ENG
Pismo Mahiru
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Ko će me poslije tebe kritizirati? Ko će to znati? Ko će mi moći u očima vidjeti sve što niko drugi neće znati? Ko će mi pokazivati da uvijek postoji druga strana svake priče? Ko će me poslije tebe upozoravati na to koliko odrasli griješe kad misle da djeca ne vide i ne razumiju stvari odraslih?
Piše: Alisa Mahmutović
Molim vas ne recite mi da znate kako mi je
Osim ako niste i vi izgubili dijete
Molim vas ne recite mi da će mi rana u srcu zarasti
Jer to uopšte nije tačno
Molim vas ne recite mi da je mom sinu sada lakše
Iako je to tačno, ja i dalje želim da je on tu pored mene
Ne recite mi da ću jednog dana vidjeti njegovo lice, čuti njegov glas
Ja dalje od danas niti vidim niti čujem
Ne recite mi da je vrijeme da prestanem žaliti
Jer ja to ne mogu
Nemojte me dok pričamo podsjećati na to da ga više nema
Jer meni su zabluda i trenutni zaborav baš sad najpotrebniji
Nemojte mi reći da budem zahvalna za ono što smo imali skupa
Jer ja želim puno više
Nemojte mi reći da čekate onu staru ja da se vrati
Jer ja više nikad neću biti ta
Ono što mi možete slobodno reči je da ćete biti tu
Da ćete me slušati dok pričam o svom sinu
Mogu s vama podijeliti naše predivne uspomene
Vi možete čak i sa mnom sjediti i skupa plakati
I molim vas, ne ustručavajte se da izgovorite njegovo ime
Ja za tim imenom žudim po čitav dan, svaki dan
Prijatelji dragi, shvatite da ja više nikad ne mogu biti ona ista
Ali ako ostanete uz mene ja mogu uz vašu pomoć naći novu sebe.
Judi Walker
Dragi moj sine, sutra je 01.02.2016. Tačno je mjesec i 17 dana otkako si otišao. Sutra počinje drugo polugodište, a nas dvoje nismo ostvarili ništa od onoga što smo planirali da ćemo uraditi za vrijeme raspusta. Umjesto zajedničkih priprema za tvoju eksternu maturu, ja pripremam sebe na preživljavanje svakog dana bez tebe. Moj plan je: dio po dio dana, pa dan po dan, pa sedmicu po sedmicu, i tako je prošao mjesec, dvije sedmice i tri dana, Umjesto naših aktivnosti koje smo do detalja planirali preko raspusta, ja sam ostala sama, i sad svako veče, listam tvoje sveske, čitam tvoje zapise s nastave, da ne zaboravim tvoj rukopis, koji me je ponekad izluđivao. On mi oživljava sve ono vrijeme instrukcija iz gramatike, kad si mi govorio da nikad ne bi bio moj učenik jer sam zahtjevna, sjetim se koliko sam te ohrabrivala i umanjivala važnost te eksterne mature od koje si strahovao, svjestan propusta u školi koju si pohađao prije ove.
Otišao si prije početka raspusta i promijenilo se sve. Nema tebe, nema ni mene, onakve kakva sam s tobom bila, kakvom su me drugi poznavali, niti me može biti. Sad dišem i živim od sjećanja. To mi više niko ne može uzeti i ne može mi iskliznuti ničijim skokom. Ona mi pomažu da preživim sve ovo poslije, ma koliko prljavo i unižavajuće bilo, a ponekad je i više od toga. I potvrđuje koliko ti je sve oko tebe bilo sasvim jasno, koliko si razborito i ozbiljno razumijevao ovaj svijet. Ti si, Mahire, imao pravo, a ja sam, kako si ti često govorio, nesvjesna svoje sredine, idealizirala ljude i imala krivo. Zato sad znam zašto si o svemu šutio, zašto si sve negirao i zašto su zidovi oko tebe bili tako tvrdi i neprobojni. Sve što si proživio je neizrecivo. U tvom slučaju, tajne su izlazile kao simptomi, ali ja sam to kasno shvatila, i to moju bol čini neizlječivom, nepreboljivom. Dijalektika traume jednako utiče na one koji o njoj govore, kao i na žrtve. Zato se bh. „odgovorno“ društvo pita kakva sam to majka,imam li ja svijesti jer govorim o onome što bi se moralo sakriti, pa sam kurva jer sam u drugom braku, pa sam bila posvećena karijeri – zamisli, karijeri u Bosni! Znam da bi te ovo zadnje samo nasmijalo. Pritom i bezbožnica. I sve to znaju oni koji nikad s nama bili nisu, nisu ušli u našu kuću, koji nikad nisu vidjeli tvoje sms poruke koje si mi slao kad si negdje izvan kuće. Za tvoj bijeg krive mene, iako ne moraju, jer sam sama sebi dovoljno prijeka sutkinja. No stručnjaci koji se bave traumama kažu da je to normalno, a to potvrđuju i priče drugih dječaka koji su se odlučili na isto što i ti. Tako su žigosali i ožalošćenog Harunovog oca, pričali su i pisali da mu je otac nasilnik, sve da bi sakrili istinu o njegovoj smrti. To su činili i Bojanu Jankoviću – ocu dječaka Alekse iz Niša, čiju smo priču slušali skupa. I njegov je otac, prema tom isto tako odgovornom društvu, bio nasilnik. I tamošnjem je društvu porodica bila sumnjiva i kriva, kao da im nije bilo dovoljno što okrivljuju sami sebe. Pitala sam se, dok sam čitala sve to o njima, kako je moguće da ne vidimo devastirajuću patnju na licu gosp. Jankovića, ili Harunovg oca? Sve ove patologizirajuće priče mene ne obeshrabruju, sine, naprotiv! Upravo radi tebe, učinit ću sve da naša djeca, naročito takva kakav si bio ti, postanu društveni i politički izazov.
