. Osam sekundi prije sudara Horvatinčićev gliser bio je 132,7 metara udaljen od talijanske jedrilice. Gliser je tada plovio brzinom od 13,8 metara u sekundi, a jedrilica se kretala brzinom od 2,16 metara u sekundi. Da je u tom trenutku Horvatinčić skrenuo udesno, možda bi mogao izbjeći nesreću ili makar njezine teške posljedice. Vozač glisera mogao je smanjiti brzinu ili ugasiti gliser te ublažiti posljedice nesreće. Ali jebiga nije.
Podsjetimo, sve koji čitate ovaj tekst, a posebno podsjetimo sutkinju Maju Šupe, nakon kobne nesreće 16. kolovoza 2011. godine, kada se u punoj brzini od 26 čvorova moćnim gliserom zabio u talijansku jedrilicu Santa Pazienza te usmrtio supružnike Francesca i Marinelde Salpietro, Horvatinčić istražiteljima nije spominjao da mu je pozlilo, već im je rekao da je do havarije došlo zbog kvara na upravljačkom mehanizmu.
Dakle o nikakvim utjecajima sudbine, Boga, nesreće ili iznenadne bolesti nije bilo riječi, Horvatinčić je istražiteljima mrtav hladan izjavio da je do nesreće došlo isključivo zbog tehničkog kvara na njegovom brodu što bi po zakonima RH trebalo biti dovoljno da se supružnicima Salpietro isplati barem kakva – takva novčana naknada za gubitak voljenih. Sam Federico u tom je momentu spavao u brodskoj kabini, u vodama RH, u kojima je njegov otac platio sve dadžbine, poreze i namete.
Salpietrovi su od Horvatinčića putem talijanskog pravosuđa pokušavali dobiti 8,5 milijuna eura odštete što je ustaljena praksa u suvremenom svijetu kada ti takav jedan lik odnese oca i majku pramcem svog glisera koji je imao tehničkih poteškoća, sudski je postupak prebačen u Rim, no tamo im je dano do znanja da su za sve to ipak nadležni hrvatski sudovi i hrvatska sutkinja Maja Šupe.
Star je i bolestan. Slučaj i suđenje dodatno su mu narušili zdravlje. Nevoljko u društvu priča o tragediji, o detaljima, o svemu što ga tišti. No u isto vrijeme zbog njegovih bolesti nikada suđenja nisu bila odgađana. I njemu je žao što postupak ovoliko traje. U samom početku Salpietrovima je nudio novac kao malu kompenzaciju za smrt roditelja. Horvatinčićeva polica osiguranja ugovorena je na milijun eura pa je toliko i ponudio djeci Salpietrovih.
Nalazio se s njima i u Rijeci i u Padovi. Rekli su da će razmisliti i odustali su od te ponude. Šteta što se nisu informirali da se prema hrvatskim zakonima za smrt osobe može dobiti najviše oko 300.000 kuna. Kad njihov odštetni zahtjev stigne u Hrvatsku, teško da će moći dobiti onoliko koliko traže u Italiji – kazala je sutkinja Maja Šupe koja je danas, kao uostalom i obitelj Francesca Salpietra i cijele Hrvatske gledala kako se stari i bolesni Horvatinčić preplanulog tena zajebava zajedno sa Zdravkom Mamićem i u počasnoj loži držeći Hajdukov šal kao jasnu poruku da su oni država u državi i da oni zajebavaju ovaj narod kako im se prohtije, bahato i sigurno poručuje urbi – et – orbi, ja sam financijer ovih ljudi, ja sam taj koji ih drži za muda, ja sam Bog i ja sam nedodirljiv pravosuđu hrvatske, kao i pravosuđu naših susjeda.
No da bi pojasnili sutkinji Maji Šupe malo detaljnjije što se zapravo dogodilo te kobne večeri kopirat ćemo joj samu izjavu Horvatinčića koja je dana sudu naknadno, kada je ovaj odlučio da promijeni svoj iskaz.
