Zapis sa Kube: Pomirenje u Havani

Povezani članci

• Zavjera protiv zavjere
• Jose Mujica: Da bi imali bolji svijet, prvo mi moramo postati bolji
• Prijenos vlasti u SAD: Tradicija, prijetnje i mogući ishodi
• Španija: Veliki protesti u 64 grada
• Rusija spremna da bude domaćin pregovora Izraela i Palestine
• UN: Pola miliona Palestinaca u opasnosti od raseljavanja

Tko bi zapravo, mogao očekivati da će susret pomirenja vjerskih prvaka Pape Franje i Patrijarha Kirilla, lidera ruske pravoslavne Crkve,  biti održan upravo u sjedištu komunističkog sekularizma, i , mjestu koje je donedavna,  važilo kao središte socijalističkog prkosa i provokacije širom svijeta, i gdje su uz sve to, svoje utočište i potporu uvijek tražili brojni anti-zapadni borci i aktivisti sa svih strana svijeta.

Kako je zapravo, Havana učinila istinski „salto moratle“ historijskih razmjera?

Piše: Fuad Đidić

Havanu nisam posjetio protekle jeseni sa namjerom da pišem o njenom novom duhu i paradoksalnoj ulozi u svjetskoj povijesti. Moram priznati to je bila prejaka ideja. I za nedovoljno obavještene, poput mene,  jedna posve daleka i fantazijska zamisao. Najviše što se moglo  osjetiti jeste da stara arhitektura prima novi sjaj i slavu. I ništa  bolje, poput besprijekornih dodira neimara na građevinama, nije moglo  više kazati o tome šta je jednom Kuba bila, i šta sada zapravo, želi postati. Pojačani ritam salse, osmijesi i prijatnost ljudi na svakom koraku, i pored prepoznatljive ekonomske oskudnosti, upotpunjena sa tim novim arhitektonskim dizajnom, koji je poprimao svoju punu ljepotu na tropskom suncu, mirisali su ipak, na neke promjene.

Novi talas otvaranja zapljusno je ovo vjetrovito ostrvo na Karibima poslije 17. decembra 2014. godine kada je predsjednik Obama najavio historijsku normalizacij odnosa sa tvrdokornim rivalom Kubom.

Potom,  u julu 2015. godine uz prisustvo Sekretara Kerija, podignuta je američka zastava  pred novootvorenom američkom ambasadom u centru Havane. I kao da od tada, sve u Havani, užurbano poprima neku novu boju, novi draž i izazov.

Potpaljene su nade, strahovanja, ali i iščekivanja – koji put će izabrati  ova 11 milionska zemlja – nedemokratski i „perfektni socijalizam“ sa ekonomskom jednakošću i socijalnom sigurnošću, ili, demokratski i „perfektni kapitalizam“ koji je njihovim prvim susjedima donio  sjaj i bogatstvo za manjinu  i bijedu i očaj za većinu.

Havana, glavni grad Kube, decenijama izopštena  iz  aktivnog političkog djelokruga Zapada, nedavnim historijskim susretom lidera dvije Crkve Pape Franje i Patrijarha Kirilla, lidera ruske pravoslavne Crkve,  koji su se 12. februara 2016. godine susreli na aerodromu koji nosi ime utemeljitelja kubanske nezavisnosti Jose Martija, ovjerila  je status svjetski nove mirovne i posredničke metropole.

To je za Havanu bio istinski „salto mortale“ historijskih razmjera.

Glavni grad Kube  tako  je posve neočekivano,  ušao  u pažnju svekolike svjetske i javnosti i ponio obol  mjesta  koje može osigurati neutralnost i diskreciju u vođenju i najosjetljivijih i najdelikatnijih diplomatskih pregovora koji se danas mogu uopšte i zamisliti.

Ništa, pa i najmanji detalj, nije mogao bilo u kojim kuloarima nagovijestiti ovaj historijski susret kao što je bio slučaj u nekoliko ranijih i neuspješno pripremanih susreta na tlu Evrope.

Kubanci su umjeli sjajno  diplomatski  balansirati u pripravljanu  ovog historijskog susreta  kojim bi se dao poticaj za rješavanje najdužeg i najkompleksnijeg raskola  kojeg uopšte poznaje ljudska povijest, i,  kao jedna malena zemlja, preuzeti  ogromni  rizik, kako bi se  izbjegla bilo kakva diplomatska, ili, organizaciona greška.

Ova uloga kubanske diplomatije ostala je skoro prešućena u zapadnoj štampi. Od dobro istreniranih diplomata i strogo navođenim iz jednog centra, niti jedna svjetska medijska kuća nije mogla izvući, kao što to uvijek čine, niti najmanji nagovještaj održavanja jednog ovako, značajnog i presudnog susreta.

Tko bi zapravo, mogao očekivati da će susret pomirenja vjerskih prvaka biti održan upravo u sjedištu komunističkog sekularizma, i, mjestu koje je donedavna, važilo kao središte socijalističkog prkosa i provokacije širom svijeta gdje su uz sve to, svoje utočište i potporu uvijek tražili brojni anti-zapadni borci i aktivisti sa svih strana svijeta.

Navođen pisanjem zapadne štampe,  koja već godinama ne štedi tintu, da piše o teškim iskušenjima Kube, njenim titanskim izazovima izbora novog puta, i snažnih podsjećanja  na gorka iskustva transfromacije  kroz koja manje – više neuspješno, prolaze sve bivše socijalističke zemlje, bio sam skoro ubijeđen da bi u najmanju ruku, slična sudbina, poput naše, uskoro mogla snaći i posljednju socijalističku ostrvsku utopiju okruženu okeanom kapitalizma i neoliberalizma.

