Kakvu povijest želimo?

Izdvajamo

• Unutarnja je situacija alarmantna, prevladava duh '45. i '91., fantomski komunisti djeluju iz sjene, UDBA je snažnija nego '50., ustaštvo se rehabilitira ne samo kroz neobrazovani dio populacije, već i putem „uglednih“ akademika, znanstvenika i ministara, nagovještavaju se nekakve „Oluje“, katolička Crkva je toliko snažna da otvoreno i vrlo snažno utječe na razvoj države koja je po definiciji sekularna itd. Ako ništa drugo, barem nas turizam nije još iznevjerio te se najavljuje još jedna dobra sezona.

Povezani članci

• Lijanović pod sumnjom da je dao milione netransparentno
• Fašisti! Komunisti! Isti?
• Advokati zločina
• Romi: ”Vječni kradljivci kokošaka”
• Građanin kao bankomat političara
• Amerikanci pronašli rješenje za političku krizu u Federaciji BiH

foto: hrvatska.euco.in

Kakvu povijest želimo stvoriti? Želimo li ostati zarobljeni u jednu od ovdje opisanih situacija, ili je možda vrijeme da krenemo dalje? Teško je to reći kada bi svi krenuli naprijed, ali opsesivno volimo taj rikverc.

Godina je 2016, mjesec veljača. Hrvatska je nedavno bez ikakvih muka dobila novu vladu. Novi poglavar nije izabran već je, kako to priliči jednoj nezavisnoj državi, naslijedio svojeg prethodnika. Na našu sreću stranaka nema, jer nam nisu niti potrebne dokle god je naša tisućljetna težnja ka ostvarivanju vlastite države živa i zdrava. Sve ide po planu, poglavar i ministri hodaju uokolo u vojnoj odori, ponosno i jasno ističu povijesni hrvatski grb – onaj s prvom bijelom kockicom i velikim slovom U iznad šahovnice – te nam se ministar kulture u slobodnom vremenu bavi pisanjem za najuglednije hrvatske novine, odnosno za „Nezavisnu Hrvatsku Državu“. Međunarodni odnosi su nam odlični, čak i međureligijski. Naime, nasljednik velikog i plemenitog bošnjačkog muslimanskog vođe Huseina, vrlo je rado viđen gost u Zagrebu. Ne samo to, već se njegova Handžar divizija često priprema za nove ratove upravo s vojskom naše nezavisne države, što stvara atmosferu prijateljstva i poštovanja. Doduše, muslimana nema previše u samoj nezavisnoj državi, ali nemamo nikakvih osobnih motiva biti prema njima sumnjičavi ili neprijatno raspoloženi. Hvala dragom Bogu, nemamo problema niti s drugim religijama jer smo to uspjeli uz svetu pomoć riješiti još davno. Ok, za to su nam dosta pomogli naši prijatelji iz Njemačke, ali ipak ne smijemo zaboraviti da imamo i sami razloga biti ponosni na naše zatočeničke kampove, gdje su sve one proklete smrdljive životinje koje su se borile protiv naše nezavisnosti dobile onaj kraj koje su zaslužile. Ali nećemo sada o tome, te priče treba ostaviti profesionalnim povjesničarima koji najbolje mogu potvrditi ove naše teze te našu povijest jasno i glasno svima predočiti. Spomenuli smo vanjsku politiku. Zaista je briljantno koliko se dobro slažemo sa svim našim susjedima. Čak i preko Dunava nemamo neprijatelja, četnička je vlada već odavno naš saveznik. S njima smo imali nekih sitnih razmirica tamo prije osamdesetak godina, ali se u ratu rijetko zna tko pije a tko plaća. Naravno, posredništvo naših dragih prijatelja iz Raicha pomoglo je pri usuglašavanju naših politika, ali sve u svemu znali smo još davno da nismo baš toliko različiti. Osim toga, zaista je vrijedno svake pohvale primijetiti koliko se naša nezavisna država lijepo slaže s katoličkom vjerom. Od kada smo uspjeli se riješiti onih crvenih vragova koji su si zamislili da mogu nam oduzeti našu vjeru i tradiciju koju vučemo još od našeg dolaska na ova područja, naš je veliki vođa pronašao zajednički jezik s Crkvom. Mir i ljubav vlada među Hrvatima. Ipak, uvijek postoje neki problemčići, pa tako i kod nas se digla velika afera oko toga treba li nam ili ne ministar turizma, pošto već odavno nemamo nekih prihoda od toga. Ipak, Plitvička jezera ne mogu sama za sebe držati cijeli jedan sektor. Eh, šteta što nismo te sreće da imamo tako predivnu obalu poput naših susjeda Talijana, koji mogu uživati u ljepotama koje idu od Istre do Crne Gore. Ma dobro, u biti nije to neki veliki problem – granica je tu par kilometara od nas – tako da horda Hrvata koja u ljetnim mjesecima ide na more u Italiju i ne predstavlja za nas neku poteškoću. Moramo naglasiti kako je nekad davno ta obala bila dio Hrvatske, ali je naš voljeni poglavnik jako mudro i u duhu hrvatstva odlučio kako je bolje te zemlje vratiti legitimnim vlasnicima, nego ih neopravdano držati pod svojom kontrolom. Zaista smo imali sreće što smo imali takvog vođu. Moglo bi se tu još štošta reći o našoj nezavisnoj državi, ali bilo bi zaista nepotrebno dodatno hvaliti toliko savršenu državnu tvorevinu, gdje je Hrvat na svome, gdje mu nitko ne prijeti, gdje nas štiti naš poglavnik i gdje nam ništa ne fali. Zaista nam je odlično!

