Judine škude pod palminom granom

Autor/ica 👤Marijan Vogrinec 26.3.2016. u 09:24

Izdvajamo

Na listi hrvatskih poreznih obveznika su milijunski iznosi (od kojih boli glava) za crkve i samostane spomenike kulture, školski vjeronauk i više od 3000 vjeroučitelja, vjerske vrtiće, škole i fakultete, Katoličko sveučilište, svećenike i časne sestre u bolnicama („duhovnik na poslovima dijagnostike i liječenja“, sic), Vojni ordiarijat, „pastirske“ plaće i mirovine… „Za sada možemo tek konstatirati da je Crkva od 1996. godine do kraja 2013. bez sumnje primila najmanje 8,67 milijardi kuna iz državnog proračuna, gotovo trećinu više od novca koji je Hrvatska, primjerice, zaradila na prodaji dionica INA-e“, tvrde autorice istraživanja. „Može se reći i da smo od ugovorâ do danas investirali skoro tri puta više u Crkvu, nego što su iznosile cjelokupne inozemne investicije 2013. godine u Hrvatskoj. Iznos koji je primila Crkva također odgovara polovici novca koji bi Hrvatska trebala zaraditi na monetizaciji autocesta.“

Povezani članci

Crkva nije samo nalegla svom težinom svoje dvomilenijski žive ambicije vladati/arbitrirati materijalnom svakodnevicom potomaka Eve i Adama – neumorno im oduzimajući kruh, ulje i vino – nego tu zauzetost sustavno projektira kao masovnu duhovnu indoktrinaciju, dugoročno negativnih posljedica vjerskog fundamentalizma. Bogu, kakav je teološki proklamiran, nema mjesta na državnoj sisi, nego u dušama vjernika. Ni u doba obilja nema što tražiti u proračunu sekularne zajednice, a kamoli u vremenima opće neimaštine i beznađa

Marijan Vogrinec

Tako socijalno tankoćutnih samaritanaca kakvi su zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i gegajuća mu, pod mitrama i s pastirskim štapovima, kostimirana družina iz Hrvatske biskupske konferencije (HBK) uistinu nije bilo ni u biblijsko doba. U okolnostima, pazi sad, „vatrogasnog“ (Ivan Lovrinović), ne reformskog državnog proračuna za 2016. godinu, Rimokatolička se crkva „u Hrvata“ odriče 10 milijuna kuna poreznih obveznika u korist participacije u sufinanciranju prijevoza učenika srednjih škola. Neće biti da je klerike postidjela činjenica što nova vlast – kojoj su i petkom i svetkom, sve četiri prethodne godine, militantno homilijali niz dlaku ne bi li se napokon sljedba Tomislava Karamarka uzdigla do moći prijestolja na objema stranama Markova trga – odbija od usta najnemoćnijim u društvu, a debeloj guski i dalje vrat maže.

Ne, biskupi su dobri pastiri. („Mo’š mislit’!“) Nije njima do vlastite svile i kadife, pa i zabranjenog tjelesnog i svekolika materijalnog voća, u potaji. Neee! „I ove godine, na zamolbu Vlade RH, hrvatski su biskupi odgovorili da su spremni svotom od 10 milijuna kuna sudjelovati u pokrivanju dijela troškova školskog prijevoza učenika“, samohvali se samaritanski duh iz priopćenja HBK, i već u nastavnoj rečenici preventivno brani svoj financijski feud. „Budući da se radi o međunarodnom ugovoru (Sveta Stolica – RH, op. a.) sama provedba ovog odricanja (sic, „odricanja“ od tuđeg novca, građanima oduzetog samovoljnom „državnom politikom“ pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, op. a.) zahtijeva određenu proceduru koja je u tijeku.“

Da ne bi kome pala na um heretička/bogohulna pomisao – kao ovom autoru u prethodnim zagradama – da tih 10 milijuna kuna ionako pripada građanima, a ne Crkvi, pa se ona, bez obzira na nemoralne i za RH izrazito štetne ugovore sa Svetom Stolicom, nema čega odricati i glumatati socijalnu osjetljivost, Tajništvo HBK dodaje: „Sukladno međunarodnom Ugovoru o gospodarskim pitanjima između Svete Stolice i Republike Hrvatske od 9. listopada 1998. Katolička Crkva u Hrvatskoj svake godine dobiva određeni iznos iz državnog proračuna“. O tom je „određenom iznosu“, već godinama javnosti izrazito spornoj stavci, čiju troškovnu specifikaciju Crkva krije kao zmija noge, indikativno/insajderski govorio nezavisni zastupnik prošlog, sedmog saziva Hrvatskog sabora don Ivan Grubišić.

