LAŽI, NAŠE BESKRAJNE LAŽI

Povezani članci

• Boris Dežulović o Nikoliću i Vučiću
• SFF kroz objektiv Aide Hadžieminagić
• Ukupno 100 godina zatvora bivšim pripadnicima tajne policije za ubistvo Slavka Ćuruvije
• Balkane moj
• Levi samit Srbije zajedno sa sindikatima obeležio 1. maj u Beogradu
• Collegium artisticum: XI SARAJEVSKI SALON-INVENTURA

Luiđi Pirandelo  „Čovek, zver i vrlina“, režija i adaptacija Egon Savin, Beogradsko dramsko pozorište, Beograd

Fenomenom, sveprisutnim i karakterizirajućim za sve epohe i društvene sustave, dakle nekom vrstom ljudske opsesije fenomenom laži pozabavio se, u komedijskom vidu, kroz svojevrsnu aplogiju Čovek, zver i vrlina velikan italijanske dramatike, nobelovac Luiđi Pirandelo.

Kako naše doba jeste doba svekolikih laži, vođstvo Beogradskog dramskog pozorišta, pravilno to uočavajući, na repertoar postavlja upravo ovaj naslov italijanskoga klasika.

Dva su preduvjeta u startu bila na strani teatra sa Crvenog krsta, kojim, sa izraženom senzibilnošću za vrijeme u kojem egzistiramo, vješto krmani glumac Slobodan Ćustić, a to su: seriozan dramski tekst i apsolutno adekvatna glumačka podjela.

Redatelj Egon Savin ovom svojom, šestom po redu (Koprivica Dugo putovanje u Jevropu, Kovačević Novo je doba, Radaković Kaj sad?, Fehimović Ćeif, Nušić Palilulski roman) režijom u kazalištu sa Crvenog krsta, reaktivira i reaktualizira kompleks složenih ljudskih odnosa upravo u ovoj naslovnoj triling sintagmi: čovjeka, zvijeri i vrline…

Dva kvalitetna i suvremenom glumačkom energijom determinirana protagonista/antagonista ove izvedbe Pirandelovog teksta, Marko Živić i Jovo Maksić, dominiraju Savinovom vizijom tretiranih problema i Pirandelovog dramata…

Jovo Maksić nekom začudnom, gotovo stidljivom scenskom odsutnošću, čak i onda kada je najjarkije prisutan, potencira jednu karakterističnu, tužno-nostalgičnu dimenziju ovoga disputa o društvenoj laži. Njegov Mornar Perela, nakon znakovitih i tendencioznih dugih odsustava i plovidbi, koje čini da ne bi bio dijelom kućnih obmana i laži, pa i onih iz sfere preljuba i nevjerstava, pozornicom pronosi energiju izrazite scenske suvremenosti.

Marko Živić tumačeći Paolina, svoju glumačku studiju toga složenog dramskog lika temelji u varijacijama između blago komičkih akcenata i svjesnog, gotovo sladostrasnog prepuštanja ironijskim glisandima, kojima obavija svoju scensku osobnost.

Karakteristika ove vremenski dobro minuirane predstave je da njenoj krajnjoj kvalitetnoj postvarenosti, znatno više doprinosi muški dio ansambla, u kojem još participiraju Anrija Kuzmanović (Gospodin Pulejo i Gospodin Toto), te Vladan Milić (Điljo).

Svoju Gospođu Perelu Ljubinka Klarić gradi suptilnom distancom u odnosu na Pirandelov lik, koristeći svoju staturu, a tragične tonove žene na razmeđima sveopće laži, donosi suzdržano i efektno. Rozarija Milice Milše i Gracija Sandre Bugarski su efektni krokiji služavki, koje sve znaju i ništa ne vide…

Vragolanstvo, djetinju tugu sa jarko treperavim nostalgičkim tonovima isijava odlična Milica Gojković tumačeći ulogu vragolastog, ali svevidećeg i sverazumijevajućeg dječarca Nona.

Sa dvije efektne promjene rikmanda i dobro odabranoga mobilijara scenografkinja Vesna Popović provodi redateljske naume na pozornici, dobrano svedenoj u karakterističnu komornost enterijera.

Kostimi Jelene Stokuće omogućili su i fundiranje u ambijent i epohu trijumfa pirandelizma, a glazbene zavjese, izabrane redateljskim rafinmanom itekako su asocirale na piščevu zemljopisnu i duhovnu domaju.

Čovek, zver i vrlina je predstava precizno pozornički artikulirane storije sa glumačkim postignućima koja nisu mala…

Predstava kojoj se vjeruje, a koja nije agresivna i opterećujuća, što se ne bi moglo kazati za dominantne trendove u južnoslavenskom kazališnom main stream-u…

Savin nepretenciozno a suptilno na pozornici razobličava svakovrsne laži, obmane, provodeći to kroz tekst koji je tečno prevela Julijana Vučo, kao i kroz gracilan redateljski plan komornosti znakovitih scenskih isijanja.