Granice i sudbine

Povezani članci

• Promocija knjige „Doći će drugi“ Mile Stojića u Sarajevu
• Božica Jelušić: Domovinska
• DNEVNIK ČITANJA: Put do srca ne ide kroz želudac, nego kroz tekst
• L.N. Tolstoj: Hraniti se životinjama je nemoralno, jer uključuje čin koji je u suprotnosti s moralnim osjećanjima – ubijanje
• VALCER
• VRIJEME KOJIM NE ZNAMO KORAČATI

Piše: Vinko Grgurev

Konstituiranje nacije podrazumijeva odgovor na pitanje o tome što jest differentia specifica određenog naroda u njegovu najbližem rodnom pojmu (genus proximum).

Što je u konstituiranju hrvatske nacije i po čemu jest njezin najbliži rodni pojam kao mogućnost i područje suodnošenja s drugim narodima?

Autonomija odnosno djelovanje po slobodnoj volji, kao ideja građanskoga subjekta, koju je promaknuo europski duh modernoga vremena u nastojanju da čovjeka pojmi spram upravljenosti u budućnost: u ono što još nije ali treba biti –  po moralnim načelima – značajna je za pojedinca i, stoga, za zajednicu.

Autonomija ni pojedinca ni društva (naroda) načelno se ne potvrđuje po onome što jest.

Kako bi zbog neprepoznavanja razlike između biti i otklona od nje do izražaja mogli doći retrogradni elementi, autonomija naroda, kao projekcija autonomije svakoga čovjeka, moguća je kritičkim preispitivanjem vlastita historijskog temelja u imanentnoj potvrdi općih ljudskih vrijednosti. To je ujedno temelj na kojem je moguć odgovor na pitanje o svojem mjestu (autonomiji među drugim narodima) u svijetu.

Svijet je, dakle, rodni pojam.

Svijet je načelo i područje opstojnosti i pojedinca i naroda.

Svijet ne postoji sam po sebi, nego po onome kako ga pojedinci i narodi uspostavljaju u međusobnim odnosima.

U okretanju prema drugima, u izlaženju iz vlastite ograničenosti, logičan je susret s najbližima, koji je, dapače, mjerilo u odnosu s drugima, u širem opsegu (do svijeta kao cjeline). Svijest o samome sebi, kao refleksija svijesti o drugome, uvjet je nacionalne samosvijesti kao bitne pretpostavke razmišljanja o mogućnosti vlastita mjesta i njegova jamstva (slobode i sigurnosti) u svijetu.

Od panslavističke tendencije Jurja Križanića da se otkrije horizont u kojem bi hrvatski narod otkrio i potvrdio sebe kao svjetski narod nisu bili daleko u svojim razmišljanjima i stanovitim političkim potezima Eugen Kvaternik, Stjepan Radić,…

Budući da pankroatizam Pavla Rittera Vitezovića i Ante Starčevića nije poricao pravo na opstojnost drugih naroda prisutnih u hrvatskom narodnom korpusu, pa je Jovan Skerlić smatrao kako je on jedna od jugoslavenskih ideja, onda zbog toga panserbizam Vuka Stefanovića Karadžića ne bi trebalo u hrvatskoj javnosti shvatiti kao političku apsolutnost tragičnu za hrvatsku nacionalnu opstojnost, nego, prije svega, kao kontrapunkt određenim hrvatskim poimanjima znakovitim posebno u romantičkim snoviđenjima.

Hrvatske osobitosti ne iščezavaju u upravljenosti hrvatskih narodnjaka Josipa Jurja Strossmayera i Franje Račkoga na ideju južnoslavenskoga zajedništva, u kojoj, dapače, do izražaja dolazi tendencija prema svijetu, da se u najbližoj okolini uspostave i mediji otkrivanja hrvatske povijesne specifičnosti i da se potvrdi načelo europskoga duha modernoga vremena: sloboda narodne zajednice kao ekstenzija slobode svakoga čovjeka odnosno građanina.

Nacionalna samosvijest – svijest o drugome kao svijest o samome sebi odnosno svijest o sebi kao načelo odnosa prema drugome – pretpostavlja to da je neophodno uspostavljanje medija (najbližeg rodnog pojma) u kojem se otkriva i potvrđuje nacionalna specifičnost.

Povijesno-kulturni supstrat hrvatskoga naroda je slavenski i povijesno-kulturni supstrat, na primjer, srpskoga naroda također je slavenski.

Slavenstvo je, stoga, medij u kojem sustvaranjem svjetskog povijesno-kulturnog sklopa pojedini (slavenski) narodi otkrivaju i promiču svoje vrijednosti uspostavljajući odnos s drugim narodima u njihovu ulaganju napora da potvrđuju svoj identitet.