„Država godišnje daje Crkvi oko milijardu kuna“, kazao je, „a to je previše za RH u doba teške gospodarske krize, neimaštine i pada standarda građana. Želim slobodnu Crkvu u slobodnoj državi, bez privilegija, koja ne ovisi o državnom novcu. Crkva mora biti moralna vertikala u društvu, pridonositi rješavanju problema i biti uz narod koji kopa po kontejnerima.“ Don Gubišić je dvaput pisao crkvenom i državnom vrhu, tražeći reviziju Vatikanskih ugovora i vraćanje školskog vjeronauka u crkve, ali HBK mu se nije udostojio ni odgovoriti. Zaradio je prijtnju svog nadbiskupa Marina Barišića da će kazniti njegovo djelovanje. Na isti je način propala inicijativa udruga David i Protagora o referendumu za reviziju spornih/preskupih ugovora RH s Vatikanom.

„U proteklom razdoblju“, priopćuje HBK, „u nekoliko navrata, na zamolbu Vlade RH, Katolička Crkva odrekla se određenog iznosa želeći dati svoj doprinos napose u vremenu krize (bi li to učinila/željela da nije bilo „zamolba vlade RH“, op. a.). I ovom gestom, kao i kroz svoje razne pastoralne, obrazovne i karitativne projekte, Crkva želi pripomoći obiteljima i omogućiti djeci i mladima da imaju što dostupnije školovanje.“ To što Crva želi ili ne želi jedno je, a nešto sasvim drugo na što u sekularnom društvu ima pravo, i gdje su granice tog prava. Hrvatska je otpočetka traljavo, poltronsko-uvlakački i nikako postavljala te granice, pa sada ima to što ima: da se Rimokatolička crkva, za razliku od svih drugih vjerskih zajednica (=dragovoljnih udruga građana) agresivno zakorovila i na područjima koja su isključiva nadležnost/obveza sekularne/građanske države.

Bog na državnoj sisi

Nema se što ni Rimokatolička crkva niti ijedna druga vjerska zajednica postavljati kao partner državi u upravljanju zemljom, u (pre)odgoju i izobrazbi djece/mladeži izvan znanstveno utemeljenog diskursa, slobodnog i kritičkog promišljanja svijeta izvan zadane dogmatike „vječnih“ (prazno)vjerskih „istina“. Vjeronauk i znanost se međusobno isključuju i unose tragičan nesporazum u đačke glave ne samo srazom dviju različitih istina o čovjeku i svijetu oko njega nego i unutar same vjerske „istine“. Crkva, dakle, nije samo nalegla svom težinom svoje dvomilenijski žive ambicije vladati/arbitrirati materijalnom svakodnevicom potomaka Eve i Adama – neumorno im oduzimajući kruh, ulje i vino – nego tu zauzetost sustavno projektira kao masovnu duhovnu indoktrinaciju, dugoročnih posljedica vjerskog fundamentalizma.

Bogu, kakav je teološki proklamiran, nema mjesta na državnoj sisi. Ni u doba obilja, a kamoli u vremenima opće neimaštine i beznađa.Vjera kao prapovijesni produkt esencijalnog ljudskog straha od nepoznatog i nadnaravnog, jer smrtnik ne uspijeva spoznati samoga sebe u realnom prostoru i vremenu, zavodljiva je iluzija kojoj se utječe kad se razum zbog neke od naravnih ljudskih slabosti nađe u stisci. Vječni sjaj pretpostavljene vječnosti nametne se kao udobno pribježište lijenom umu konačnog stvora koji ne zna tko je i zašto je, a obećanje i nada učas zakrile izrazito grubo, nečovječno i srebroljubivo lice svjesne obmane. Vjera je predatorski zauzeta u pokoravanju dogmi. Misionarska riječ i pastoralno djelo imaju žestinu ognja i probojni udar mača. Bez ostatka, i primisli.

