ENG
Učimo na greškama – Hrvatska mora bolje
Autor/ica 👤tačno.net
Izdvajamo
- Da ne spominjemo kako je ovo vlada unutar koje sjedi možda najviše povjesničara do sada, razumno je pitati se – pa valjda bi bar sa povijesti trebali biti na čisto. Da bi bili na čisto s povijesti trebalo je devedesetih građanima reći istinu! Objektivno, iskreno pričati o Hrvatskoj prošlosti bez nacionalističkih ispada i bez izmišljanja, dodavanja ili pak oduzimanja nekih dijelova povijesti. Možda onda danas ne bi bile potrebne rasprave o ustašama i partizanima.
Povezani članci
Foto: dubrovackidnevnik.hr
Kada bi kurikularna reforma bila napravljena neovisno, stručno i sa najboljim namjerama, bez ikakvih utjecaja sa strane kojima tu nije mjesto, možda bismo izbjegli promašaje devedesetih i slijedećih 25 godina učinili boljima.
Piše: Vedran Stanić
Kada su početkom devedesetih, arhitekti nove države počeli sa izgradnjom te nove države i društva, napravili su nešto zbog čega je slijedećih 25 godina ta nova konstrukcija često bila klimava, nestabilna, sporo se razvijala i kasnila za ostatkom svijeta. Izgradili su je na lošim temeljima. Raspadom Jugoslavije Hrvatska prelazi na novi društveno-politički sustav, međutim mnoge stvari krivo su napravljene u tom prelasku: manipuliralo se s poviješću, narod se lagao, a u privatizaciji se država osiromašila toliko da posljedice osjećamo i danas. U Hrvatskoj nije problem samo nerazvijeno gospodarstvo. Kako to inače biva, jedan problem vuče drugi, tako se suočavamo sa problemima u društvu, iskrivljenih društvenih vrijednosti, problemima u obrazovanju, znanosti itd. Krenimo, dakle od početka. Početkom devedesetih u Hrvatskoj se počinje s nečim što je poznati svjetski povjesničar Eric Hobsbawm nazvao – izmišljanje tradicije. Izmišljanje tradicije je proces formalizacije i ritualizacije koji karakterizira pozivanje na prošlost, makar kroz nametljivo ponavljanje. Problem je kada se određeni dijelovi te prošlosti/tradicije izmišljaju, izmjenjuju, dodaju neki novi podaci i sl., u svrhu isticanja veličine određene nacije, njene moći, superiornosti ili pak duge tradicije postojanja na nekim prostorima. Upravo to se dogodilo Hrvatskoj u devedesetim godinama kada izlazi iz Jugoslavije i postaje samostalna. Vladajući su očito osjetili potrebu isticati povijest Hrvata koja se na ovim prostorima bilježi od stoljeća sedmog, međutim problem je kada se tvrdi da su ti isti Hrvati od sedmog stoljeća živjeli za ideju stvaranja Hrvatske države. Dakle ako nekome nije jasno, govorimo o vremenu kada nacija kao pojam ne postoji. Čak i da nemate povijesno obrazovanje, nije teško zaključiti kako nitko pa tako ni Hrvati u 7. stoljeću nisu imali svijest o naciji, državi i slično. Treba pogledati o kojem dobu i vremenu govorimo. Pojam nacije i ideja nacije pa iz toga i ideja o nacionalnoj državi rađa se u 19. stoljeću kada većina europskih država počinje stvarati svoje nacije. Mnoge tada prolaze ono što je Hrvatska prolazila devedesetih – izmišljanje vlastite tradicije kako bi poboljšali sliku svog naroda kroz povijest. Rituali, javna obraćanja, veliki mitinzi itd., dio su folklora u kojem se konstantno isticala i preuveličavala, a u nekim dijelovima i izmišljala povijest Hrvata. Dovoljno je samo pogledati udžbenike povijesti koji izlaze početkom devdesetih, filmove koji su se snimali, te govore i mitinge vladajućih i jasno ćemo vidjeti o čemu je riječ. Nakon 2000. situacija se po tom pitanju mijenja, retorika se ublažuje, međutim do danas