Horvatinčić je u jednoipolsatnom iznošenju obrane iscrpno opisao kako je iz njegove perspektive izgledao kobni dan te okolnosti prije nesreće. Sudu je ispričao kako je sa zaručnicom odlučio uzeti “nekoliko dana pauze te su napravili itinerar od Ičića do Hvara”.
Rekao je da je kobnog dana imao glavobolju pa je popio dvije tablete Tomapirina te se sa zaručnicom uputio prema Hvaru. Najprije je plovio brzinom od tri do pet milja, a kad je izišao na otvoreno more, povećao je brzinu na 20 do 25 milja, te je prebacio na autopilotno upravljanje plovilom, no ostao je sjediti za kormilom, kako je objasnio, u maniri dobrog pomorca.
U jednom trenutku, rekao je Horvatinčić, na udaljenosti oko tri kilometra na desnoj je strani ugledao jedrilicu koja se kretala prema njemu, no nije imala razvijena jedra.
Nakon nekog vremena uočio je jedrilicu udaljenu oko 400 metara, opet njemu s desne strane, no, kako je rekao, iskusni pomorci ne reagiraju prije nego što se nađu na udaljenosti od 250 ili 300 metara od drugog plovila.
Horvatinčić je rekao kako je i on namjeravao na spomenutoj udaljenosti autopilot skrenuti ulijevo, no u tom je trenutku doživio, kako je to nazvao, ‘blackout’.
Osvijestio se kad ga je zaručnica prodrmala i nekoliko puta zazvala imenom, a odmah nakon toga, rekao je sudu, udario je u ‘nekakvu prepreku’. Kad se okrenuo, vidio je da se dogodila havarija, da je naletio na jedrilicu koju je namjeravao izbjeći.
Tada je pozvao gumenjak koji je prolazio u blizini, a za kormilom mu je bio Nijemac, koji mu je rekao da su ljudi s jedrilice mrtvi te kako nema potrebe ići na taj brod. Dodao je kako je odmah počeo zvati pomoć, no na broj 92 nitko mu se nije javio.
Dakle neupućenoj sutkinji Maji Šupe moglo je biti razvidno iz samog novog iskaza da Horvatinčić ne samo da nije imao havariju na svom brodu već je svjesno upravljao njim i to pod utjecajem alkohola kako je utvrdila i policija koja je uzela uzorak krvi rečenog Horvatinčića.
Federico Salpietro danas je trebao sa svojim ocem biti na utakmici Italije protiv Irske, upravo onako kako je navikao navijati za svoje Tricolore godinama. Njegov otac, Francesco bio je veliki navijač Azurra i vodio je svog sina na sve važnije utakmice njihove reprezentacije.
Mandi Vučković, Nadi Petrović, Francescu Salpietro i Marinelli Patella Salpietro – svim tim ljudima jedno je zajedničko. Svi su žrtve Tomislava Horvatinčića i nitko od njih zaslugom tog čovjeka, a zasigurno i dobrom zaslugom sutkinje Maje Šupe večeras neće gledati Italiji, kao što jučer nije gledao ni Hrvatsku jer jednostavno više nisu među živima.
On je njih pokosio, nakon jedno 15-tak metara stao je, izašao van, okrenuo se, vidio što je napravio, sjeo u auto i otišao kao da se ništa nije dogodilo. Ali pronašli su ostatke, ljudi su zapamtili tablicu – očevici, na krhotine stakla je pala naljepnica od limara koji ga je popravljao i na bazi niza podataka pronašli su kombi, našli su vozača i u međuvremenu se i on pojavio’, ispričala nam je Marija Nosek, unuka pokojne Mande Vučković koju je Tomislav Horvatinčić usmrtio 1980. godine na pješačkom prijelazu u Zagorskoj ulici u Zagrebu.