Vjera je povijesno pripravna proliti krv, razapeti, poniziti i onda kad mesijanski maše maslinovom granom te u oazi obilja, na podlozi profane ugode duhovnih pastira, zida svevremenska djela ljudskih ruku i intelekta. Nijedan ju apsolut nije zaustavio u zlu ni u najkritičnijem času istine. Niti će ubuduće. Poglavaru Rimske kurije, kao i ekumenskim mu partnerima iz drugih religijskih svjetova, zato ostaje samo jalovo kukati nad katastrofalnom činjenicom da vjera i danas bezbožno gura ljudski rod u ambis. Nitko ne mari za kataklizmičnu sudbinu čovjeka, koji si je maloumno izmislio apsoluta kao sebi nadređenog. I otpočetka masno plaća svoju iluziju. Kad je čovjek pristao na zabludu da je bog važniji od njega samog, navukao si je smrtonosnu omču oko vrata. Kostimirani zemaljski posrednici zadovoljno trljaju ruke.

Papa Jorge Mario Bergoglio, jedan od najrazboritijih nasljednika sv. Petra u čak dvomilenijskoj povijesti Crkve, prvi je izravno prokazao korporativni kapitalizam i vjersku manipulaciju ljudima kao krivce za širenje socijalne pustinje, bijede i očaja u svijetu te osudio materijalnu gramzljivost među duhovnim pastirima. Nije se libio ocijeniti da su upravo materijalna gramzljivost kapitalizma i pokvarenost socijalno neosjetljivih bogataških lobija uzrokom Trećem svjetskom ratu. „Koji je već počeo“, kaže Papa. „Kako je moguće da tolika patnja zadesi muškarce, žene i nedužnu djecu? A gdje je tu Bog!?“ – zavapio je „ateistički“, raširenih ruku, u katehezi na općoj audijenciji na vatikanskom Trgu sv. Petra.

Apelirao je na svijest i savjest svijeta u izbjegličkoj tragediji, što su je na Bliskom i Srednjem istoku izazvali imperijalni i vjerski predatori Zapada radi pljačke tuđeg dobra i prevlasti svoje moći. „A gdje je tu Bog!?“ Davnih se dana to pitao i veliki pjesnik bijednih i poniženih: „Badava gordo kube i mramor Panteona,/ I papuče od zlata i orgulje i zvona!/ Badava tamjan mnogi i ponosni oltari,/ Badava alem gori na kruni i tijari!/ Ah, Golgota je pusta, i vjetrić tamo tajni/ Tek cvili: ‘Eli! Eli! Lamâ azâvtani?!’“

Ugledni profesor Franjevačke teologije u Sarajevu i gvardijan Samostana sv. Ante na Bistriku dr. sc. Ivan Šarčević ustvrdio je u emisiji Upitnik televizije Hayat da su si „crkve i islamske zajednice uzele tapiju kao čuvari nacionalne memorije“, što je dugoročno tragična činjenica u BiH, gdje je na djelu jak sudar kršćanstva s islamoma. No, prepoznatljiva je to činjanica i za Hrvatsku, gdje je katoličanstvo uzdignuto na formalnu i materijalnu „čast državne vjere“ i samozvanog vlasnika „tapije nacionalne memorije“ („Bog i Hrvati“). Usuprot medijski i administrativno proskribiranom pravoslavlju kao „srpskoj vjeri agresora na RH“. Zato klerikalna Hrvatska ne preže od predatorskog/agresivnog osvajanja sekularne Hrvatske i, prije svega, njezinog proračuna. Na to „ima pravo“ voljom „državne politike“.

Priče su za malu djecu kako je aktualni svetac Ivan Pavao II. toliko ljubio svoje slavenske sunarodnjake Hrvate da je, kao papa, u samo devet godina triput (1994., 1998. i 2003.) pohodio RH. Prva dva posjeta Poljaka Karola Józefa Wojtyle, 264. nasljednika apostola Petra, bili su zapravo poslovni dolasci radi sklapanja posla (četiriju tzv. Vatikanskih ugovora između Svete Stolice i RH) koji se i dan-danas bolno obija o državni proračun. Točnije, o životni standard svakog hrvatskoga građanina, koji alimentira taj proračun.

