ENG
Zlatko Dizdarević: Probno povlačenje
Autor/ica 👤Zlatko Dizdarević
Povezani članci
O temama poput ove kakva je Putinovo »pobjedničko povlačenje« danas je u svijetu teško racionalno razgovarati hladne glave, uvažavajući argumente a ne predrasude, ideološke opsesije i unaprijed definirane odgovore. Samo je šest dana bilo dovoljno da se shvati kako se i u ovom slučaju nastavlja proizvodnja davno formiranih zaključaka i mantri, uglavnom mimo realnosti. Zbilja se više ne gradi na činjenicama, već se formatira spram ciljeva, političkih i propagandnih.
Oni što sve o Siriji »znaju« još od samog početka regionalne drame i njene jednosmjerne, interesne i političko-medijske interpretacije, nastavljaju i sada svoju priču. Posebno nojevski u Evropi. Njemački ministar vanjskih poslova F.W. Steinmeier, recimo, sluti kako će rusko povlačenje prisiliti Assada da konačno prihvati rješenje situacije kojem se opirao. Ovakva slutnja proističe, naravno, iz temeljne uvjerenosti da je Assad glavni krivac za sve što se tamo zbiva, pa i za odbijanje okončavanja drame sirijskog naroda. I »izvori iz NATO-a koji žele ostati neimenovani« sugeriraju zaključke kako je ovo prilika da se otklone slabosti što su dovele do iznenađenja kod upada Rusa u Siriju prije pola godine, jer se to više ne smije dozvoliti! Taman kao da su im oni to onda i sada »dozvolili«.
Uočljivo je da nema ni nove pameti ni stečenog iskustva temeljem globalne vojno-diplomatske realnosti koju je stvorila ruska intervencija u odnosu na farsu sa razarajućim posljedicama nazvanu »arapskim proljećem«. Da se ne ide samo malo dalje u prošlost u kojoj je ciljano stvaran terorizam da bi se rušili oni što nisu bili »na liniji« globalnih planova svjetskih policajaca i njihovih interesa na Istoku. Od Pakistana, Afganistana i Iraka do ostalih u onom »proljeću«. Terorizam je, eto, pao s neba onog 11. septembra u New Yorku bez ikakve veze s direktnom proizvodnjom njegovih aktera. Današnji krvavo-razarajući rezultat te priče u Libiji, recimo, ovih dana na groteskan način sumira vjerovatno najizgledniji kandidat za novog predsjednika SAD, H. Clinton, izjavom kako je »ono tamo potpuni uspjeh jer nije poginuo ni jedan Amerikanac, a Libijci su dobili evo već dva puta slobodne izbore…« Prema njihovim ciničnim fantazijama i definicijama znači, – dobili su demokraciju!
Oni što su navodno sve znali o uzrocima tamošnjeg sunovrata svjetske politike i tzv. međunarodnog poretka, o akterima i logističatima zla na Bliskom istoku, podjednako znaju i zašto Putin »odjednom odlazi«. Naravno, izvlačeći zaključke kojima su se morali opravdati sve prethodno razjašnjene tajne njegovog šokantnog upada tamo.
Ovo nije ovako samo kada je Bliski istok u pitanju. Tako je i sa ostalim zbivanjima u svijetu, evo do fenomena »odjednom izbjeglica«, ili evropskog odbijanja da se prizna iluzija o vlastitoj veličini, svjetskih politički salonskih navijanja za »dobru« Clintonovicu spram »ludog« Trumpa, taman kao da je nekakva suštinska razlika u pitanju. Sve do uvjeravanja da je, recimo, Bosna eto baš na pravom evropskom putu a nije u stanju da pročita ni rezultate vlastitog popisa…
No, uz svu »analitiku« domaćih ili bjelosvjetskih medija i nalozima njihovih dirigenata, evo nekoliko golih činjenica koje je nemoguće zaobići ako se pokuša razumno promišljati pitanje: Šta to bi Putinu pa onako, k’o grom iz vedra neba, odluči da se povuče iz Sirije? Nakon što se baš k’o taj isti grom, prije šest mjeseci, pojavio na njihovom nebu. Odgovori na ovo sa nebom i gromovima mogu se dobiti ako se vratimo na logična objašnjenja povodom pitanja, zašto je tamo i dolazio, onako oznenada! Iako je to bio svijetu glasno najavio i sa govornice UN-a. I činilo se onda sasvim normalnim što mu nisu vjerovali.
