Zašto ste mog Malog princa makli iz lektire i čarolije odrastanja moje djece?

Izdvajamo

• Junak domovinskog rata, a tako jugonostalgičan - barba Joža se samo nasmijao i rekao mi da ću shvatiti jedoga dana sve, jednog dana kada me ljudi razočaraju, a istine postanu dostupne.

Povezani članci

• Slučaj Šešelj ili ustašizacija četništva
• Banalni nacionalizam
• Svetislav Basara: Ili si lav, ili nisi
• Pametno: Osuđujemo korištenje djece za govor mržnje i politička prepucavanja
• Snježana Kordić: Jezikoslovci otuđeni od jezika
• Stranke Pametno i FOKUS obratile se Ustavnom sudu: Obvezno članstvo u HGK-u i HOK-u nije u skladu s Ustavom

«Ljudi razmišljaju, rade, stvaraju, otkrivaju, napreduju i u jednom trenutku stanu – kao da su iscrpili svoje snage, kao da su došli do cilja. To je njihova crta. Tu crtu vračevi odmah pretvore u zakon. Crta propisuje, zabranjuje, proglašava što smiješ, što ne smiješ. Posvuda oko nas su crte, posvuda su zapreke i zabrane. Da poludiš! Ljudsko društvo ne može napredovati ako se ne brišu crte, ako se ne mijenjaju zakoni! Da ljudi nisu prelazili crtu, gdje bismo mi još bili, moj Iteo! Na granama! Od pradavnih vremena, sve veliko što su ljudi stvorili, stvorili su prelazeći crtu! Samo su tako širili spoznaje i pripremali druge za još veće pothvate.»

(Waitapu, Joža Horvat)

Kada me jutros moj sin upitao da mu pomognem oko školske lektire, s oduševljenjem sam ponovo uzeo „Waitapu“ u ruke i emocije su krenule ponovo poput plime ispod barke malenog Itea, kao i prvi put kada sam tu poetsku bajku odrastanja skinuo s police moje gradske knjižnice. Ponovo sam, uzevši tu bezvremenu knjigu, osjetio istu onu čaroliju kao nekada davno, tamo neke davne zime 1982., kada sam je prvi put držao u rukama ispod tople deke s baterijskom lampom. WAITAPU je za neupućene nadahnuta i poetska bajka o odrastanju i spoznaji svijeta koji nas okružuje. Priča je to o žudnji pojedinca za novim, još neotkrivenim horizontima, o hrabrosti i znatiželji koje silovito ruše sve društveno postavljene granice ljudskog djelovanja i ponašanja, priča je to o pravu svakog čovjeka da postavlja pitanja, čak i ako ne postoje pouzdani odgovori na njih.

Oduševljenje tim Malim prinčevima mog djetinjstva, bili oni u Međuzemlju, na polinezijskim otocima ili u grotlu ugašenog vulkana Etne, obuzelo me istim onim žarom kojim dijete otkriva svijet listajući čarobne knjige djetinjstva koje su napisali ljudi koji su u mnogo čemu zaslužni da sam danas čovjek takav kakav jesam, čovjek koji postavlja pitanja i čovjek koji se ne miri s vračevima i njihovim mišljenjima. No ono što me rastužilo bila je podcrtana kartica bilješke o piscu. Moj sin trebao je u dvije rečenice sažeti lik i djelo Jože Horvata, mog Kapare, mog Kapetana Bese. Ostao sam zatečen i nisam znao što da mu kažem. Moj klinac, u pauzi između Grand Theft Auta i FIFA-e, s neobičnom dosadom na licu lista internetske stranice s kratkim sadržajem jedne knjige i jednog čovjeka koji su meni promijenili život.

Kroz proteklu godinu dana svog pisanja svoje knjige “Pobunjenik”, potpuno nesvjesno pokušao sam istaknuti neke ljude kroz svoju život i koliko su ti i takvi ljudi imali utjecaj na mene, no ma koliko se trudio njihov sjaj i bezvremenost upisati pojedinačno u dan, svakodnevno mi iskrsavaju nova lica, nove vrijednosti i uspomene. Začuđujuće je kolika je sila tih ljudi, ljudi koji su živjeli u tom vremenu u kojem sam odrastao, koji su nas kroz svoja djela, kroz svoju književnost, poeziju, film i sport učili, izgradili, učinili ljudima, naučili životu, ljubavi i smislu postojanja na ovoj planeti. Zasigurno jedan od najvećih bio je upravo on, pomalo zaboravljen kapetan Bese, kao što se pomalo zaboravilo sve dobro iz jedne zemlje koja je nestala u krvi i ognju. Jožu Horvata upoznao sam u suton jedne prekrasne večeri na Drveniku Velom.

Stajao je na krmi svog broda i nehajno držao udicu, krenu na koju je zakačio varalicu. Prišao sam mu kako dijete prilazi ocu sa strahopoštovanjem, ocu za kojeg ima toliko pitanja, a riječi nisam izustio. Barba Joža me samo ponudio crnim vinom i pokazao mi predmet svog zanimanja – pod zrakama zalazećeg sunca ocrtavao se spomenik majci koja sa svojom djecom odlazi u zbijeg, u El Shatt. Pored mene, uz bocun gustog crnog vina, sjedio je moj Kapara, moj „Mačak pod šljemom“, moj kapetan Bese i moj kapetan Modre Laste, moj pjesnik zanesenih modrih dubina u kojima je izgubio dva sina, moj čarobnjak koji me toliko vjerno vodio kroz oceane svijeta da sam osjećao njihov miris i vjetar koji me šiba po licu.

