Panamski raj na Južnom Kavkazu
Povezani članci
Procurili su Panamski papiri. Na oko jedanaest miliona objavljenih dokumenata se vidi da su mnogi svjetski uglednici kao i kompanije, uz pomoć odvjetničke firme Mossack Fonseca, sa sjedištem u Panami, izbjegavali plaćati porez, prali novac, te nezakonito stjecali ogromna bogatstva.
Piše: Almir Metahodžić
Tako “elita”, odnosno, bogataši i političari, najviše potkradaju državu i narod, u koji se, usput budirečeno, kunu. Obični građani po svijetu možda jesu nešto znali, ali se siguirno nisu previše zamarali ovim, što nije čudno, jer je ova kriminalna šema poprilično neopipljiva. Sada su ove malverzacije, kao produkt kolosalnog napora istraživačkog novinarstva, objelodanjene običnom puku. Ova afera se već smatra kao najveća u istoriji čovječanstva. Ali prije nego što neko pomisli kako je ovo također definitivni nokaut u borbi protiv globalne utaje poreza i pranja novca, treba se imati u vidu jedna činjenica; Mossack Fonseca, gorenavedena muljatorska firma, je tek na četvrtom mjestu po veličini, odnosno količini klijenata. To znači da, koliku god prašinu digne ova afera, radi se samo o malom dijelu planetarne muljaže.
Prva velika politička žrtva je islandski Premijer Gunnlaugsson koji je bio prinuđen dati ostavku. Za očekivati je da će ih biti još dosta. Možda se neko zbog ovoga ubije, a možda nekog i ubiju. Razmišljajući o ovome, pade mi na pamet ona scena iz filma Kum 3, kada onaj švicarski bankar osvane viseći na mostu. Ta scena je, ustvari, napravljena po uzoru na stvarnu situaciju u kojoj je bankar, Roberto Calvi, director Banke Ambrosiano, nađen viseći ispod jednog londonskog mosta 1982. godine.
Ali jedan suicid ili ubistvo ne znači puno, pogotovo kada se radi o obračunavanjima unutar nekog sofisticiranog elitističkog kriminalnog miljea, kao kada je riječ o ovim “offshore” kompanijama. Pitanje je koliko bi ljudi neki moćnik, recimo iz Azerbejdžana, bio voljan da žrtvuje u svom nastojanju da se ne nađe u centru jednog ovakvog skandala? Spominjem Azerbejdžan jer su tamo, baš onako u pravo vrijeme, ponovo aktivirana vojna djelovanja u Nagorno-Karabahu, u kojem su za par dana borbi dostignute trocifrene ljudske žrtve, plus, ko zna kolika materijalna šteta.
Naime, kako prenosi The Irish Times, familija azerbejdžanskog Predsjednika Ilhama Alijeva, koja bukvalno vedri i oblači ovom zemljom, je zgrnula ogromno bogatstvo upravo na ovaj način. Alijevi su, koristeći mrežu tajnih tvrtki u “offshore” poreznim utočistima, stekli skupocjene nekretnine u inostranstvu, kao što su i došli u posjed bogatih prirodnih resursa, uključujući i jedan veliki rudnik zlata. I baš par dana prije objavljivanja Panamskih papira, zapuca se u Nagorno-Karabahu. Gle slučajnosti!
Podsjetimo se, međuetničke tenzije na teritoriji Azerbejdžana nisu novi fenomen. Tu je bilo previranja i prije ruskog osvajanja Kavkaza (Rusi to zovu ekspanzija), ali je za vrijeme SSSR-a sve to bilo sovjetizirano, čime naravno nije bio rješen problem, ali se nije ni ratovalo. Kada se SSSR počeo raspadati, Azerbejdžan se osamostalio, nakon čega je i Nagorno-Karabah proglasio svoju nezavisnost od Azerbejdžana, usljed čega su se nakostrešene etničke grupe, i njihove matične republike, bratsko-susjedski poubijale u ratu koji je trajao sve do 1994. godine.
Uglavnom, konflikt je trajao i poslije potpisivanja primirja1994., odnosno, ginulo se s vremena na vrijeme (ponekada pozamašno), ali se prije par dana Svijet probudio uz vijesti o punom vojnom sukobu zaraćenih strana. Naravno, odmah se počelo spekulirati o upletenosti Turske, Amerike, Rusije, Irana; što je moguće, pogotovo ako sukobi potraju, ali ovo baš miriše na jedan trenutak kada se poseže za ubijanjem radi čistog odvlačenja pažnje. I to sigurno ne bi bilo prvi put. Treba nekako narod odvratiti od pobune uzrokovane giga-lopovlukom, a za to je najbolji već postojeći, provjereni, mrski neprijetelj; druge religije, drugog etniciteta, drugog imena. Onaj od kojeg te uče da strahuješ.
Takav isti scenario je vrlo moguć i kod nas, jer kad god se ovi naši političari smrdljivci zateknu u kriminalu, odmah se pozivaju na ugroženost i na vitalne nacionalne interese, koji su odjedared u velikoj opasnosti.