Božica Jelušić: Petku za petama

Povezani članci

• Stigao i glumac Tomislav Trifunović, nekadašnji član ansambla NPM-a: I Sergej i Branislav i ja smo glumci, supruga je jedina normalna u kući
• Lopovi – slijedeća generacija
• Igor Galo: Tražimo se u Evropi, a izgubili smo se na Balkanu
• LITERARNI MONUMENT
• Tanja Stupar Trifunović: Ako pisanje o ratu nije antiratno onda je propaganda u službi rata
• Počinje Jugoslovenski pozorišni festival u Užicu

Foto: lefigaro.fr

Mogla bih o njemu pričati svima, od djece u vrtiću, do uštogljenih akademika, koji se nikada ne bi usudili ponoviti njegov primjer, čak ni u snovima. Bili bi to, da zaokružim, snovi jednoga Petka, koje ne zaslužuje svatko, već samo zvani i odabrani. Oni, čija su hrabrost i slobodoumlje barem tri puta veći od građanskog komformizma i ispraznosti naših društvenih ideala i stavova.

Znam da će se sada svi zaklinjati da su ga čitali i voljeli, no ja sigurno jesam, pa ne treba zaklinjanje. Štoviše, taj čovjek s okruglom kapicom, kuštrav, ne baš uvijek soanjiran, bistrih očiju i oštra jezika, bio je moj duhovni svjetlonosac u prostorima književnosti. Živio je u francuskoj pokrajini, u preuređenom Župnom dvoru, s majkom, koja mu je bila domaćica, prijateljica i najupornija kritičarka. Bio je liberalan, slobodouman, deklariran u svim svojim strastima, a kao pravi Strijelac, više je volio stramputice nego ravne i ucrtane puteve. Više dečke nego cure, više “divlji život” nego beamtersko robovanje, više rudarenje u stilu i jeziku, nego li površnu slavu pisca literarnih “uspješnica”.

Jednom mjesečno dotjerao se, uparadio, sjeo na vlak i otišao u Pariz, na sijelo dobitnika Goncourtove nagrade, poštujući svoje istovrsnike i kolege po peru. Ali onih 29 dana u mjesecu pripadalo je PETKU, antipodu slavnoga Crusoa, za čijim smo petama hodali cijelu studentsku i literarnu mladost. A onda se, za nagradu, pojavio i genijalni KRALJ JOHA: “Začepljenost je najveći izvor mrzovolje. Kako dobro shvaćam Veliko stoljeće s njegovom manijom klistiranja i sredstava za čišćenje! Čovjek se najteže miri s tim da je obična dvonožna vreća izmeta. Tome bi moglo pomoći samo uspješno, obilno i redovito pražnjenje crijeva, ali kako nam je škrto udijeljena ta milost!.”

MICHEL TOURNIER bio je majstor fine ironije, briljantan opažač malenoga i skrivenoga, majstor psihološke profilacije likova, preslagivač imaginarne “Rubikove kocke” u carstvu riječi. Rečenica mu je kao široki zamah kosca u cvjetnoj livadi. Lucidan je do užarenja. Potiče, elevira, ushićuje, daje ti razlog da nikada ne odustaneš od čitanja, te kalorične hrane starinskih duša i zahtjevnih mirodušnika. U čas okrene perspektivu, rasklopi legendu, destruira mit, pokaže ti podstavu tamo, gdje vidiš konvencionalan literarni kroj i šav. Uvijek sam u duhovnom oku vidjela Tourniera i Daudeta za istim stolom, pod vrtnom sjenicom, kako se slade sljezovim kolačićima, kompotom od trešanja, čašom crnoga vina. A njihovi razgovori, ono najljepše što u francuskom jeziku postoji, to zapisuje anđeo knjigoljubac, perom iščupanim iz krila. (Naravno, đavolak iz pozadine ponekad ga trkne u lakat, da malo razigra rečenicu!). Velika su to SLAVLJA, baš kao što je jednu od svojih knjiga naslovio!

Čitam u onom Dnevniku koji je ostavio, kako mu majka nikada nije vjerovala da je ozbiljan ili čak slavan zbog svojih “škrabotina”, usprkos Prix Goncourt i svim nagradama koje je dobio. To što je doista bio “klasičar”, školski, lektirni i svjetski pisac, nije se majke doticalo. Kad ju je pokušao uvjeriti, navodeći da mu u božićnom nacionalnom programu emitiraju dramu, nezadovoljno je rekla: “Da, ali rekli su KNJIŽEVNIK Tournier, u najavi…”. Na zbunjeno pitanje što je tu sporno, čangrizava gospođa odgovori: “Pa, nikada nisam čula da govore KNJIŽEVNIK Goethe?”. I tako je Tournier, u realnom svijetu, životu i okružju, pod strogim metrom jedne stare majke živio u metropoli (vlastita) duha i na obodu Svjetlograda, nedotaknut njegovom frivolnošću. A život ga je kreditirao, dajući mu punih 90 godina trajanja, zasluženog i ispunjenog bistrom pameću.

Mogla bih o njemu pričati svima, od djece u vrtiću, do uštogljenih akademika, koji se nikada ne bi usudili ponoviti njegov primjer, čak ni u snovima. Bili bi to, da zaokružim, snovi jednoga Petka, koje ne zaslužuje svatko, već samo zvani i odabrani. Oni, čija su hrabrost i slobodoumlje barem tri puta veći od građanskog komformizma i ispraznosti naših društvenih ideala i stavova.