Dakle, šta je to što je tada bilo jasno, a sada je osnova za jednostavne odgovore na pitanje, zašto odlazi? Prije toga, malo razjašnjenje: To »odlazi« definitivna stvar je samo za one koji ne čitaju ispravno činjenice što govore o ostanku glavnih vojnih baza, vazduhoplovne i pomorske, u Latakiji i Tartusu. Što ne primjećuju podatak o ostanku raketnih sistema S-400, o nastavku rada Centra za kontrolu letenja u Siriji itd. Pojednostavljeno, o kompletnom instaliranom »mostobranu« za povratak u Siriju, ako se ne shvati na ispravan način šta znači priča o »odlasku«.
Koga pamćenje dobro drži a sklon je prostoj logici, sjetit će se kako su glavni ciljevi ondašnjeg ruskog dolaska u Siriju poprilično realno pobrojani (ne nužno ovim redoslijedom) kao želja da se sačuva sirijska državna supstanca, sa Assadom na čelu kao validnim pregovaračem o budućnosti zemlje, i šire. Barem do novih izbora u postratnoj situaciji. Svaka druga varijanta slutila je potpunom haosu kojeg se ne bi moglo kontrolirati. Koljači su bili na vratima Damaska. Pošto za to na zajapurenom Zapadu i među njihovim arapskim satelitima nije bilo diplomatske volje, trebalo je očuvati njegovu vojsku i saveznike, poraziti ambiciozne protivnike iz zemlje i naročito one izvana, osloboditi ključna mjesta u državi, zaustaviti teroriste dovedene sa svih strana koji bi nakon Sirije pogled izvjesno zabacili i prema ruskoj granici…
Naravno, operacija »Sirija« značila je i pripremanje uslova za diplomatsko rješenje koje odgovara pobjednicima, pa tako i prilika da se svijetu pokaže kako se Moskva vraća na veliku scenu dramatično dovodeći u pitanje postojeći monocentrizam uspostavljen rušenjem Sovjetskog saveza. I nepoštivanjem mnogih tadašnjih »obećanja« Zapada Rusiji. Taj povratak morao je, eto, biti potvrđen snagom oružja i tehnologije, ali i novim politikama koje će neodlučni, nekada »treći svijet« doživjeti kao šansu i priliku za sebe. Bez pritiska Moskve da im se mijenjaju unutrašnji režimi, navike i ideološke orijentacije po onom principu što ga s ponosom ističe Hilary Clinton uz Libiju. Svijet je doista sit realnosti po kojoj se u ime jedinstveno zadatog koncepta demokracije i sloboda ruši sve ono što se sa baš tim konceptom ne slaže. Opet prisjećanja radi, Putin nikada nije kazao, najavljujući ulazak u Siriju »po pozivu iz Damaska«, da će tamo ostati vječno, niti da će im uslovljavati post-ratni unutrašnji režim vlastitim ideološkim mantrama koje se mnogima, pa i s razlogom, ne sviđaju. Ali, to je druga priča.