Papa Franjo i Patrijarh ruske pravoslavne Crkve Kirill, suglasili su se da upravo, u Havani pokušaju pomiriti svoje 1000 godišnje razlike i pronaći zajedničko tlo na pitanjima vitalnim za život ove dvije vladajuće Crkve. Zagrljaj i dva poljupca, kao i riječi olakšanja Pape Franje “Konačno“ koji se pojavio na stražnjim vratima pregovaračke sobe na aerodoromu  u kojoj  se već nalazio  Patrijarh Kirill,  te njihov kasniji,  3,5 satni razgovor „tete-a tete“  dali su osnova za uvjerenje svjetskoj  javnosti kako se nepovratno mijenja historijski tok događaja nezamisliv stoljećima ranije.

Ovom prilikom Papa Franjo i Patrijarh Kirill potpisali su zajedničko, i unaprijed pripremljeno Saopštenje u kojem su, kao najvažnija pitanja,  izražena zabrinutost dvije Crkve zbog genocida kojeg barbarske snage ISIL-a vode protiv tamošnjih kršćanskih manjinskih zajednica  na tlu Iraka i Sirije ali, također je, istaknuta i  zabrinutost lidera  posvemašnjom krizom kršćanstva i rastućim globalnim sekularizmom.

Havana je u očima prvog latinsko-američkog Pape, poslije njegove posjete Kubi septembra 2015.godine,  postala idealna lokacija za dugoočekivani i dugo priželjkivani susret  kojeg je katolička Crkva u više navrata neuspješno inicirala.Ruski Patrijarh Kirill smatrao je Havanu također, idealnim mjestom kako se uglavnom,  vjeruje zbog  udaljenosti od Evrope, tradicionalne  bliskosti Kube sa  ruskom pravoslavnom  Crkvom,  te u dobroj mjeri, zbog  anti-američkog svjetskog naslijeđa kojim se Kuba  još u dobroj mjeri ponosi.

Papa Franjo, koji je najbolji način umio iskoristiti svoje latinoameričke korijene dajući Kubi status  “Kapije za Latinsku Ameriku“ poslije ovog povijesnog  susreta,  produžio je u  pastoralnu posjetu Meksiku, a Patrijarh Kirill zadržao se na Kubi gdje je izdejstvovao obećanja kubanskog predsjednika generala  Raul Kastra za dozvolu  izgradnje nove i moderne  pravoslavne Crkve u Havani, nedaleko od one prve koja je izgrađena 2004. godine.

Ali, ruku na srce Papa Franjo je bio ona realna snaga koji je potpalio novi duh transformacije i uključivanja Kube u međunarodni sistem, i, dao vjetar u jedra Kubi u traganju za njenim novim mjestom i ulogom u svijetu.

U vrijeme kada je predsjednik Obama 17. decembra 2014. godine objavio namjeru normalizacije odnosa sa Kubom poslije 54 godine izolacije i neuvijenog priznanja propalih ranijih nastojanja Amerike da sredstvima “revolucije u bojama” promijeni kubanski režim, obznanjeno je kako je zapravo, Papa Franjo stajao u najvećoj mjeri iza ovog neočekivanog preokreta normalizacije i otvaranja puteva pomirenja među, do tada duboko podijeljenim protivnicima i rivalima.

Ohrabren dobrim rezultatima progresa ovog pomirenja, Papa Franjo,  očigledno  koristeći ponovo Kubu, upustio se da  sa svojim latinoameričkim zemljacima,  krene  u rješavanje onog što je smatrao ključnim i vitalnim  – rješavanje 1000-godišnjeg raskola dvije Crkve.

Obamina administracija svoje poteze prema Kubi pravdala je sa više razloga. Osim prepoznatljivog kubanskog medicinskog internacionalizma za kojeg Kubanci vjeruju da su nadmašili i svog susjeda Ameriku po broju u kvalitetu medicinske zaštite kojom su u preko 50 zemalja pružili svoju nesebičnu pomoć, kao važan razlog ¸promjene američkog kursa navedena je i stabilna posrednička i pregovaračka uloga Kube u postizanju mirovnih pregovora za jedan drugi, i nama manje poznati, dugogodišnji unutrašnji sukob u Kolumbiji, najteži na tlu Južne Amerike, što je u dobroj mjeri, navelo Amerikance da ne ostavljaju svog prvog susjeda, sa jakim pregovaračkim kredencijama, izolovanim i po strani.

Danas je Kuba na nepovratnom putu pomirenja sa USA, ali i nepovratnom putu da dobije status savršenog mjesta za pregovore, diplomatske metropole gdje se može doista, “završiti posao”.

Teško je danas pretpostaviti koje će konsekvence na buduća svjetska dešavanja ostaviti historijsko pomirenje dvije Crkve, te da li će to u konačnici, polučiti historijsko pomirenje Rusije i USA, i voditi ka uključivanju Rusije u zapadne civilizacijske tokove. Ali, konsekvence koje je ostavio ovaj susret za buduće mjesto i ulogu Kube u svjetskim razmjerima je – neupitan i, reklo bi se, za ovu zemlju spasonosan.

Nije jedini paradoks Kube što većina tamošnjih žitelja, koji nisu nikada izašli izvan zemlje, odbija kapitalizam kao svoj izboor, već  zapravo, zagovara još bolji, “savršeniji socijalizam”.

Paradoks je da je nekada, najpolemičniji glavni grad jedne “pobunjeničke” zemlje,  uspio, daleko od očiju svjetske javnosti, filigranski izgravirati svoju novu ulogu u modernoj historiji, kao posve neutralno, sigurno i savršeno mjesto za pomirenje.