Nije pokrenut nikakav postupak, onda je tata pokrenuo privatnu tužbu i Horvatinčić je tada dobio 6 mjeseci kazne, vozačka mu nije oduzeta’, kazala je unuka Mande Vučković, inače djevojka koja iznimno voli utakmice svoje reprezentacije, kao i Vedrana Ćorluku koji je za nju veliki heroj, nešto slično herojima domovinskog rata.
Čovjek ne traži drastičnu kaznu, ali nekakav osjećaj suosjećanja. Da si se pojavio, da si se ispričao, da si pitao – što sam to napravio? Može te uhvatiti panika kada se tragedija dogodi, ali on je pobjegao, njega su tražili, njega su lovili – rekla je potresena Marija Nosek.
Sljedeća nesreća sa smrtnim posljedicama, 1989. dogodila se na na Aleji Bologne u Zagrebu kada je poginula Nada Petrović.
A 2009. se svojim terencem zaletio u automobil u kojem je bila četveročlana obitelj. Na sreću, ozbiljnijih ozljeda nije bilo. Indira Žanić se prisjeća tog trenutka te pojašnjava zašto je suprugu rekla da odmah zove rođaka policajca.
Htio je skrenuti desno, ali toliko je brzo vozio da je ušao u treću traku. Sjećam se da sam mužu rekla – ovaj će direktno u nas. Bio je to ogromni šok, kad je on izašao iz auta, znam da sam mužu rekla: zovi Davora, odmah zovi Davora, to je Horvatinčić! Rekla sam, otići će, nećemo dobiti ništa. To mi je prva pomisao bila’, ispričala je Žanić.
Nisam kriv’, odgovorio je Tomislav Horvatinčić na pitanje sutkinje Maje Šupe čijom je izravnom odgovornošću, da se ne zajebavamo, Horvatinčić u lanenoj košulji večeras na stadionu u društvu Zdravka Mamića i otvoreno se zajebava sa Torcidom držeći Hajdukov šal kao i sa svim građanima RH, obitelji Nade Petrović, Mande Vuković i na koncu Francesca Salpietra koji je trebao sa svojim sinom Federicijem biti večeras upravo na tom stadionu, piti pivo iz plastične čaše i isčekivati ždrijeb u kojem će njihovi Azzuri izbjeći te grozne Hrvate koji tako zajebano igraju nogomet.
Na žalost obitelj Fracesca Salpietra nije uspjela izbjeći Horvatinčića niti njegovu sutkinju Maju Šupe, koju će upućeni okarakterizirati kao izuzetno sklonu čovjeku koji je star i bolestan.
Dovoljno star i dovoljno bolestan da pomogne svom prijatelju Zdravku Mamiću i pridrži mu Hajdukov šal zajebavajući Torcidu i kompletan hrvatski narod uključujući i sutkinju Maju Šupe.
Navijači Hajduka okrenuli su na zajebanciju pa je u Splitu osvanuo grafit: “Dok je Horvatinčić u loži barem smo sigurni u moru”.
Prodao je, kažu susjedi, Francesco zlatni lančić da ostane na finalu i gledao je Francesco kako paolo Rossi zabija Njemcima kraj nemoćnog Rumenigea u pobjedi Italije nad zapadnom Njemačkom od tri naprema jedan i majka Federica kazivala je svojim prijateljicama da je upravo te noći začet maleni Federico, kada je Francesco pijan, što od sreće, što od Cinzzana okrunio slavu svoje zemlje još jednim pogodkom u samih devedeset.
Što ti je sudbina.
Upravo je to dijete shvatilo kako svijet funkcionira. Svijet Horvatinčića i Maje, kao i svijet Petrovića i Salpiera. Ta dva svijeta nikada nisu mogla biti u zajedničkoj loži. Ta dva svijeta udaljena su točno koliko i pravosuđe u RH. Točno onoliko koliko je Paolu Rossiju trebalo da iz neprepoznatljivosti Italiju dovede do osvajanja svjetskog prvenstva. Dovoljno nemoguće da se cijeli svijet zapita kako je to, jebiga, moguće?