ENG
PROĐE AUGUST SREĆO MOJA
Autor/ica 👤Ivo Anić
Povezani članci
Ta luda noć u mom gradu meni se urezala u pamćenje po njima, tim romantičnim junacima jedne večeri davno izgubljene u vremenu i možda bih zaboravio sve to da ujutro kad sam upalio radio nisam čuo da su nastradali, Aljoša Buha, Dražen Ričl. Stajao sam i promatrao more dok su mi se suze slijevale niz lice.
“Jesi gotov više!”
Da mi je bar neki telefon prijenosni, nešto će valjda smislit u budućnosti ne da se deru ovako ispod balkona, još malo „Bruta“, uf puno san stavija, triba šparat, espadrile i “Fruit of the Loom” majica u boji, rebe oprane i blide, rasparane na kolinu, ok, dobar si idemo..
“Kad misliš doć doma?”
“Mama luda noć je u gradu, pusti me bar večeras na miru….”
Ekipa na zidiću, smiju se i mačke se okriću za tobom koliko si stavija te pizdarije na sebe.
Hodamo polako priko Gripa prema gradu, oni se glupiraju, a mene drži ono što te drži kada imaš osamnaest, gorim iznutra, hoću li sve obać? Hoću li sve vidit? Hoću nju vidit?
Sumrak se polako spušta nad grad i spuštamo se skalinama od Sv.Roka prema rivi, moj grad pulsira, čuje se buka već tu gore, svi su večeras u gradu, večeras je luda noć, maškare, a nisu maškare, spontano cili grad je večeras na rivi, Doktor Šandor poziva sve na rivu, inicijativa je i krenula s “KL-a” uživo na Trti mrti izvještava se iz grada, Doktor broji ljude koji su u gradu, Stipe, Jure, Mate, doša je do deset tisuća, smijemo se i rastajemo.
Tu san odlučija na skalama, rastajemo se ekipa, ajte, doću kasnije do vas.
Uvik si bija izdajica. Grintaju ali me puštaju jer znaju koliko sam svojeglav.
Oni idu na Voćni trg gdje svira neki novi demo band iz Splita, “Daleka Obala” se zovu, pisme im isprva počnu lagano, a završavaju veselo,frontman i svi u bandu piju vino na bini, vrlo „cool“ i cila moja ekipa ide doli, svi već imaju demo kazete sa njihovim hitovima, nisu loši istina ali ja ne mogu odolit, ne mogu kontra sebe, ima jedan demo band koji mi je osvojio dušu, ali onu dušu „za doma“, ne za ekipu, kad san im rekao umrli su od smija, ej, bosanci i romantika, baš za curice, a i ti si momčino u kurcu, kako moš to slušat, ajmo pit i ludovat na Voćni trg, ala koja Torcida, nek te on ljubi kad ne mogu ja, vrlo gay momčino.
Iden sam na Pjacu, petajen in roge, nasuprot “Jugotona” sramežljivo izlaze momci kojima sam netom od frendice preslušao kazetu, očarali su me, nešto su između Plavog orkestra i Zabranjenog Pušenja, a opet ti tekstovi, ljubavni i tako puni neke čežnje, demo su band, vidi se, neuštimani, raščupani.
Dražen Ričl i Aljoša Buha štimaju gitare, a Arslanagić pomalo nespretno „piči“ distorziju, učinit ću sve da te zadovoljim ponavljaju neuštimano dok curice vrište u prvim redovima. Već znam na pamet pjesme i na “Bježi kišo s prozora” skačem zagrljen s curama koje mole Arslu da im dobaci majicu s logotipom Crvene jabuke okačenu za bubnjeve. Pjaca odzvanja fenderima i mi ludujemo, prolaznici okreću glave i gledaju nas zatvorenih ušiju dlanovima, nas stotinjak ispred bine svojim neuštimanim herojima dobacujemo jointe i cigarete.
Para se smije onako dječački i vadi bocu konjaka iz kufera gitare, boca kruži među ekipom, na sam početak “Dirlije” dignuo sam jednu curu na ramena koja bubnjaru šalje poruku nažvrljanu na komadu papira, za nagradu dobija jednu od palica. Odsvirali su desetak stvari i na binu je „izjahao“ novi band, cura je nestala u gužvi poljubivši me u obraz,a ja sam otklimao prema Voćnom trgu odkud je dolazila buka koja se čula još kod „Kraša“, Roza nije željela da zna i visoke kreature sa bocama vina izranjaju iz mraka.
Dražen svojim napuklim glasom diže ritam, stojim usred stotinjak fanova i skačemo, ludujemo, znam tekstove, znam da su drugačiji od frajerskog Džonija kojeg obožavam ali ne mogu odolit, ispunjavaju mi dušu.
A oni totalno bez rutine, falivaju intonaciju, Arsla štima gitaru.
Učinit ću sve da te, zadovoljim, da te cijelu ispunim i usrećim.
Bježi kišo s prozora.
Ta luda noć u mom gradu meni se urezala u pamćenje po njima, tim romantičnim junacima jedne večeri davno izgubljene u vremenu i možda bih zaboravio sve to da ujutro kad sam upalio radio nisam čuo da su nastradali, Aljoša Buha, Dražen Ričl. Stajao sam i promatrao more dok su mi se suze slijevale niz lice.
Ti momci koji su me tako oduševili sinoć, ti momci pred kojima je bio život kao u filmovima, ti momci tu su večer sa naše lude noći jednostavno nestali, otišli u noć, u legendu i u moje uspomene.
Teško mi je i dan danas kada ih se sjetim, neki te ljudi oduševe sobom, svojom karizmom, karakterom, načinom kako sebe prezentiraju u svijet, pa ti postanu nekako bliski i dragi, kao rod rođeni, kao da tvoje misli oblikuju i taj život ti obogate, a nekako je pravilo da ti posebni ljudi zasjaju na tvom nebu i jednostavno nestanu kao komete, kao zvijezde koje pošalje Bog da ti ih što prije ljubomorno oduzme.
Puno mi je drago da tu večer nisam otišao na Voćni trg, puno mi je drago jer me taj događaj, ta priča učinila puno boljim čovjekom, naučili ste me da je svijet samo jabuka i da smo prolazni ma koliko bili veliki, naučili ste me da treba pjevati, govoriti i slaviti ljubav ma koliko to bilo smiješno tvojoj okolini.
Tu divnu spoznaju i taj amanet ostavili ste mi vi momci, ostavili ste mi jedan način života koji je samo na prvi pogled banalan, ostavili ste mi svijet koji je uglavnom skriven, svijet koji umire od ljepote i ja zajedno s njim, svijet koji je nepovratno nestao s vama ali živi u meni, u mojim uspomenama i u mom načinu života.
Ja živim danas onako kako ste me naučili, emocije i ljubav pokazujem bez srama i volim cijeli svijet bez obzira na nacionalnu, vjersku ili bilo kakvu drugu pripadnost, svijet je uistinu lopta šarena i uistinu je mjesto kako ste ga vi opjevali, da bi to spoznao čovjek mora iz srca izbaciti mržnju i predrasude, čovjek mora ići putem ljubavi i istine i dakako uvijek birati ono što mu zagrije srce, u svima nama nalazi se jedan august srećo moja i svi mi imamo vrijeme kada se rastaje.
Valjda nam je tada bilo previše lijepo da nam tako ostane.
Autor/ica 👤Ivo Anić