S obzirom na osebujne geografske i historijske karakteristike, slavenstvo se u jednom od užih slavenskih koncentričnih krugova pokazuje u povijesno-kulturnim vrijednostima južnoslavenskih (hrvatskog, srpskog, slovenskog, makedonskog, crnogorskog, bugarskog, bošnjačkog,…) naroda.

U ideji austroslavizma postavilo se slavenstvo kao medij prepoznavanja zajedničkih obilježja slavenskih naroda u Austro-Ugarskoj i kao medij njihova postavljanja prema narodima njemačkog i mađarskog jezičnog područja. Takva nakana prisutna je na južnoslavenskom tlu u potrebi da se uspostavi (primjerena) komunikacija s neslavenskim narodima te s narodom islamske vjeroispovijesti i slavenske jezične podloge.

Otkrivanjem vlastite specifičnosti u odnosu prema drugome postavlja se zadatak da narod u odnosu prema samome sebi otkrije vrijednosti specifičnih pojedinosti na osnovi kojih se njihovim “integriranjem” promovira u naciju.

Bi li potiskivanjem dalmatinstva, slavonstva, istrijanstva,… moglo biti hrvatstva? Bi li moglo biti hrvatstva potiskivanjem osvjedočene historijske i kulturne prožetosti i upućenosti južnoslavenskih naroda jednih na druge? Budući da bi to potiskivanje zamaglilo sliku njihove opstojnosti, nacija se – hrvatska – konstituira i egzistira i spram subnacionalnog i spram transnacionalnog.

Ako je bezgraničnost svijeta rodni pojam uspostavljanja nacije, onda je, u granicama južnoslavenskih naroda, najbliži rodni pojam konstituiranja hrvatske nacije: jugoslavenstvo.

Ideja jugoslavenstva je logičan posljedak težnje hrvatske inteligencije da promakne u doba afirmacije ideala građanskoga društva, u doba “buđenja naroda”, u ilirizmu, ono spram čega u uspoređivanju s drugim narodima i razlikovanju od njih, hrvatstvo jest ili bi trebalo biti – povijesni i politički subjekt u svijetu.

Legitimacija nijedne nacije nije a priori u njoj samoj. Razlog je u tome što se nacija uspostavlja s onu stranu onoga što jest, u tendenciji da bude ono što bi trebala biti – prema onome na čemu se zasniva (najbliži) rodni pojam: na pravu svakoga (pojedinca ili/i naroda) da bude identičan sebi (u mogućnosti realizacije svoje posebnosti).

Kako su pritom specifičnosti hrvatskoga, srpskoga,… formalno jednake, pri čemu se u njihovu odnosu podrazumijeva principijelna ravnopravnost kao bitan zahtjev u potvrdi autonomije svake nacije, onda to vrijedi, između ostalog, i za jugoslavenstvo.

Ono je s onu stranu dobra i zla, dakle, nije samo po sebi ni dobro ni zlo. Kao dobro ili zlo kvalificira se u komuniciranju među nacijama. Kakve su one jedne prema drugoj, takvo se jugoslavenstvo reflektira među njima.

Vrtlog proturječnosti izazivaju pretenciozne tvrdnje hrvatske krajnje desnice da je jugoslavenstvo samo po sebi zlo za opstojnost hrvatstva kao “najvišega dobra”. Ako je jugoslavenstvo samo po sebi zlo, za hrvatstvo, nije li za koga dobro? Može li ono uistinu za koga biti dobro ako je zlo pogotovo za onoga koji, u odnosu prema njemu, promovira svoju nacionalnost kao povijesno-politički subjekt?

Ako je summum bonum bitan zahtjev hrvatstva ili srpstva, onda ta kvalifikacija vrijedi i za drugoga, nesumnjivo i za kontekst njihove nacionalne emancipacije: jugoslavenstvo.

Međutim, ako je summum bonum bitan zahtjev samo hrvatstva ili samo srpstva, onda se s te pozicije onaj drugi gleda kao objekt, odnosno funkcija tog inače prividnog određenja jer je istinsko moguće samo u dosljedno jednakoj komunikaciji s drugima.

Pritom dolaze do izražaja kategorije nacionalnog fundamentalizma.

Nacionalno pitanje razrješava se inače u prevladavanju građanskih antinomija.

Povijesnom hodu, naime, nastojanju svakoga čovjeka da življenjem od vlastita rada i upravljanju njegovim vrijednostima potvrdi – u vlastitom činu – svoju stvaralačku mogućnost, protivni su historijski utezi očiti u ekspanziji na životna područja drugih (naroda) radi njihova podčinjavanja prisvajanjem vrijednosti njihova rada.

Izuzimanjem i postavljanjem nacionalnih interesa kao povijesno-političkog načela dospijeva se u antinomije budući da se pritom ideali građanske revolucije o pravu svakoga čovjeka i građanina, jamačno, i naroda na slobodu degradiraju na privid, na ideologiju koja legitimira sve što je u (tobožnjoj) funkciji “povijesne promocije” određenoga naroda. Riječ je o “promociji” nacionalne birokracije da se etablira vlasnički i na vlasti. Zbog toga su predmet i sredstvo njezine “emancipacije” i njihov narod i nacionalni potencijali.