Prvi je Vatikanski sporazum o suradnji na području odgoja, obrazovanja i kulture (ratificiran 1997.), drugi o dušebrižništvu katoličkih vjernika te pripadnika vojske i policije (1997.), treći o pravnim pitanjima (1997.) i četvrti, katastrofalan za RH, o gospodarskim pitanjima (ratificiran 1998.). Režim Oca Domovine (sic) Franje Tuđmana natovario je na pleća poreznim obveznicima i njihovim potomcima, bez pitanja i osjećaja odgovornosti, neviđenu financijsku tlaku koju nijedna kasnija vlada ne samo da nije skinula nego ni pokušala ublažiti. Kako sada stvari stoje s ekipom HDZ&“domoljubi“&Most, neće ni u skoroj budućnosti. A taj je teret dosad građanima izbio iz džepa oko 10 milijardi kuna.

Tim dugoročno štetnim, lihvarskim ugovorima, što ih je u ime Oca Domovine (sic) Franje Tuđmana potpisao pravnički analfabet Jure Radić, „državna politika“ je zahvalila Svetoj Stolici što je među prvima u svijetu priznala državu RH. Prije tog „Vrhovnikova“ mlaćenja gloginja tuđim hurcem, kao da mu je Hrvatska ćaćinstvo, a građani kmetovi na biskupskom feudu, još je samo endehazijski „Poglavnik“ tako samovlasno potegnuo hrvatskim nježnikom protiv nacionalnih interesa. Ćelavom je komedijantu s Apeniskog poluotoka darovao Istru, Gorski kotar, Hrvatsko primorje, Zadar, Dalmaciju s otocima… U znak zahvalnosti fašističkom meceni, što je do 10. travnja 1941. grijao i hranio skupinu psihopata i ubojica

Kardinal Alojzije Stepinac, tadašnji ustaški vikar i zagrebački nadbiskup, ni abera o nacionalnoj veleizdaji kojom je Ante Pavelić platio prijatelju Benitu fašističku naklonost ustašama u talijanskim kampovima za vojničku obuku i pribježišta u Zadru nakon tragičnog mućka u tzv. Velebitskom/Ličkom ustanku 1932. godine. Ni 1996. godine niti kasnije, osobito ne u jeku recesijskog potopa u RH, „Crkva u Hrvata“ ni abera ne samo o tome da bi trebalo revidirati Vatikanske ugovore, što uporno/glasno zahtijeva dio građanske javnosti budući da se znatno pogoršalo gospodarsko stanje u zemlji, nego ni o tome da gradnja (više od 700) velebnih bogomolja, pastoralnih centara i ordinarijata od oniksa ne smije biti preča od uklanjanja naroda od kontejnera sa smećem.

Očenaš važniji od kruha?

Moliti se može bilo gdje i bilo kada, a da to državni proračun ništa ne košta, kao što reče don Ivan Grubišić. No, živjeti se i plaćati račune ne može od biskupske svile i kadife ni od zlatnih hramova s vitrajima i mozaicima Josipa Botterija Dinija. To izvrsno znaju i vlasnici ključa državne blagajne, ali su svejedno i ove godine stavili politikantske razloge zadovoljavanja nezajažljivih vjerskih interesa ispreda logike socijalnih i općedruštvenih potreba. Pa se s državnog vrha, u dosluhu s Crkvom, sugerira gladnom da mu je Očenaš životno važniji od kriške kruha s paštetom. A „država“ zna da na kruhu i ne mora biti paštete, ako baš prigusti, jer Očenaš jako mnogo vrijedi na političkoj vagi. Osobito u predizborno doba.

