PA DOBRO, DOKLE!?

Izdvajamo

• Nijemo gledamo kako nas diletanti vode u moždane udare, a djecu nam šalju u Belfaste. Koliko još treba trpjeti prije nego ustanemo, kažemo dosta i krenemo iz nekog "početka"? Čekamo li, u istinu, da svi miševi uginu prije nego zatvorimo labaratorij?

Povezani članci

• Ispod Jurasićeva štakorskog pamfletića otvoreni pozivi na ubojstvo Ante Tomića
• Ljubo R. Weiss: Kada antićiriličari marširaju….
• Volite li…
• Zagušeni glas većine
• Skupo traženje posla i vladanje kao legalno reketarenje građana
• TURSKI PUČ ILI “PUČ”

Po mišljenju većine analitičara i raspisanih pera raznobojnih glasila konzervativna Hrvatska drhti od pomisli Milanovićevog povratka.

Legitimnim smatraju sve inicijative i udbaškoobavještajne akcije koje bi spriječile provedbu navodne izborne volje građana. Pogotovo svim mjerenjima SDP bi, u slučaju novih izbora, mogao dobiti većinu. Postupcima, na granici zakona, se to želi zakočiti. Čak se komentira (Hebrang) da su i nasilne mjere i ucjene zastupnika primjerene da bi se to ostvarilo.

Demokratsko se pravo i volja želi uzurpirati i onemogućiti  “priglupe glasače”  da “pogriješe” i ne daj Bože izaberu one za koje misle da su manje loši.

Da je parlamentarna demokracija umrla znali smo i ranije.

Da su mediji preuzeli ulogu posrednika između vlasti i birača više je nego očito. To nije samo “balkanski” sindrom. I u velikim se “demokracijama” i “diktaturama” to dešava. I u Sjevernoj Koreji i u Americi je nerijetko vladar nasljednik; bratov  brat, otac – sin, suprug – supruga.

Svojoj produženoj ruci, zastupniku, povjerimo brigu oko uređenja zdravstenog sistema, obrazovanja, penzije, a on nam izmiješa imena ulica, poruši spomenike, ukine pečate i provede kojekave, po osobnom nahođenju, “reforme”.

Jer je, kao, dobio mandat.

Od zemlje nam napravi nesimpatičnu “tvorevinu”, izvrgne je općem ruglu i generalnom čuđenju.

A mi?

Mi, kao, navijamo, pratimo, kao, što se događa, čekamo da se umilostivi i odluči o sutrašnjici. Ginemo bez ispaljenog metka i pristajemo valjati se u dubokom glibu.

Zbog njihovih “ideala”. Zbog “razmirica” i “kreativnog tumačenja povijesti”. Zbog nedoumica o tome tko je kome općio sa majkom četerdeset i neke. Pristajemo da nas lažu kako su partizani i utaše bili isto. Izjednačavaju nam domovinu sa fašističkom nakazom od države.

Nijemo gledamo kako nas diletanti vode u moždane udare, a djecu nam šalju u Belfaste.

Koliko još treba trpjeti prije nego ustanemo, kažemo dosta i krenemo iz nekog “početka”?

Čekamo li, u istinu, da svi miševi uginu prije nego zatvorimo labaratorij?