ENG
GDJE SU NESTALI ROMI?
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Mediji se rado bave Romima, ali samo ako se radi o izuzecima od pravila, Romima koji to nisu u uobičajenom smislu riječi. Posebno vole kuriozitete ili uspješne Rome. Periodično medijsko ukazivanje na težak položaj ove populacije ništa ne znači. Za mijenjanje svijesti društva ipak je potrebno nešto radikalnije
Piše: Emina Žuna, analiziraj.ba
Mlada romska umjetnica Selma Selman nedavno je dala intervju u kojem govori o studiju umjetnosti u New Yorku i svojoj umjetničkoj poetici. Osim toga, osvrće se i na diskriminaciju Roma u BiH i tvrdi kako je i sama mnogo puta doživjela negativne situacije zbog toga što je Romkinja, ali ističe da se ponosi romskim identitetom: “Nikad nisam imala jedan identitet, niko ga nema. Moj identitet je puna kutija svega. Jeste, ponosim se time što sam Romkinja. A taj ponos jeste prihvatanje sebe. Romski identitet kao svaki ostali je isti. Ljudi trebaju da shvate da mi nismo ljudi koji služe za zabavljanje. Mi smo ljudi koji također žele biti zabavljani.”
Inače, Selman je još kao studentica postala poznata bh. javnosti, i mada se vjerovatno radi o talentovanoj umjetnici čiji umjetnički izričaj ima određenu vrijednost, ne može se prenebregnuti činjenica da se među ostalim studentima izdvojila i medijima postala atraktivna upravo zato što je Romkinja. I to ne obična, nego uspješna Romkinja, koja i u svojoj umjetnosti koristi romski momenat i konstruiše samu sebe kao romsku umjetnicu. A Romi su, kao što znamo, uglavnom isplativ umjetnički motiv, a vrijednost Selme Selman je što ona o tome, za razliku od mnogih drugih umjetnika koji su izgradili svoj opus na Romima, progovara “iznutra”. Osim toga, primjer ovog intervjua i medijsko bavljenje saSelmom Selman je bitno i zato što dokazuje da se mediji rado bave Romima, ali samo ako se radi o izuzecima od pravila, Romima koji to nisu u uobičajenom smislu riječi.
Uspješni Romi
Drugim riječima, mediji vole kuriozitete ili uspješne Rome. U medijskom sjećanju prijeSelme Selman, svakako je zabilježen slučaj Nazifa Mujkića. Podsjetimo se, Mujkić je 2013. godine dobio nagradu za ulogu sebe u filmu Danisa Tanovića Berači željeza, koji je nagrađen Srebrnim medvjedom. Nakon toga mediji su se određeno vrijeme bavili njime i njegovim životom, a iste godine prošetao se i crvenim tepihom SFF-a. Međutim, malo-pomalo, interes medija jenjava, da bi Mujkić bio skoro posve zaboravljen dok mu nijeodbijen azil u Njemačkoj, početkom 2014. godine, što je naročito ironično ako se uzme u obzir da je prije nešto više od godinu prije toga bio pod reflektorima. Ali to je dobilo mnogo manje medijskog prostora nego što ga je imalo onih pet minuta Mujkićeve slave. Zašto? Zato što je Mujkić, nakon što su svjetla reflektora zgasnula, ponovo postao “obični Rom”, onaj koji ne radi, nema para da izdržava porodicu i kojeg karakteriše svakodnevna socijalna jadikovka. Nije trebalo dugo da se riječi pohvale i komplimenti koje je dobijao zbog nagrade zamijene kritikom, prezirom i reaktiviranjem sklopa predrasuda koji svaki “pošteni bh. građanin” ima prema ovoj populaciji. U recentnijim medijskim sadržajima Mujkiću više nema ni traga.
