Akademski i moralni bankrot

Izdvajamo

• Sa najvećim žarom vode se oštre borbe do istrebljenja za to ko će imati pravo potpisivati putne naloge od Izačića do Neuma, od Bosanske Otoke do Bjeljine, od Brčkog do Trebinja, ko će imati ovlasti potpisati naloge za nabavke sitne bižuterije, ko će imati pravo voziti službeni auto, posjedovati službeni telefon, čija će asistentica ili sekretarica biti atraktivnija i više ličiti na cure sa postera iz šoferskih kabina i koja će brže napredovati u akademskim zvanjima. Oko toga danas je zabavljena i podjeljena naša akademska i politička elita. Nju ne zanimaju kompjuterske simulacije niti komunikacije između desetina milijardi neurona u ljudskom mozgu, nju ne zanimaju ni biotehnologije, ni nanotehnologije, ni novi materijali ni novi informatički sistemi. Nju ne brine ni sudbina ove države, ni sudbina običnog čovjeka, izuzev članova užeg domaćinstva, članova političkih partija i članova jaranskih bulumenti.

Povezani članci

• MARKALE
• Tomislav Marković: Mladić je na doživotnoj robiji, a velikosrpska ideologija na slobodi
• Rezolucija se rezolucijom izbija
• „Veliko hrvatstvo“, licemjerna moneta za predizborno potkusurivanje hlebinaca
• Izdajnik
• ARAPI U BiH: Poželjni turisti ili nepoželjna prijetnja?

BiH u mreži akademske korupcije i moralne dekadencije

Završavajući doktorate na ovim univerzitetima kao perspektivni kadar nacionalnih političkih elita, “prominentni doktori” znanosti će nakon kraha njihove političke karijere i usput opustošenih državnih budžeta i razorene privrede, bez ikakvog moralnog zazora, stida i odgovornosti nastaviti graditi akademsku  karijeru zaposjedajući  pozicije na akademskim katedrama, proizvodeći novu akademsku bulumentu koja će dokrajčiti razaranje i ono malo akademskog entuzijazma,  kulturne zaostavštine i morala što je ostalo u ovoj u kužnoj zemlji.

Prof. Dr. Nedžad Bašić

Velika znanstvena utrke između USA i EU  koncentrirana je na dva velika istraživačka programa: „The  Brain Initiative”, za koji USA izdvajaju 100 miliona dolara svake godini i “Brain Mapping Project”, za koji je EU izdvojila fantastičnih 1.29 milijardi EURA.

Prije neki dan nađoh na mom stolu pismo koje je upućeno Upravnom odboru Univerziteta u Bihaću. Ništa značajno napisano ali u svakom slučaju indikativno za sve ono što se dešava u sektoru  našeg visokog obrazovanja. Citiram ga samo toliko da bi čitalac mogao shvatiti o čemu se radi.

„Mi profesori,  saradnici i studenti Univerziteta u Bihaću oštro protestvujemo protiv načina kako se postupa sa našim kolegama i našim profesorima Dr. Mersudom Ferizovićem i  Dr. Huseinom  Muratovićem, u procesu njihovog penzionisanja. Svaki čin penzionisanja je poseban trenutak u životu svakog univerzitetskog nastavniika i naših studenata,  kada se opraštamo od naših dragih kolega i profesora.  U tom procesu mora se iskazati svo poštovanje, dostojanstvo i respekt prema profesorima koji su najveći dio svog života  posvetili generacijama mladih ljudi koji treba ovu zemlju da učine boljim mjestom življenja.  Čin penzionisanja univerzitetskih nastavnika mora biti svečan čin a ne čin progona i izbacivanja sa Univerziteta, sa čime se na najbrutalniji način gazi dostojanstvo svih nas i profesora i studenata. Oštro protestvujemo protiv skrnavljenja ugleda akademske zajednice i Univerziteta u Bihaću. Tražimo zaštitu akademskog digniteta univerzitetskih profesora i unapred odbijamo svaki oblik manipulacija sa profesorima i studentima“. Zasto se ovakve stvari dešavaju sasvim je jasno ako se ima u vidu da su u svojstvu rektora, prorektora, dekana, prodekana i profesora sve sami bivši predsjednici vlada, predsjednici političkih stranaka i ministri  u raznim vladama USK.

I tako dok svijet danas  traga za novim znanjima, novim tehnologijama i inovacijama, kojima će moći kroz kompjutersku simulaciju detektirati kompleksne komunikacije između desetina milijardi neurona u ljudskom mozgu, dok svijet traga za novim biotehnologijama, nanotehnologijama i bionanotehnologijama, novim materijalima i novim informatičkim sistemima, sa kojima će istorija čovječanstva i sudbina čovjeka u ovom milenijumu biti stubokom promjenjena, u bosanskohercegovačkoj  akademskoj zajednici s nesmanjenom žestinom se rasplamsavaju borbe za nove pozicije, prestiže i nove domete  akademskog nepotizma, plagijarenja i međusobnog podmetanja.

