Tamna strana dogovora Turske i EU o izbjeglicama

Povezani članci

• Okršaj neonacista i antifašista u Sacramentu
• Izlazak iz EU: Brexit fundamentalisti to misle ozbiljno
• Obama: Rasizam je još uvijek dio američkog društva
• Izbori u Španiji
• Vladimir Putin: Rat u Ukrajini je “malo vjerovatan”
• Migranti zaboravljeni i zarobljeni na Lezbosu: Živimo u nehumanim uvjetima, hrana je nejestiva

Ako su izbjeglice uzrok krize, kako EU smatra da je njihovo izmještanje Turskoj manja kriza.

Piše: Kenan Malik-Al Jazeera

Kako rješavate krizu? Tako što je otjerate daleko od svog pogleda, da se možete pretvarati kako više ne postoji? Čini se da je ovo posljednji način rada Evropske unije.

Tokom protekle godine, izbjeglička kriza je pokidala srce EU, stvorivši duboke tenzije između članica i izazvavši pitanja o budućnosti slobode kretanja u granicama Unije, pa i o samoj budućnosti EU-a.

Evropski lideri očajnički pokušavaju pronaći rješenje. Ove su sedmice, nakon mjeseci pregovora, uspjeli postići dogovor sa Turskom – dogovor koji efektivno dozvoljava EU da otjera problem dovoljno daleko kako bi se mogli pretvarati da ne postoji.

Prema dogovoru, čiji se fini detalji i dalje dorađuju, svi novi neregularni migranti koji prelaze iz Turske u Grčku će biti vraćeni. Prema dogovoru „jedan-za-jedan“, jedna sirijska izbjeglica iz turskog izbjegličkog kampa će biti razmještena u EU za svaku sirijsku izbjeglicu koja bude vraćena u Tursku iz Grčke. Za one koji nisu iz Sirije, put ka Evropi je potpuno blokiran.

Zauzvrat je EU obećao da ubrza planove za Turke kako bi oni mogli bez viza putovati u Šengensku zonu i zaista platiti Ankari nešto od 3,3 milijarde dolara koje su joj obećali u oktobru za tursku pomoć u zatvaranju granica za migrante.

Turska je navodno tražila dodatnih 3,3 milijarde dolara, a o tome se još pregovara. Turska je također zahtijevala konkretne korake ka nastavku pristupnih pregovora ka EU.

Pitanje brojeva

Evropska unija ima više od 500 miliona stanovnika i bruto društveni proizvod po glavi od skoro 27.000 dolara. Turska ima populaciju od 75 miliona i BDP po glavi od 9.000 dolara.

Ukoliko je dolazak u EU miliona izbjeglica i migranata neprihvatljiv teret i uzrok velike krize, kako onda EU misli da njihovo izručenje Turskoj neće biti teret ili kriza?

Dimitris Avramopoulos, komesar EU za migracije, opisao je usko grlo za kretanje migranata i izbjeglica u Grčkoj, napravljeno zatvaranjem granica dalje na sjeveru, kao izazivanje „mogućnosti humanitarne krize velikog opsega“. Zašto bi prikupljanje migranata u Turskoj, a ne u Grčkoj, bilo išta drugačiji problem?

Ono što dogovor predviđa je nasilni kolektivni progon izbjeglica i migranata iz Grčke u Tursku.

Ostavimo moral po strani, razmislimo o praktičnostima. Da li lideri EU misle da će deseci hiljada migranata i izbjeglica krotko prihvatiti svoju sudbinu i mirno se vratiti?

U proteklim godinama su migranti i izbjeglice pokazali svoju spremnost da poduzmu ogromne rizike i da se izbore sa ogromnim tegobama. Pokazali su također svoju spremnost da se usprotive vlastima ukoliko ih previše pritišću.

Ako se samo mali broj onih koji se nasilno vraćaju u domovinu bude opirao, mogu se desiti veoma nemile scene u kampovima, na željezničkim stanicama ili na aerodromima.