Dekada Roma i floskula Sejdić-Finci
Inače, pretraga medijskog sadržaja o temi Roma veoma je oskudna zadnjih godinu dana, oskudnija nego prethodnih godina, i ako, naprimjer, ukucamo pojam Romi u tražilicu bh. portala Klix, mnogo više rezultata će se odnositi na talijanski nogometni klub Roma. BiH je još 2008. godine potpisala takozvani desetogodišnji plan, u trajanju od 2005. do 2015. godine, kojim su se Romima trebala obezbijediti ljudska prava kao što su stambeno zbrinjavanje, pravo na školovanje i zdravstvenu zaštitu, zapošljavanje, biranje u državna tijela, itd. Zato su najviše tokom 2012. i 2013. godine dominirali socijalno aktivistički tekstovi i izvještaji kojima se javnost informisala o sprovedbi određenih aspekata plana te osvještavala o teškoj situaciji u kojoj Romi žive i šta se uradilo/bi se trebalo uraditi po tom pitanju. Inače, tekstove o Romima, bez obzira gdje nastaju i ko im je autor, odlikuje svojevrsni šablonizam i možemo reći da su svi na isti fazon. U ovom slučaju novina je bila desetogodišnji plan, ali o čemu god se radilo, nastavak podrazumijeva spominjanje teške situacije u kojoj Romi žive. Ili posjeta Romima, naprimjer, na Gorici, u Kaknju i Visokom, čime se čitateljima/gledateljima nastoji pokazati koliko se realna situacija razlikuje od one kakva bi trebala biti.
Dalje se u tim tekstovima spominje stalna diskriminacija Roma, podsjeća da su Romi najbrojnija nacionalna manjina u BiH te insistira na presudu Sejdić-Finci, koja je čestim ponavljanjem izgubila na efektu i izlizala se do floskule. Na isti način na svijest ljudi djeluju stalni novinarsko aktivistički, NGO-ovski, apeli o tome kako se svijest ljudi treba mijenjati i kako je Romima teško – izgubili su na efektu! Možda bi im se zato, umjesto stalnog konstatovanja teške situacije i spominjanja diskriminacije, u ovoj godini trebalo ponuditi nekoliko konkretnih priča i pozitivnih primjera o sprovedbi plana. Jedan od kvalitetnijih tekstova koji bi mogli poslužiti kao uzor jeste onaj autorice Milice Plavšić: “Romi u BiH: Između predrasuda i diskriminacije”, objavljen na portalu Buka. U njemu se, pored detaljnog objašnjenja uslova u kojima živi romska zajednica, navode i poduzete akcije i konkretni pozitivni primjeri.
Inače, približava nam se Međunarodni dan Roma – 8. april, koji je, kako se da zaključiti po prethodnim godinama, dan kada se iz arhiva vade prilozi o Romima i prave novi po uzoru na prošlogodišnje, pa bi dobro bilo da se makar ove godine napravi izuzetak i ponudi drugačiji pristup temi. Utoliko više što je ova godina već trebala da ponudi konkretne rezultate sprovedenog plana.
Prosjačenje i kriminalni milje
U međuvremenu, ono što narušava šablon socijalne jadikovke jesu spominjanja Roma u kontekstu prosjačenja i kriminalnih radnji. Tako se upozorava na opasnost koja prijeti od maloljetnih Roma na području Mostara, koji postaju sve agresivniji i napadaju mlađe ženske osobe: “Da bi djeca skupila dovoljno novca, postala su puno agresivnija, često naspu mokraću u bocu i prijete kako bi iznudili novac. U Mostar dolaze početkom ljeta, najviše djeluju u Starom gradu, Fejićevoj i Franjevačkoj ulici, gdje nerijetko prose i džepare.” Inače, ističe se kako se ne radi o domicilnim, mostarskim Romima, nego “došljama”. Također, u tekstu čiji naslov vrijedi izdvojiti: “Uhićeni Romi od prosjačenja gradili kuće kao iz Disneylanda, vozali se autima vrijednim 150.000 KM”, govori se o akciji u kojoj je SIPA razbila lanac trgovine romskih žena i djevojčica koje su prisiljavane na prosjačenje u Evropi od strane romskih kriminalnih šefova. Premlaćivanje djece i bogaćenje od njihovog džeparenja predstavlja realni pandan Doma za vješanje.