Kod nas skoro da nema načelnika općene od Bihaća do Višegrada, od Bijeljine do Trebinja, od Banja Luke do Foče, a da ne govorimo o višim političkim i državničkim funkcionerima razmještenim po raznim uredima,  a da nisu okićeni nekom od znanstvenih titula ili se pripremaju da se na taj način okite. Nikad više doktorata i magistara iz svih oblasti počev od medicine, tehnike, ekonomije, prava i politike,   a nikad više bolesnih, nezaposlenih, nikad više bankrota, gladi i skandala, nikad manje ljudskih prava, morala i dostojanstva čovjeka. I gle čuda. Niko od tih znanstvenika da se oglasi protestom ili buntom protiv naše opće ekonomske propasti i moralne dekadencije. Što smo više formalno obrazovani više tonemo u opću ekonomsku, političku i moralnu krizu i rasulo. Fenomen našeg moralnog raspuća i posrnuća  i sveopće dekadencije sasvim sigurno traži razvoj nove znanstvene discipline koja bi mogla bar djelimično objasniti ovaj fenomen što nam se danas dešava.

O kakvom se intelektualnom potencijalu radi dovoljno je samo ovlaš pogledati master ili doktorske radnje, koje su odbranjene u rekordno kratkom roku na brojnim privatnim i državnim univerzitetima i sveučilištima, ravnomjerno raspoređeni duž putava koji vode  od Đevđelije do Subotice preko Beograda, od Prištine do Bjeljine, od Mostara do Brčkog, od Banja Luke do Trebinja, of Foče do Svrljiga, od Tuzle do Sarajeva i dalje do Zagreba. Završavajući doktorate na ovim univerzitetima kao perspektivni kadar nacionalnih političkih elita, “prominentni doktori” znanosti će nakon kraha njihove političke karijere i usput opustošenih državnih budžeta i razorene privrede, bez ikakvog moralnog zazora, stida i odgovornosti nastaviti graditi akademsku  karijeru zaposjedajući  pozicije na akademskim katedrama, proizvodeći novu akademsku bulumentu koja će dokrajčiti razaranje i ono malo akademskog entuzijazma,  kulturne zaostavštine i morala što je ostalo u ovoj u kužnoj zemlji.

Danas potražnja za našim doktorima nauka i profesorima najviše raste u njihovim  političkim  strankama, zbog čega  ih bliži rođaci, njihovi jarani i kumovi  proglašavaju genijalcima, koje potom unose  u razne wikipedie, antologije i enciklopedije njihovih zavičaja i političkih partija, a da pri tom nisu mogli da prođu ni obični test znanja za policijskog narednika. Uz titulu načelnika, premijera, uz to i doktora nauka i profesora po pravilu ide i ženidba sa lokalnom ljepoticom koja će uskoro nakon udaje otpočeti značajnu znanstvenu ili političku karijeru,  čime će se proširiti i ojačati veze između rođačkih, akademskih i političkih krugova.  Potom dolaze ljubavnice koje kao da su istrgnute sa postera nalijepljenih u kabinama bugarskih teretnjaka i tegljača. Ni intelektualni potencijali ljubavnica nisu za zanemarivanje. Neke od njih će put od miljenice ili sekretarice do asistentice, profesorice ili čak do dekanice prevaliti taman za toliko vremena koliko tegljaču treba da prevail put od Olova do Zenice.

I tako dok cijeli svijet fanatično traga za novim idejama, novim izazovima i novim inovacijama, ni mi ne zaostajemo mnogo iza njihovog entuzijazma. Sa najvećim žarom vode se oštre borbe do istrebljenja za to ko će imati pravo potpisivati putne naloge od Izačića do Neuma, od Bosanske Otoke do Bjeljine, od Brčkog do Trebinja, ko će imati ovlasti potpisati naloge za nabavke sitne bižuterije, ko će imati pravo voziti službeni auto, posjedovati službeni telefon, čija će asistentica ili sekretarica biti atraktivnija i više ličiti na cure sa postera iz šoferskih kabina i  koja će brže napredovati u akademskim zvanjima. Oko toga danas je zabavljena i podjeljena naša akademska i politička elita. Nju ne zanimaju kompjuterske simulacije niti komunikacije između desetina milijardi neurona u ljudskom mozgu, nju ne zanimaju ni biotehnologije, ni nanotehnologije, ni novi materijali ni novi informatički sistemi. Nju ne brine ni sudbina ove države, ni sudbina običnog čovjeka, izuzev članova užeg domaćinstva, članova političkih partija i članova jaranskih bulumenti.

Naravno, ne treba biti nepravedan prema onima malobrojnima koji se istinski bave znanošću ali oni i tako nemaju nikakav utjecaj pa nisu ni interesantni za našu akademsku zajednicu.