OKOMICE SRPSKE ATENE

Povezani članci

• Film Jasmile Žbanić o genocidu u Srebrenici je najbolji evropski film 2021.!
• Prestižna nagrada Terpsihora Tomi Križnaru
• Preminuo Vojislav Vujanović, istaknuti likovni, pozorišni i književni kritičar
• Preminula kompozitorka Isidora Žebeljan
• Mirko Kovač: Ismevanje budala je naša dužnost
• Amalia Mindutriu u Institutu za umetničku igru

Antologija „Život ili ponašanje“, priredio Draško Ređep, Agora, Zrenjanin, 2015.

Uobičajena definicija srpske Atene, kao svojevrsnog estetskog stratuma unutar naših zapadnobalkanskih (ne)kulturnih prilika doživljava svojevrsnu relativizaciju kroz antologiju književnog Novog Sada, koju je autoritativno sačinio ugledni književnik i kritičar Draško Ređep. Pozicionirajući svoje estetske oglede o književnom Novom Sadu kroz tri uporišne književne okomice: Jakova Ignjatovića (1822. – 1889.), Žarka Vasiljevića (1892. – 1946.) i Aleksandra Tišmu (1924. – 2003.) Draško Ređep tvrdi: „…Makrokosmos Novog Sada, na stranicama Ignjatovića, Vasiljevića i Tišme nije realizovan u zatvorenom krugu sebičnih jednospratnih i prizemnih svojinskih prava, nego u amalgamu svega onoga što je stizalo, biralo i na tom istom trotoaru vladalo kao mogućnost. Sva čitačka i putnička iskustva ove trojice autora, odjednom su se, manje više prepredeno i pritajeno pronicljivo sklupčala, poput vodenih žigova na poveljma, testamentima, pismima, predviđanjima…“

Ređep je antologiju analitički vodio od književne logike srpskog Balzaka, kakvim sa golemim argumentima tretira Jakova Ignjatovića, preko lirskih kronika Vojvodine, koje je Žarko Vasiljević ispisivao nakon kataklizme Prvog svjetskog rata…

Fascinantna pojava bogatog književnog opusa Aleksandra Tišme posebno će zrcaliti i književno moćno svjedočiti doba holokausta u Drugom svjetskom ratu. Zašto govorim o relativizaciji pojma srpska Atena, jer Ređep svjesno u prvi plan dovodi tamne strane, tragiku i, kako on sam veli, sva tri autora bave se opsesivno dilemama života ili ponašanja, a pri tom oni maksimalno originalno i autentično donose sliku epoha u kojima žive.

Književni Novi Sad kroz djela Jakova Ignjatovića, Žarka Vasiljevića i Aleksandra Tišme, Draško Ređep je krležijanski nadahnuto analizirao primjenjujući ista estetička pravila pri učitavanju u svaki od ova tri vojvođanski autentična rukopisa. Nadmoćno je Ređep uspio, bez obzira na sve neravnine koje u književno-povijesnom smislu donose istrgnute tračke novosadske stvarnosti, izvojštiti jedan pledoaje literarno-povijesnog i literarno-teoretskog sagledavanja krupnih povijesnih mijena, ali jednako i tragizma života vojvođanskog čovjeka. Tako će kroz različite žanrove od poezije, preko proze do skicoznih putopisnih refleksija i slika ovaj teoretik književnosti, ne bez goleme želje da iskaže svoju ljubav prema Vojvodini, a na jedan vrlo specifičan način i prema samom Novom Sadu, ovom antologijom svjedočiti što su sve Ignjatović, Vasiljević i Tišma svojim literarno moćnim pismom podarili ukupnoj književnoj stvarnosti, baveći se svaki na svoj način prije svega razlikama u sagledavanju fenomena života ili ponašanja…

Moćan predgovor, autoritativna selektivnost u odbiru književne prezentacije svakog od ove tri okomice vojvođanske književnosti, svakog od ova tri književna korifeja Novog Sada, donijeli su pred nas trpezu na kojoj nije samo Ređepovo svjedočenje o uplivima tri pisca u književnu stvarnost Novog Sada, već prije svega ovdje Ređep dovodi u korelaciju epohe, žanrove i stilove, pozicionirajući odabrani književni materijal, koji je uistinu reprezentativan, u odnos prema svim suvremenim književnim teoremama i književno-filozofskom logiciranju.

Bogati literarni opus Draška Ređepa ovom knjigom donosi krajnje zaokružen, decidan do kraja autorov pogled na ovaj svojevrsni relativizam jedne estetske okamine koja je rezultirala nerijetko nekritičkim odnosom pretvorenim u glorifikaciju i svojevrsne estetske parabole, koje su činile, u krajnjem ishodu više simbolsku, a manje stvarnosnu logiku srpske Atene?!

Izdavačaka kuća Agora iz Zrenjanina, nakon cijelog niza iznimno značajnih knjiga (Ugrin Pogled preko svega, Ređep Imaginarni muzej Vojvodine, Popović Kovertirana književnost: lepa pisma srpskih pisaca, Izgarjan Savremene američke književnice, Pavković Antologija srpske priče s početka novog veka, Ređep Devet boja Banata…) ovom knjigom ne samo da doprinosi selektivnom proučavanju stvarnih vrhunaca književnosti u Novom Sadu i Vojvodini, već pruža mogućnost da široko čitateljstvo upozna rijedak književni i uopće estetički rafinman takvog knjižvnog autoriteta kakav je Draško Ređep.