JAVNI SERVIS: POSTOJI LI SPAS ILI JE ZAISTA SVE PROPALO?

Povezani članci

• Branimir Pofuk: Zašto sam bio u povorci?
• Donatella Di Cesare: Kosovo kao Ukrajina
• Dok istovremeno zastrašuje i truje svoje građane, vlast se bavi glupostima i sitnim međusobnim podmetanjima, s glavama zabijenim u pijesak
• Stvar percepcije
• Proboj logoraša iz Jasenovca
• Prof. dr. Esad Bajtal: Ovdje su u zavadi kriminogene etno-politike, a ne narodi i građani

Mnogo je problema i zakulisnih interesa, a malo novca, rješenja i dobre volje. Javni servis ipak se neće ugasiti 30. juna, što ne znači da je problem riješen. Samo je odgođen

Piše: Nidžara Ahmetašević, analiziraj.ba

Signal Javnog RTV servisa Bosne i Hercegovine, i pored najava Upravnog odbora, neće biti ugašen 30. juna. To se da zaključiti po tome što je BHRT ipak dobio prava prenosa utakmica Evropskog prvenstva, što je, izgleda, od presudnog značaja za sve u državi koja je, kao i javni servis, pred gašenjem.

Naravno, stvari nisu tako jednostavne. Problemi koji opstaju godinama: nepostojanje efikasnog sistema prikupljanja RTV takse, politički uticaj, zastarjela tehnologija…, nisu riješeni, niti će biti uskoro. Problem o kojem se malo priča, a na koji su analitičari platforme Analiziraj.ba ukazali više puta, da javni servis ne služi građanima, u svim ovim previranjima ostaje zanemaren. A građani žele mnogo više od prenosa utakmica.

Prilično nespretan vapaj

Upravni odbor BHRT-a odlučio je da 30. juna privremeno prekine produkciju i emitiranje programa, dok se ne riješe problemi finansiranja i naplate duga od entitetskih emitera. Sindikalna organizacija BHRT-a oštro je odbacila ovu mogućnost. “BiH mora imati javni servis i ne može nikakav upravni odbor donositi odluke, slati radnike, kako su najavili, na prinudne godišnje odmore. Stoga ćemo tražiti njihovu smjenu, jer su izašli iz zakonskih okvira. Takođe, tražit ćemo razmatranje mogućnosti da generalni menadžer BHRT-a podnese ostavku ukoliko nije u mogućnosti osigurati samoodrživost rada i poslovanja BHRT-a”, prenio je zaključke skupštine Sindikalne organizacije BHRT-a Mirsad Bajtarević.

Željko Bajić, predsjednik Sindikalne organizacije, pak, kaže da ima “izvjesno razumijevanje da su ljudi koji upravljaju BHRT-om željeli uputiti vapaj”, koji opisuje kao “prilično nespretan”. “Program mora ići i poslije prvog jula. Ako neću zvučati ironično, želio bih zvučati zapravo samo medijski: The show must go on! No, nemam informacije o tome šta programski ljudi namjeravaju u slučaju privremenog gašenja. Šta znači ta privremenost? Šta se treba desiti da bismo ponovo pokrenuli proizvodnju? Nisam čovjek koji se lako predaje, ne želim uopšte razmišljati o bijelom ekranu ili o tišini na frekvenciji svog radija!” kaže Bajić.

I Društvo novinara Bosne i Hercegovine uputilo je “apel vlastima da spriječe gašenje RTV servisa u Bosni i Hercegovini”. U tom apelu je vrlo malo kritika prema onima na vlasti ili upravi koji su glavni krivci za ono što se dešava u sistemu javnog emitovanja u BiH. Općepoznato je da su sve političke opcije koje postoje u BiH, kada su imale priliku, pokušale javni servis staviti pod svoju kontrolu, smatrajući da postoji samo kako bi služio njima. Slaba je i reakcija udruženja BH Novinari, koje je organizovalo sastanak na kojem je razgovarano o budućnosti javnih emitera, dajući nezasluženo mnogo prostora političarima na tom skupu održanom u jednom od najluksuznijih hotela na Jahorini.