I šta se desilo, bez velikih nijansiranja: Opstanak Sirije u dosadašnjim granicama, sa centralnom vladom i rukovodstvom koje mora biti birano na izborima, bezmalo je neupitna platforma za pregovore u Ženevi. Glavni igrači u »oslobađanju Sirije« što su pet godina ponavljali da nema pregovora sa Assadom na vlasti, to više ne pominju. Barem ne glasno i javno. Navodna dilema – hoće li se on pojaviti na izborima kada za to dođe vrijeme, dubiozna je. Hoće, ako konferencija u Ženevi uspije, i naslute se obrisi slobodne države. ISIL, Al Nusra i slični nisu poraženi do kraja, ali će se borba protiv njih nastraviti istom žestinom kao do sada, uz bitno promijenjen odnos snaga na terenu. Turska i Saudijska Arabija sa malim brojem vjernih saveznika neće ući u kopnene operacije u Siriji, iz raznih razloga. Erdogan i prinčevi u Arabiji će se sve više baviti vlastitim opstankom nakon niza počinjenih diletantskih grešaka. Tamo sve dolazi na naplatu. Nisu jedini u povijesti koje je porazila vlastita bolesna ambicija. To, uglavnom shvataju i njihovi dojučerašnji interesno najveći kobajagi prijatelji – Amerika i NATO. Ne razumije sve »desnija« Evropa, ali to nije jedino »neshvatanje« koje uzdrmava ovaj nekada sanjani prostor slobode i demokracije na svijetu. Evo, recimo, najnovije storije sa Kurdima kojih je blizu četrdeset miliona, a i dalje ih se gura pod »istambulski tepih«. Čak ih se ne zove ni na sudbinsku mirovnu konferenciju u Ženevi gdje su i »Kunto i Panto«. Onda su po bliskoistočnom običaju ponovo svi iznenađeni što Kurdi imaju odgovor na to. Sutra vjerovatno još radikalniji od pukog zahtjeva za minimumom na koji imaju pravo, priznanje da su živi i da su svoji! O čemu se najnormalnije moralo razgovarati na konferenciji na koju nisu pozvani, da bi se dodvorilo siledžijama – partnerima interesa Amerike, i naročito Evrope. U skladu sa »ljudskim pravima!«
Važan detalj u procjeni smisla Putinovog navodno iznenadnog povlačenja jeste da lider Rusije ovaj put nije progutao udicu zabačenu sa Zapada, koju jeste Jeljcin s kraja osamdesetih. Iz tog poraza nekadašnji KGB-ovac, danas političar vrhunskog kalibra, naučio je najvažnije: kada se energičnom i efikasnom akcijom postigne cilj kakav je on postigao u Siriji, ne ostaje se nepotrebno i predugo na bojnom polju. Moskva nije pokazala ni ambiciju da prevaspitava lokalna društva po receptima pobjednika i uz njihove naloge dovijeka. Oni neće ostaviti Assada na cjedilu, znaju zašto su mu presudno pomogli da opstane, ali ostalo je do njega, ako bude imao pameti i znanja. Paradoksalno zvuči ali, Putin je ovim natjerao indirektno Sirijce da stvore kod kuće istinsku umjerenu opoziciju, ne onu koju Zapad naoružava proglašavajući je »umjerenom« . Ako oni budu u stanju to da shvate, na trezven i realan način, svi mogu biti na dobitku. U tom okviru je i uloga Rusije koja, formalno, odlazi. Iza sebe sigurno neće ostaviti prazan prostor za povratak onih koji su njihovom intervencijom otjerani. Zato i malo žurbe da se stvari ispravno poredaju prije dolaska na vlast nekog od sličnih »demokratskoj« Hilary, za koju se baš ne bi moglo kazati da je shvatila kako valja Putinovo probno povlačenje vojske, ali ne i povlačenje politike.
Ništa u ovoj storiji u Moskvi nije bilo slučajno i na prečac. To nije njihov stil. Svaki saveznik pomno je saslušan i obavješten o onome o čemu ga je trebalo obavijestiti. Slično je i sa onima koji nisu prijatelji. Zato postoje posrednici. Nema sumnje, recimo, da su Iranci prenijeli Turcima svaki detalj koji ih se u ovome tiče. I Assad zna sve. Njemu je odavno jasno da Rusi ništa ne rade prevashodno iz ljubavi, već iz vlastitih potreba. Nisu oni izmislili neupitno poštovanu maksimu u svijetu da u politici nema prijateljstava, već samo interesa. Pitanje je jedino, možda, usaglasiti interese. Za to se danas brinu mudrost i diplomacija. Tek kad, i koliko zatreba, sila. U ovome je važno pokazati makar minimum poštovanja prema realnostima i volji drugog. A Zapad nikako da se prisjeti notorne činjenice: pored njih, i Istok je prirodna pojava!
Zbog svega, povlačenje Rusije jeste mudro pobjedničko, a ne panično gubitničko. Oni su očigledno naučili igru koju – prema priznanju glasovitog »The NY Timesa« – Amerikanci nisu: Kako hitro izaći iz rata. Ovi prvi još uvijek mnogo rađe ulaze u ratove, nego što su u stanju iz njih izaći.
Pa makar i privremeno.
Autor/ica 👤Zlatko Dizdarević