Poslije ionako sve dolazi na naplatu. Kao što se sada kaptolski ne samo virtualni računi bogato ukamaćuju na nanovo osvojenoj „hrvatskoj dalekovidnici“, gdje je katolički vjeski sadržaj, sa ZNA SE političkim, preko noći izbio u udarne termine i šlagere informativnih emisija. „Vjera u Boga i hrvatska sloga“ – to više nije samo stara krilatica odumirućeg HSS-a, nego neformalna deviza „nacionalne reforme“. Takozvanog hrvatskog preporoda, koji će trajati dok kritičnoj masi javnosti razum ne dođe iz guzice u glavu, pogleda se u ogledalo i shvati da nije – stado ovaca. A čemu služe ovce? Za striženje, mužnju i klanje; za vunu, mlijeko, kožu i meso.

Ponižavajuće je za sekularnu (?) državu kad ministar financija Zdravko Marić bez osjećaja krivnje izvješćuje saborske zastupnike kako je na „telefonskoj sjednici vlade“ odlučeno da će zbog crkvenog „odricanja od 10 milijuna kuna“ ipak ostati prijevoz školaraca kao dosad. U prijedlogu proračuna predviđeno je smanjenje subvencija za prijevoz sa 75 na 50 posto ili za 94 milijuna kuna, a Crkva, eto, lupa na sva zvona – „odriče“ se 10 milijuna iz svote od 281 milijun kuna. Da se „odrekla“ svih 94 milijuna, ne bi nijednom biskupu mitra pala s glave. Nije tu stvar u moralnoj stipsi nesavjesnih, nego u podložničkoj gluposti sljedbe koja sjedi na državnoj blagajni i neodgovorno vrti novac poreznih obveznika. Isti nesavjesni HDZ-ovi politikanti koji bi sada, kad su na vlasti, srezali na 50 posto financiranje prijevoza učenik, lani su se oporbeno bahatili, zahtijevajući od vladajućeg SDP-a da država podmiri đački prijevoz od kuće do škole i natrag sa 100 posto. Crkva se tada „nije štela mešat’“, jer zašto da „komunjarama“ ide niz dlaku. Neka pate.

„Nikola Grmoja, glasnogovornik Mosta, izjavio je kako kao vjernik smatra da bi Katolička crkva u Hrvatskoj napokon trebala otvoriti i tu bolnu temu i pristankom na reviziju (Vatikanskih ugovora, op. a.) pokazati vjerodostojnost, kao i to da velik dio tog novca troši na pomoć društvu i o tom novcu nije ovisna“, izvijestila je Slobodna Dalmacija. Tog je stajališta i dio klera, ali – šuti. Istraživački rad Ane Benačić i Jelene Miloš iz srpnja 2014. za neprofitni portal Lupiga.com otkriva zapanjujuće činjenice o državnom financiranju Crkve po svim obvezama (i više od toga) iz Vatikanskih ugovora. Iz frapantnih se stavki dade pročitati zašto je Kaptolu životno stalo do toga da na vlasti bude (i valjda vječno ostane) upravo HDZ i sva politička desnica, jer njima ne pada na um bilo što propitivati u materijalnim „pravima“ Rimokatoličke crkve u RH.

„Iznosi koje se RH obavezala isplaćivati s godinama su rasli, proporcionalno porastu broja župa i iznosa prosječne plaće u Hrvatskoj“, navode istražiteljice u svom tekstu. „Ugovorima se, među ostalim, omogućilo da se dijelu umirovljenog klera mirovina usklađuje s rastom plaća. Vojni ordinarijat redovito prima budžetski novac od 1996. godine do danas, bez obzira na smanjenje broja vojnika i ukidanje obveznog vojnog roka. Na listi ‘donora’ Crkve našla se trećina ministarstava…“ Ministarstvo financija ima misterioznu šifru A539026 pod kojom u mjesečnim obrocima isplaćuje Hrvatskoj biskupskoj konferenciji (HBK) novac, u skladu s čl. 6 gospodarskog ugovora: dvije prosječne bruto plaće RH pomnožene s brojem župa. A Crkva s razlogom (i računicom) štanca župe.