Osjećao sam tugu i ponos, ponos s kojim bi u najdaljim zabitima svijeta Joža Horvat isticao zastavu na krmi, zastavu koju su svi poznavali, zastavu koja je bila simbol nesvrstanih, jednog novog i boljeg puta za današnji svijet, puta otpora amerikanizmu, ali i otpora Sovjetima, tog našeg trećeg puta. Svi su znali otkuda dolazi Joža Horvat. I kada je noseći uniformu hrvatske vojske dao svoj obol stvaranju nove države Joža Horvat ostao je isti – s ponosom i sjetom isticao je Jugoslaviju kao zemlju koja mu je omogućila da proputuje svijet, ostvari svoje dječačke snove i da bude dobrodošao bilo gdje na tom putovanju.

Joža Horvat je na užas tadašnje vlasti spominjao Jugoslaviju s ponosom, no kapetanu Modre Laste ništa nisu mogli doli ga zanemariti, ali njegove knjige nisu bile zanemarene, njegove knjige čitale su generacije. Strašno je da moje dijete pojma nema tko je Joža Horvat i iskreno držim sve one koji suludo propagiraju jednu promašenu politiku odgovornima za tu nesretnu činjenicu, mojoj djeci ti su ljudi uskratili neizrecivu mudrost odrastanja izbacivši barba Jožu iz osmoškolskih lektira. Mene, tada mladog i gorljivog „mulca“, koji je netom skinuvši uniformu izašao iz te iste vojske, dok se budućnost zemlje koju volim prostirala kao čarobni sag ispred nas, začudio je taj barba Jožin stav, stav rušenja novonastalih tabua o nespominjanu jedne zemlje i brisanju života prije ove nove. Junak domovinskog rata, a tako jugonostalgičan – barba Joža se samo nasmijao i rekao mi da ću shvatiti jedoga dana sve, jednog dana kada me ljudi razočaraju, a istine postanu dostupne. Pozdravili smo se, i ja sam starom morskom vuku stisnuo ruku. Istina, tada nisam razumio, ali danas znam.

Danas znam koliko mudrosti i ljepote se krilo u tim očima iza slamnatog šešira, koliko još nenapisanih putopisa i koliko ljubavi, ljubavi prema svom životu kojeg se Joža Horvat ni u ludilu ne bi odrekao jer bi tako pljunuo na sebe, svoj život i svoje sinove, svoj put koji je ostao kao amanet jednog prekrasnog vremena kada si mogao ostvariti svoje snove i mogao živjeti kao čovjek, putovati i sanjati, sanjati o grotlima vulkana, sanjati o novim i neistraženim prostranstvima. Danas imamo to što imamo. Danas imamo ljude koji nisu vrijedni spomena. Danas živim u vremenu kada ljudi poput Jože Horvata nisu jednostavno mogući. Danas znamo da nemamo ni Željka Malnara ni Jožu Horvata niti ćemo ih više ikada imati. Danas putujemo vaučerima i satelitskim mobitelima, knjige su nam digitalne i nerazumljive. Danas su najbolji među nama bahati političari i estradne kreature bez ikakvog talenta i smisla. Ja danas, 2015. godine, nemam čovjeka o kojem bi imalo smisla pisati, pisati o njegovom životu i onom kako je utjecao na mene, na moj svjetonazor i moj životni put.

«Ljudi razmišljaju, rade, stvaraju, otkrivaju, napreduju i u jednom trenutku stanu – kao da su iscrpili svoje snage, kao da su došli do cilja. To je njihova crta. Tu crtu vračevi odmah pretvore u zakon. Crta propisuje, zabranjuje, proglašava što smiješ, što ne smiješ. Posvuda oko nas su crte, posvuda su zapreke i zabrane. Da poludiš! Ljudsko društvo ne može napredovati ako se ne brišu crte, ako se ne mijenjaju zakoni! Da ljudi nisu prelazili crtu, gdje bismo mi još bili, moj Iteo! Na granama! Od pradavnih vremena, sve veliko što su ljudi stvorili, stvorili su prelazeći crtu! Samo su tako širili spoznaje i pripremali druge za još veće pothvate.»

Pogledao sam sina koji je upravo peglao treći nivo i gazio virtualnog policajca lupavši ga sačmaricom u glavu i rekao mu da na crticu bilješke o piscu napiše ovo: Joža Horvat bio je Ilija Kapara, desetar kalničke brigade i miljenik komadanta divizije, Joža Horvat bio je partizan, Jugoslaven, morski vuk i najveći pomorac kojeg znam, a to će vam i oni najveći priznati, Joža Horvat bio je pjesnik, putopisac i najveći ambasador Jugoslavije kojeg je ta velika zemlja ikada imala.

Joža Horvat bio je hrvatski vojnik s činom brigadira, najveći Hrvat kojem sam ikada stisnuo ruku, domoljub i pošten čovjek. Joža Horvat bio je to sve i puno više, a najviše čovjek – najviše najveći čovjek kojeg sam ikada upoznao i Mali princ glavom i bradom.

Mirno ti more, Mali prinče, u svim tvojim lukama i zemljama koje si volio, zvale se one Jugoslavija ili Hrvatska, i po tebi i po meni sasvim nebitno i sasvim divno jer more je jedno i u duši i u domovini; pametnim ljudima na ponos, budalama na njihovu sramotu.