Autorskim tekstom oglasio se i nekadašnji direktor BHRT-a te bivši savjetnik pri Ministarstvu za promet i komunikacije, Mehmed Agović, koji upozorava da javni RTV servis ne smije prestati s radom. “Očuvanje Radio-televizije Bosne i Hercegovine kao javnog medijskog servisa na nivou države prevashodno je u interesu građana i cjelokupne javnosti u BiH, i to je obaveza i odgovornost njegovih upravnih i poslovodnih tijela koja nesmotrenim odlukama ne bi smjela podržavati protivnike njegovog postojanja.”

Belmin Karamehmedović, generalni direktor BHRT-a, smatra da javni servis dijeli sudbinu države. I, u razgovoru za Slobodnu Evropu, dodaje: “Mi možemo biti nešto bolji ili lošiji u odnosu na okruženje u kojem radimo, ali to je do nekih dvadesetak posto. Uradili smo dosta i na unutrašnjem pospremanju u kući u posljednjih pola godine. To se nekako poklopilo i s mojim mandatom. Smanjili smo broj uposlenika i spoljnih saradnika, preko 110 ljudi, što i nije mali broj za ovakvu kuću. Sve moguće troškove smo sveli na minimum, ali, nažalost, to nije dovoljno da bismo zadržali glavu iznad vode. Više je razloga za takvu situaciju. Jedan od njih je, sasvim sigurno, i taj da ljudi nemaju osjećaj da trebaju da plate za postojanje javnog servisa.”

Reagovala je i Evropska unija javnih emitera (EBU), zabrinuta zbog mogućnosti da jedan javni servis u Evropi prekine emitovati program. “Nažalost, potrebna reforma sistema finansiranja Javnog RTV servisa Bosne i Hercegovine konstantno se odgađa”, napominju iz EBU-a.

Interes građana na prvo mjesto, pak, stavila je predstavnica OSCE-a za medije Dunja Mijatović, upozorivši da gašenje signala nije rješenje uz napomenu da to “narušava prava građana da dobiju presudnu javnu informaciju i ne treba da se smatra rješenjem za finansijske poteškoće”. Mijatović ukazuje na problem koji opstaje godinama u BiH, a to je da se u svim raspravama o javnim emiterima tek rijetko spominje interes javnosti, zbog koje postoje.

Zastario i zapušten sistem

Dio uposlenika ipak je svjestan da osim finansijskih problema postoji niz drugih koji nisu u fokusu. Bajić, koji je novinar BH Radija 1, kaže da “ko god je smislio ovakav sistem, nije ga ispekao do kraja”. “Ne propustim, međutim, nijednu priliku da naglasim kako imamo još more problema. Naprimjer, reorganizaciju sistema je trebalo uraditi davno. Sistem je glomazan, mnogo nekakvih šefića raznih nivoa, mnogo javašluka. Logikom: svačiji i ničije. Jednom riječju – zapušteno.

Dalje, mislim da imamo neatraktivan naročito televizijski program. Ne mogu se složiti s razmišljanjem koje se nerijetko čuje da nije nužno da budemo slušani i gledani. Istina je nešto drugo. Moramo imati sadržaje koje komercijalne stanice ne moraju imati. Ne radi se dovoljno na građenju imidža. Malo je ljudi koji svojom pojavom pred kamerom stvaraju autoritet i povjerenje. Tehnologija nas, prosto, melje. Ne možemo slijediti tehnološke trendove, nemamo novaca, a katkad, bogami, ni stručnosti, da se tehnološki razvijamo. Tako, moglo bi nam se desiti da jednog dana dođu generacije koje neće moći pratiti tehnologiju.”