Romi nikog ne zanimaju osim kad nisu (samo) Romi
Podsjetimo se kako su krajem prošle godine hrvatske i regionalne portale zapljusnule slike i tekstovi o misterioznoj trogodišnjoj djevojčici koja je pronađena kako luta sama i potom smještena u dom za nezbrinutu djecu. Pretpostavljalo se da je djevojčica, koju su prozvali Nina, u Hrvatsku dospjela u toku zadnjeg izbjegličkog vala i spletom okolnosti odvojila se od roditelja. Na portalima i socijalnim mrežama dijeljene su slike djevojčice, u cijelu stvar uključila se i hrvatska vlada, apelovalo se da se javi onaj koji bi imao bilo kakvu informaciju, djevojčicu su posjećivali različiti prevoditelji arapskih dijalekata u misiji odgonetanja jezika kojim ona priča. Čitatelji i čitateljice portala saosjećali su sa sudbinom male, egzotične djevojčice, napetost je rasla sa svakim novim prevoditeljem čiji jezik nije prepoznat, da bi cijela stvar iznenada splahnula nakon što se konačno otkrilo da djevojčica nema misteriozne orijentalne korijene, nego je “obična” Romkinja. Navodno je govorila bajaškim dijalektom kojim govore Romi nastanjeni na području Rumunije i sjeverne Hrvatske, što je otežalo proces identifikacije. Nakon toga, djevojčica je medije prestala interesovati.
Ono što pak valja spomenuti u kontekstu medijske atraktivnosti Roma kada se radi o kuriozitetima jeste nedavni primjer bh. transeksualke Derviše, koja se udala u Njemačkoj. Prošle godine o njoj su mediji pisali nakon što je pokušala samoubistvo zbog deportacije iz Njemačke. Navodno se Derviša željela ubiti jer je strepila od povratka u BiH, u kojoj je zlostavljana zbog svoje seksualne orijentacije. Ono zbog čega vrijedi istaknuti ovaj primjer jeste činjenica što je Dervišin transseksualni identitet bio toliko moćan da je zasjenio njen romski identitet, pa ga mediji ni ne spominju. Derviša je zanimljiva samo kao transseksualka i da je kojim slučajem samo Romkinja, medijskog publiciteta ne bi bilo. Vijest o ugroženosti Roma ili njihovom protjerivanju iz neke zemlje toliko je uobičajena da se više ni ne može nazvati viješću.
I šta se uopće može reći na kraju? Da Romi jesu najbrojnija nacionalna manjina u BiH, iako im se ne zna tačan broj i u različitim tekstovima varira od nekoliko hiljada, preko 60 i 80 hiljada do 100 hiljada, što je samo po sebi simptomatično i pokazuje koliko nas oni zapravo zanimaju i koliko malo znamo o njima. Da se o Romima piše redovno i sezonski, ali na unaprijed poznate i utvrđene načine koji teško mogu izazvati bilo kakav efekat. I da se o Romima piše, ali se ipak piše manje nego prethodnih godina. To može biti zato što su javnosti dosadili stalno jedni te isti medijski zapisi o Romima. A oni su isti jer se s njima ništa ni ne mijenja i tu dolazimo do mrtve tačke. Društvo ima svoj unaprijed utvrđeni stav o Romima i predrasude koje se tiču njihovog mentaliteta i stila života teško je mijenjati periodičnim medijskim ukazivanjem na tešku socijalnu situaciju, politički korektnim jezikom i NGO-ovskim dizanjem svijesti u prilogu koji traje nekoliko minuta. Za mijenjanje svijesti društva i medijskog pristupa ovoj temi ipak je potrebno nešto radikalnije.
Autor/ica 👤tačno.net