takve tendencije nisu izblijedile, naprotiv danas su možda jače nego devedesetih. Problem je kada revizionističke izjave o povijesti dolaze ni manje ni više nego od samih povjesničara. I ministar kulture Zlatko Hasanbegović i potpredsjednik vlade Tomislav Karamarko su povjesničari. Da ne spominjemo kako je ovo vlada unutar koje sjedi možda najviše povjesničara do sada, razumno je pitati se – pa valjda bi bar sa povijesti trebali biti na čisto. Da bi bili na čisto s povijesti trebalo je devedesetih građanima reći istinu! Objektivno, iskreno pričati o Hrvatskoj prošlosti bez nacionalističkih ispada i bez izmišljanja, dodavanja ili pak oduzimanja nekih dijelova povijesti. Možda onda danas ne bi bile potrebne rasprave o ustašama i partizanima. Ostaje nejasno, pomalo čak i nevjerovatno kako i danas u hrvatskom društvu postoje oni koji misle da je NDH bila svjetla točka u Hrvatskoj prošlosti, kako su zločesti komunisti maltretirali jadne Hrvate, a kao da ne znaju kako je komunistički pokret, a prije toga partizanski, bio jedan od najjačih upravo u Hrvatskoj, da je sam vođa Jugoslavije Josip Broz Tito bio Hrvat, da je jedan od prvih ljudi do Tita bio Hrvat (Vladimir Bakarić) i tako dalje i tako dalje. Žalosno je kada se čuju riječi političara koji u istoj rečenici spominju NDH i Jugoslaviju i kažu kako je NDH bila zločinačka, ali brzo dodaju, kako je za njih i komunistički režim isto tako zločinački. Da, komunistički režim je imao svojih negativnih strana, ali nikako ga se ne može usporediti sa kvislinškom Nezavisnom Državom Hrvatskom. Jugoslavija je imala puno pozitivnih strana, a neke domete još nismo i pitanje je hoćemo li ih ikada doseći. Oni koji pokušavaju iskriviti povijest, trebali bi početi biti iskreni prije svega prema sebi samima, a onda bi valjda bili i prema građanima.
Kada pogledamo ekonomski razvoj zemlje i prelazak iz socijalističkog na kapitalistički sustav ni tu arhitekti devedesetih nisu napravili dobar posao. Ono što Hrvatska danas ima je hibrid između socijalne i kapitalističke države. Taj hibrid kada je dobro napravljen savršeno funkcionira, što možemo vidjeti na primjeru Švedske i ostalih sjevernih zemalja. Međutim, u Hrvatskoj nisu shvatili da se transformacija ne može dogoditi preko noći. To je proces koji se odvija godinama i unutar kojeg treba sustavno i detaljno proučiti i mijenjati svaki dio sustava: trgovinu, poljoprivredu, zdravstvo itd. Način da se rasproda sve, a pri tome da se pokrade i prisvoji za sebe tko što stigne, nije mogao donijeti ništa dobro. Upravo tu treba tražiti uzroke današnjih problema. Pogledajmo naprimjer zdravstvo: unazad nekoliko godina zdravstvo poskupljuje, sve smo bliži zapadnjačkom modelu gdje „ako nemaš novaca, nema ni liječenja“. Zdravstvo je dugo funkcioniralo po modelu da ga država, odnosno građani svojim radom financiraju, međutim ono postaje sve veći teret za državu jer na vrijeme nije prilagođeno novom sustavu u kojem živimo. Problem je što uslijed nesposobnih, nekompetentnih političara nije nađeno adekvatno rješenje pa se počelo pribjegavati mjerama dodatnog osiguranja gdje se od građana traži još više novaca. Takve, vatrogasne mjere, mogu opstati u kratkom periodu, međutim dugoročno štete društvu. Ovo je samo primjer jednog državnog tkiva koje se ne uspijeva snaći u hibridnom modelu i to možemo prenijeti na apsolutno sve grane (gospodarstvo, trgovinu itd.). Uzrok tome treba tražiti na početku, a to su 1990-te i loše provedenom prijelazu iz socijalizma u kapitalizam.