Javni emiteri u BiH su među rijetkim u Evropi koji i dalje emituju program putem analognog sistema, a valjda jedini čiji zakon ni ne poznaje digitalni signal. Naime, sam zakon o javnom servisu je izuzetno zastario, no o tome rijetko ko priča. Zakon je mijenjan samo u onoj mjeri u kojoj dozvoljava političarima da imaju pravo glasa pri imenovanju uprava. Tako su članovi upravnih odbora, ali i uprava, najčešće podobni, a ne stručni ljudi. Najbolji primjer je RTRS, koji je odavno samo glasilo vladajuće SNSD. Ali bilo je dana kada je i Federalna televizija bila megafon onih na vlasti, što se danas manje osjeti. BHRT uspijeva koliko-toliko održati neovisnost, ali ne i realizovati program relevantan i privlačan građanima.

Program za starije generacije

O modernizaciji opreme, programa i načina emitovanja, malo se govori u javnosti. Javni servisi u Evropi, koji također traže najbolji način za naplatu RTV takse, razmišljaju kako programski opravdati novac koji im daju građani. Trude se pratiti trendove i razmišljati o novim generacijama koje se uglavnom oslanjaju na nove tehnologije. BH sistem javnih emitera je program za starije generacije, što se vidi kako po načinu prezentovanja, tako i po odabiru i pristupu temama. U 15 godina postojanja, javni emiteri nisu uspjeli obezbijediti kvalitetan obrazovni ili dječiji program, program za manjine, nisu nikada postali platforma za javne debate, te ustvari nikada nisu ni služili javnosti niti ispunili svoju funkciju. I baš je to jedan od najčešćih razloga zbog kojih građani izbjegavaju plaćati taksu. Uz to, javni emiteri nemaju službe koje bi sarađivale s građanima, te na osnovu kritika, pohvala i prijedloga formirali svoje programe. Eventualne kritike koje je moguće naći u drugim medijima su najčešće odbačene kao da dolaze od konkurencije, umjesto da su viđene kao prilika za debatu o javnom dobru i prilika za unapređenje.

Političke opstrukcije

Detektujući probleme koji su doveli javni servis do situacije u kojoj prijeti gašenje signala, profesorica Lejla Turčilo piše kako, pored ostalog, “dosadašnji menadžmenti nisu se pokazali kompetentnim da javni servis učine funkcionalnim, a njegove sadržaje značajnim i zanimljivim za gledaoce, nisu se dogodili nikakvi koraci naprijed u pogledu digitalizacije itd”, konstatujući kako su uzroci za ovakvo stanje “prije svega, političke prirode”. Turčilo tvrdi da od samog osnivanja sistema javnog emitiranja u BiH postoji “politička agenda usmjerena na njegovo opstruiranje i sistematsko uništavanje”.

Brojni analitičari upozoravaju da je rušenje javnog servisa rušenje države. I oni zanemaruju građane koji gašenjem javnog sistema ostaju bez mogućnosti da nekada dobiju pouzdan i profesionalan izvor informisanja, medij koji zaista nadzire rad političara. Ako nema javnog servisa, građani ostaju “prepušteni” komercijalnim medijima koji nisu vođeni javnim, nego tržišnim interesima. Uz to, u BiH i dalje nije regulisana oblast vlasništva medija te građani često ne znaju ko su pravi vlasnici određenog medija. Jedino javni servis pripada građanima.

U interesu javnosti nije postojanje javnog servisa koji nije u službi građana. Javnost treba odlučiti da li želi, i, ako da, kakav javni servis želi. Diskusije o tome treba voditi javno, u prostoru otvorenom za sve građane, i uz učešće akademske i stručne zajednice, te učešće nevladinog sektora, nikako političara koji svoj prostor imaju u parlamentima. Tek kada se postigne dogovor o tome, moguće je naći načine kako ih prisiliti da rade ono što građani od njih očekuju. Jedan od načina je putem pritiska kroz javne medije.

Postojeći sistem javnih servisa kreiran je u uredima međunarodne zajednice, uz minimalne konsultacije s građanima, bez uzimanja u obzir realne situacije. Uz političare kojima nikada nije bilo u interesu imati medij koji služi građanima, a ne njima, katastrofalni kraj sistema javnog emitovanja u BiH mogao se očekivati. Ipak, i dalje nije kasno, no oni koji žele spasiti javni servis moraju se otvoriti prema javnosti.