Poučena njihovim, ali i ličnim iskustvom znam da će nasilnici, zaslijepljeni obijesom, željeti da žrtva i dalje šuti. Teško mi je, ali moram ti priznati da si puno bolje poznavao zajednicu u kojoj smo živjeli od mene, jer da nisi, ispričao bi mi nešto, ne bih to morala slušati od drugih. Ti znaš da nikad u ovoj priči između žrtve i nasilnika ja ne bih mogla zauzeti očekivanu patrijarhalnu poziciju – povlačenje, niti konformističku, ili kapitalističku – poziciju neutralnosti. Znaš da sam uvijek išla težim putem, zato ni ovaj put ne bih mogla ostati na strani nasilnika i zašutjeti, jer to je lakši put. Bila sam, i sad sam, i uvijek ću biti na tvojoj strani, sine. Na strani malih žrtava koje niko ne želi vidjeti, ni čuti, jer je puno teže dijeliti teret patnje, naročito kad je ona namjerno izazvana. Obećavam ti, ni u ovom sukobu, u kojem bi nasilnik da se sve zaboravi, da zanijemimo, da mu se sklonimo s očiju kao da nas nije ni bilo, neću odustajati. Mogu osporavati našu vjerdostojnost do mile volje, kao što su i u svim drugim slučajevima. Mogu se potruditi da me što manje ljudi sluša, što su i drugima činili. Mogu ići, kako su već i počeli, od toga da je žrtva sama kriva, jer Internacionalna škola je kao isključila neke učenike, a mi znamo da nije, nego je i tada, dopuštajući raznorazne presedane zataškavala stvari. No, mi smo i bez toga znali da, što je krivac moćniji – to ima veću mogućnost da sam kreira i objašnjava situaciju. Zato sam, sine, i počela pisati. Znam da bez socijalne sredine teško možemo savladati nadmoćnijeg silnika. Ne možemo bez sredine koja će tvojoj injegovoj (a u međuvremenu ih se javilo još) priči dati vjerodostojnost. A to podrazumijeva veliki potres od pojedinca preko porodice do političkog sistema, jer kako da se bavimo traumom nastalom usljed vršnjačkog nasilja i maloljetničke delikvencije u sredini u kojoj je legitimno i poželjno potčinjavanje djece, kao i žena.
Drugi, stručni ljudi pomogli su mi da shvatim da trauma kojoj si bio izložen obeshrabruje i izolacija postaje mehanizam zaštite, jer kad te verbalno i fizički muče, onda te preziru, a kad te preziru, terorišu te na sve načine, i na kraju svega, ni bijeg ne pomaže jer ostaje nepodnošljiva bol. Duša se smiruje ukidanjem tijela. Tvoja patnja me natjerala da se bavim i tuđim patnjama, da se pred njima otvorim, da poput većine ne zatvaram oči. Ti si bio odveć mlad da od svoje patnje napraviš misiju, a mogao si. Sve je moglo drugačije da su te po odlasku pustili na miru, da time nisu doprinijeli tvom podlijeganju užasu – odustajanju od sebe. Meni samo ostaje jedna nedoumica: kako nisi znao da bih, u slučaju da ste nam prije rekli, prevrnuli i nebo i zemlju da se o svemu čuje, da se počinioci i odgovorni kazne? Ti si morao znati da se ne bojim njihovih roditelja, niti moći novca kojeg posjeduju, a ni njihove političke moći, kako si mi govorio. A ti bi mi tada bio živ i spremali bismo eksternu maturu.
Ko će me poslije tebe kritizirati? Ko će to znati? Ko će mi moći u očima vidjeti sve što niko drugi neće znati? Ko će mi pokazivati da uvijek postoji druga strana svake priče? Ko će me poslije tebe upozoravati na to koliko odrasli griješe kad misle da djeca ne vide i ne razumiju stvari odraslih?
Autor/ica 👤tačno.net