Godina je 2016, mjesec veljača. Hrvatska je nedavno dobila novog predsjednika Centralnog komiteta, bez muka i prevelikih problema. Predsjednika su jednoglasno izabrali članovi partije, i potpuno sam siguran da će nas on odlično zastupati u Predsjedništvu SFRJ. Ma zapravo, ovako i onako sve ide po planu. Svi mi imamo sve što nam treba, imamo posao, plaću, hrane i stan. Naše je društvo idealno, nitko se previše ne ističe, svjesni smo naše povijesno-kulturne povezanosti s ostalim slavenskim narodima i Bratstvo i jedinstvo caruje našom federacijom. Međunarodni odnosi su nam odlični, poštuju nas na Zapadu, poštuju nas nesvrstane zemlje iz cijelog svijeta, u našim zoološkim vrtovima imamo slonove iz Indije, krokodile iz Egipta i ptice iz pola južne Azije i Afrike. Velika smo mi država. U unutarnjoj politici također sve štima. Riješili smo se izrabljivačkog kapitalizma, Crkva nam ne diktira pravila te je ograničena na marginalnu ulogu, nacionaliste smo odavno riješili kao i sve ostale izdajnike proleterske revolucije. Osim toga, nižemo jedan sportski uspjeh za drugim, turizam nam ide sve bolje i strane devize jačaju naše financije. Priča se čak da ćemo se uskoro moći slobodno kretati svijetom, iako ne vidim razloge koji bi nekoga trebali potaknuti na takvo što. Kao što neću nikad razumjeti zašto ljudi hrle u Graz i Trst u kupovinu, gdje ih može otrovati kapitalistički duh, umjesto da uživaju u svemu onome što im se u našoj federaciji nudi. Ali nema veze, ako je to naš najveći drug dopustio, znači da je to u redu i nitko od nas nema pravo da takvo što preispituje! Jedino što nam stvara nekih problema su oni izdajnici koji su uspjeli pobjeći i sada nam uništavaju ugled šireći neku anti-jugoslavensku propagandu po nekim zapadnim zemljama, ali naše vodstvo radi i na rješavanju te nevolje. Sve u svemu, dobro živimo, sretni smo i slobodni. Zaista nam je odlično!