„Šifra A539026 ‘Međunarodni sporazum – Sveta stolica i RH’ jedina je državna dotacija koju Crkva prikazuje u svojim ‘financijskim izvještajima’ Ministarstvu financija“, tvrde Ana Benačić i Jelena Miloš. „Prva tranša proračunske isplate na osnovu Ugovora o gospodarskim pitanjima Crkvi je uplaćena 1999. godine, u vrijeme dok je Ministarstvo financija vodio Borislav Škegro. Iznosila je ravno 190 milijuna kuna, deset milijuna više od iznosa koji su mediji najavljivali kao maksimalan.“ Dolaskom Ivice Račana na vlast, 2000. godine, šifra A539026 pala je na 160 milijuna kuna, „bez obzira što je prosječna bruto plaća rasla sve sljedeće godine. Tek predizborne 2003. godine Račan diže ovaj iznos na 185 milijuna kuna. Dolaskom Ive Sanadera na vlast 2004. godine ona će odmah skočiti na 246,14 milijuna kuna, a onda u predizbornoj 2007. godini doseže nenadmašnih 315 milijuna kuna, da bi pala već sljedeće godine, opet prosječnoj plaći usprkos“.

Sanader je otvorio Crkvi i stavku proračunskih zaliha: od 770.000 kuna godine 2004. do nevjerojatnih 18,5 milijuna 2005. godine (s isplatama za katoličke vjerske potrebe u Banjoj Luci, Sarajevu i Kotoru), šest milijuna 2006.godine… „Zvonici, vitraji, oltari, crjepovi i tone betona te 2007. godine (kada u HDZ-u vlada panika zbog mogućeg SDP-ovog dolaska na vlast s tada nepoznatim mladim lavom Zoranom Milanovićem, op.a.) odjednom postaju ‘elementarna nepogoda’ godine: Crkva, osim neobjašnjivo povećane injekcije primljene pod šifrom A539026, uzima i više od stotinu milijuna kuna iz proračunske pričuve“, pišu Ana Benačić i Jelena Miloš. „Pravne osobe Crkve unutar Hrvatske dobit će od toga 76,6 milijuna, a one u inozemstvu dobivaju 29,4 milijuna kuna.“

Stranački marifetluk

Na listi hrvatskih poreznih obveznika su milijunski iznosi (od kojih boli glava) za crkve i samostane spomenike kulture, školski vjeronauk i više od 3000 vjeroučitelja, vjerske vrtiće, škole i fakultete, Katoličko sveučilište, svećenike i časne sestre u bolnicama („duhovnik na poslovima dijagnostike i liječenja“, sic), Vojni ordiarijat, „pastirske“ plaće i mirovine… „Za sada možemo tek konstatirati da je Crkva od 1996. godine do kraja 2013. bez sumnje primila najmanje 8,67 milijardi kuna iz državnog proračuna, gotovo trećinu više od novca koji je Hrvatska, primjerice, zaradila na prodaji dionica INA-e“, tvrde autorice istraživanja. „Može se reći i da smo od ugovorâ do danas investirali skoro tri puta više u Crkvu, nego što su iznosile cjelokupne inozemne investicije 2013. godine u Hrvatskoj. Iznos koji je primila Crkva također odgovara polovici novca koji bi Hrvatska trebala zaraditi na monetizaciji autocesta.“

Fra Ivan Šarčević s Franjevačke teologije u Sarajevu ima preciznu dijagnozu tog pokvarenog političkog duha, koji se verbalno prenemaže oko „narodnog interesa“ i drži figu u džepu. U simbiozi desne političke opcije i Rimokatoličke crkve u RH to je više nego evidentno. Koja opcija dopušta parazitiranje Crkve na proračunu? „Politički lideri i njihove nedemokratske partije, kako one nacionalne, tako i one manje brojne, građanske, lažnim mesijanizmom spašavanja vlastitoga naroda od ugroženosti ili državnim mesijanizmom za čovjeka, izborile su se za poziciju da kao jedini imaju monopol nad rješavanjem tih kriza“, pisao je fra Šarčević. „No, iza maske njihova mesijanizma stoji najdestruktivnija politika, gola borba za vlast, za ekonomske resurse i moć. Strahom i populizmom, ucjenama i parama učinili su da im skoro svi u tome služe, od intelektualaca, vjerskih službenika, akademskih i drugih institucija, nevladinih udruga do medija. Politika se odvojila od etičnosti i postala je kratkoročni stranački marifetluk od izbora do izbora.“

Kud ćeš boljeg primjera od nereformskog proračuna RH za 2016. godinu i provale crkvenog 10-milijunskog samaritanstva iz HBK.