Današnja situacija u državi je odraz toga. Pogledamo li unatrag primjetit ćemo da nas iste teme i isti problemi prate svih 25 godina, a intenzitet ovisi o tome tko je u tom trenutku na vlasti. Ono što možda najviše brine od dolaska nove vlasti je krajnje skretanja u desni radikalizam. Desnica, koju danas čine i stranke upitnog moralnog i svjetonazorskog pogleda, te vjerski radikali pokušavaju na razne načine progurati svoje svjetonazore u javnost, a što je još gore i u zakon. Nakon jednog takvog pokušaja – prosvjeda protiv prava na pobačaj, uslijedilo je nešto što je bio primjer kako treba djelovati protiv nazadnih tendencija manjine. Dana 1. lipnja ujedinila se Hrvatska kako bi pokazala da politici nije mjesto u obrazovanju i znanosti, kako je vrijeme da se nešto u ovoj državi i dobro napravi, s naglaskom na dobro jer se u posljednje vrijeme malo toga dobrog, sustavno i onako kako bi trebalo napravilo. Na taj način je ona tiha većina, koja upravo zato što je tiha omogućava da se u Hrvatskoj ruše temeljne slobode, pokazala da Hrvatska može bolje. Jačanje desničarskih, radikalnih stranaka u Europi od pojave krize, kako one financijske tako i posljednje, migrantske, nije ništa novo. Hrvatski primjer nije izdvojen slučaj. Gotovo u svim državama Europe postoje bar poneki, radikalni elementi s društvene margine koji pozivaju na ograničavanje ljudskih sloboda, zatvaranje granica, borbu protiv Islama i sl. Međutim, ne treba zaboraviti na one što šute. Ta tiha većina ima društvenu odgovornost postati glasna. Prosvjedi diljem Hrvatske 1.6., a ne fešta kako su neki tvrdili, primjer je na koji način se treba boriti za bolji život. Kurikularna reforma je nešto što je prijeko potrebno Hrvatskoj, to je zaista nacionalni interes ako želimo u budućnosti biti konkurentni u svijetu. U njoj nema mjesta politici ni vjerskom fanatizmu bilo koje vrste. U njoj ima mjesta samo za neovisne stručnjake koji će na osnovu znanja i stručnosti isplanirati kako bi se Hrvati trebali u budućnosti obrazovati i razvijati. Hrvatska ima velikih problema sa kreditnim rejtingom, slabo razvijenim gospodarstvom, međutim u budućnosti bi mogla imati još više problema kao zemlja u kojoj su upitne građanske slobode, kao zemlja gdje osuđeni ratni zločinci mogu imati političku karijeru, kao zemlja u kojoj fašizam raste. Kada bi obrazovanje bilo bolje, onda možda ni Hrvatska ne bi bila ovakva zemlja. Trenutna vlast pokušava u stručni tim za izradu novog kurikuluma uvesti svoje „stručnjake“. Neki od tih „stručnjaka“ već su izjavili kako bi uveli promjene u kurikulum koji je donio ekspertni tim s Borisom Jokićem na čelu, točnije u dio koji govori o Domovinskom ratu. Ostaje strah i bojazan da bi se zaista mogao povući ekspertni tim s Borisom Jokićem na čelu i da će u tom slučaju navedeni „stručnjaci“ preuzeti brigu o kurikularnoj reformi. Sudeći po onome što su izjavljivali do sada, slijedi nam repriza devedesetih. Kada bi kurikularna reforma bila napravljena neovisno, stručno i sa najboljim namjerama, bez ikakvih utjecaja sa strane kojima tu nije mjesto, možda bismo izbjegli promašaje devedesetih i slijedećih 25 godina učinili boljima.
Autor/ica 👤tačno.net