Godina je 2016, mjesec veljača. Hrvatska je krajnjom mukom uspjela dobit kakvu takvu vladu. Izbori su bili neizvjesni, sve je ovisilo o tome što će odlučiti neka navodna nova struja u državnoj politici, sastavljena od ljudi koji su politički slični koliko i maske na riječkom karnevalu. Na koncu se dogodilo to da imamo premijera koji je navodni „tehnokrat“ te poznaje hrvatsku realnost koliko i prosječni Hrvat poznaje pravila američkog nogometa kada se odluči pogledati super-bowl; bivšeg ministra branitelja koji toliko voli svoju svetu zemlju da je odlučio prijaviti za prebivalište skup od par dasaka kako bi izbjegao plaćanje poreza (očito vrlo često praksa među „domoljubima“) te ministra kulture koji je u mlađim danima volio nositi kape s ustaškim simbolima, pisati za neofašistički list imena Nezavisna Država Hrvatska (hvaleći pritom „ustaške junake“) te podržavati muslimanske ksenofobe i rasiste. Međunarodni odnosi su nam na najnižem nivou u posljednjih 20 godina. Sa Srbijom smo na kratko obustavili promet dok je problem naoružavanja dodatno zakomplicirao proces zbližavanja dvaju država; s Mađarskom imamo otvorene sudske sporove oko naftne industrije te smo doživjeli barem jedan ozbiljniji međunarodni incident; sa Slovenijom imamo otvoren pogranični spor i gotovo pa uništen proces rješavanja nesuglasica putem međunarodne komisije. Unutarnja je situacija alarmantna, prevladava duh ’45. i ’91., fantomski komunisti djeluju iz sjene, UDBA je snažnija nego ’50., ustaštvo se rehabilitira ne samo kroz neobrazovani dio populacije, već i putem „uglednih“ akademika, znanstvenika i ministara, nagovještavaju se nekakve „Oluje“, katolička Crkva je toliko snažna da otvoreno i vrlo snažno utječe na razvoj države koja je po definiciji sekularna itd. Ako ništa drugo, barem nas turizam nije još iznevjerio te se najavljuje još jedna dobra sezona.

 Čitatelju će biti i više nego jasno da je svaka opisana paralelna realnost u ovom tekstu direktna posljedica nečega „što je ili je moglo biti“. Sve su opcije opisane u duhu stanja kakvog ga možemo zamisliti, ili u trećem slučaju doživjeti, na temelju dosadašnjih povijesnih saznanja i iskustva. Nije slučajno to što je u prve dvije državne realnosti sve pozitivno, jer je u njihovim perspektivama negativno bila nepostojeća mogućnost. Nije slučajno niti to što se samo površno spominju nekakve nepodobne društvene kategorije, za koje se ne zna točno kako su skončale i zašto. Povjesničari se ne vole igrati igre „što bi bilo kad bi bilo“, ali pošto su mase često poput djece – gdje se razum potencijalno svjesnog odraslog čovjeka olako gubi – onda nam igre mogu i poslužiti. Groteskni opis stanja u NDH ili socijalističkoj Jugoslaviji u 2016. godini trebao je poslužiti jednom jedinom cilju: pokazati koliko smo svi mi jednostavno naivni (glupi?!). Bavimo se temama iz prošlosti, bez da o prošlosti išta znamo, dopuštamo da takve diskurse vode ljudi koji možda i nešto o tome znaju, ali to namjerno skrivaju i na koncu kao rezultat svega našu realnost pretvaramo u onu opisanu u trećoj –na našu žalost sadašnjoj –situaciji. Trivijalne nas teme zaokupljaju, pa tako preferiramo pitati se je li naš novi ministar u mladosti, a možda i sada, još uvijek štovatelj „ustaških heroja“, umjesto da se ozbiljnije pozabavimo cijelim procesom financiranja neprofitnih medija. Zgražavamo se, čak i s pravom, naivnošću bivšeg ministara branitelja, umjesto da se pitamo kako to da je njegov prethodnik Matić mjesecima bio na rubu fizičkog sukoba s družinom branitelja s kojima se sada, eto, veselo slika i s kojima slavi. Takve kamaleonske promjene bi trebale u svima nama probuditi neku sumnju u cijelu političku situaciju u državi, ali izgleda kako se to ipak neće u skorašnje vrijeme dogoditi. Prava šteta, jer je vjerojatno došlo krajnje vrijeme da se zapitamo: kakvu povijest želimo stvoriti? Želimo li ostati zarobljeni u jednu od ovdje opisanih situacija, ili je možda vrijeme da krenemo dalje? Teško je to reći kada bi svi krenuli naprijed, ali opsesivno volimo taj rikverc.