Brojevi migranata i izbjeglica koji dolaze u Evropu su zaista ogromni. No, treba ih staviti u kontekst. Milion njih jednak je 0,2 posto broja stanovnika EU-a.

Turska, koja ima sedminu broja stanovnika EU, već je domaćin za 2,7 miliona sirijskih izbjeglica. (Ovo su zvanične cifre; stvarna brojka je vjerovatno bliža tri miliona).

U Libanu je već 1,3 miliona sirijskih izbjeglica – to je 20 posto broja stanovnika ove države. Kada se to uporedi sa Evropom, onda bi ona mogla primiti 100 miliona izbjeglica. Pakistan i Iran svaki imaju više od po milion izbjeglica na svojim teritorijama.

Drukčije rečeno, neke od najsiromašnijih država svijeta već nose najveći teret kada se govori o pomoći izbjeglicama. Da ove države uvedu evropske stavove, tada bi došlo do krize.

Ovo je možda najnemoralniji aspekt stava EU: u svojoj srži se čini kako je ideja da se primarno siromašne države trebaju nositi sa izbjeglicama i migrantima.

Zažmiriti na problem

Daleko je dogovor sa Turskom od „historijskog dostignuća“, kako ga je predsjednik Evropskog vijeća Donald Tusk opisao, no on prati obrazac ranijih stavova EU kada je riječ o migracijama.

Od 1990-ih, EU je usvojila strategiju sa tri kraka: kriminaliziranje migranata, militarizacija graničnih kontrola i eksternalizacijom problema plaćanjem državama koje nisu članice EU – najpoznatiji slučaj je Libija pukovnika Muammara Gaddafija – davanjem ogromnih količina novca da djeluju kao evropska imigracijska policija, a zapravo premještanjem evropskih granica daleko od Evrope. Guranje problema van Evrope i pretvaranje da on ne postoji.

Jedina država koja je iz cijelog debakla izašla časno je Grčka. Efektivno napuštena od ostatka Evrope – kada su Makedonija i druge države na sjeveru zatvorile granice – i žestoko u patnjama zbog ekonomske krize i mjera štednje koje su prvenstveno nametnute na zahtjev EU, Grčka je uprkos svemu pokazala zavidnu moralnu posvećenost migrantima.

Istina, bilo je nekih demonstracija protiv migranata i ekstremnodesničarska Zlatna zora je osvojila sedam posto na općim izborima prošle godine. No, većina Grka je pokazala ogromnu solidarnost.

Blizu 14.000 migranata i izbjeglica su zarobljeni u Idomeniju, na grčkoj strani granice sa Makedonijom nakon što su makedonske vlasti odlučile da samo šaka njih prođe granicu svaki dan. „Divim se ovim ljudima jer još uvijek imaju nadu“, kazala je zamjenica lokalnog gradonačelnika Evelina Politidou, te dodala kako je pomaganje izbjeglicama „moralna obaveza“.

Otok Lezbos, blizu turske obale, je u samom centru krize. Samo broj migranata i izbjeglica koji su u prva dva mjeseca 2016. godine došli na ovaj otok je približno jednak broju stanovnika koje Lezbos inače ima. Ipak, lokalni žitelji nastavljaju pomagati migrante davanjem hrane, zaklona i solidarnosti.

U međuvremenu je EU, uprkos najavama da će relocirati 66.400 izbjeglica iz Grčke, osigurala smještaj samo za njih 325. „Zapanjujuće je“, kako je šef UNHCR-a Antonio Guterres kazao gradonačelniku Lezbosa Spyrosu Galinosu nedavno, „da ovako mali otok uspijeva riješiti stvari koje su za veliku Evropu, sa njenih pola milijarde stanovnika, veoma komplicirane“.

To je lekcija o moralu i solidarnosti koju cijela Evropa treba naučiti.