Očekivanja potkraj osamdesetih godina da bi se sloboda pojedinca mogla promaknuti određenim intervencijama u ekonomiji i državnoj pravno-političkoj konstituciji pokazala su se za mnoge pojedince kao iluzija jer su i nadalje ostali ili su postali puki najamnici nasuprot kojima su “subjekti” sveukupne svjetske moći i nacionalna birokracija u posredničkoj ulozi.

Kakvi su nacionalna samosvijest i nacionalno osamostaljivanje mogući zamagljivanjem uvida u neprijepornu činjenicu da je vlastita država kolektivni proleter u svjetskim relacijama i da je – u sebi samoj – sredstvo potvrde povlaštenog statusa nacionalne birokracije? Kakvu slobodu jamči (nacionalnom) proletarijatu “nacionalna država” potvrđivanjem klasnih odnosa kao načela društvene opstojnosti (naroda) i postavljanjem same sebe kao transmisije interesa  određenih središta svjetske moći?

Na razmeđi demokracije, kao načelne proklamacije ljudskih prava, radi njihova ozbiljavanja, da svaki pojedinac sudjeluje u društvenom i ekonomskom odlučivanju – i diktature, u kojoj se, štoviše, demokratskom frazeologijom pokazuje privid demokracije, u sprečavanju onoga da njezine formalne pretpostavke dođu do punoga izražaja, očituje se odgovornost intelektualca.

Financijski kapital, kao sila sama po sebi, podvrgava društvenu reprodukciju vlastitoj svemoći. Dalekometni projektili i nadalje nadlijeću “strateška” područja. Zbjeg stotina tisuća arapskih ljudi i teroristički napadi dovode u iskušenje optimizam “ode radosti” europskog udruživanja koje je, uostalom, gledom odnosa između dvaju najvećih istočnoslavenskih naroda dospjelo do granice svrhe i smisla. Moderna tehnologija sama po sebi ne oslobađa čovjeka, dapače, zahvaljujući njoj, moguć je suptilniji totalitarizam nego li onaj “tradicionalni”. Pojam “demokratura” nije karakterističan (samo) za zemlje koje su “izišle iz socijalizma”, nego, u globalnim razmjerima, za svakoga, zbog svoje univerzalne protežnosti.

Kao intelektualac angažiran na liniji ljudske principijelnosti – Predrag Matvejević – što se tiče južnoslavenskoga mikrokozmosa, u knjizi Granice i sudbine nadovezuje se na mišljenja koja je iskazao u Jugoslavenstvu danas.

Matvejević je kritičan prema iskušenju “hrvatskog proljeća” da se nacionalno postavi kao princip i legitimacija postojećih političkih tendencija “nacionalne birokracije”, međutim, Matvejević je nakon njegova sustegnuća upozoravao na pogubnost sudskog procesuiranja njegovih predvodnika koje je, štoviše, proturječno proklamiranim političkim postulatima.

Rješavanje prijepora između nacionalnog i nacionalističkog, to jest između artikuliranja opravdanih nacionalnih zahtjeva u nacionalističkoj dimenziji ili njihovo pretenciozno suzbijanje pod optužbom da su nacionalistički, moguće je u nadilaženju krajnosti, u kvalificiranoj raspravi, nedostatnoj ondje gdje su historijske traume pogodni motivi za izazivanje svakakvih pomaknutosti.

Matvejevićevo pismo Titu upućeno 1974. godine da razmisli o mogućnosti povlačenja s predsjedničkoga položaja bilo je upravljeno protiv okamenjivanja njegove povijesne uloge i za to da ne postane metonimija ni za uspjeh ni za neuspjeh, ni za dobro ni za zlo (kakvih je danas sva sila insinuacija i morbidnih manifestacija na krajnjoj desnici) – nego da se njegovo povijesno značenje otkriva na razdjelnici između toga što je povijesna ličnost, ipak, kreatura historijskih silnica i što je ona kreator njihova sklopa.

Otkrivanju specifičnog mjesta i dosega povijesne ličnosti u povijesnim situacijama – u pitanju o mogućnosti njezina domašaja – sukladan je zahtjev da se, u mjerodavnoj raspravi, na prihvatljiv način iznesu na vidjelo bitna obilježja pojmova o kojima je riječ.

Ni ljubav ni mržnja ne bi trebali biti povijesno-politički razlog jer se zlo korijeni u promoviranju emocija s motiva na princip. Nerijetko se ljubav prema domovini izokreće u svoj privid, u pretencioznost, kojoj je, u naličju, diskriminacija drugoga i indignacija prema njemu. Eskalacija do sveopće destrukcije, posljedično, i vlastitoga naroda, moguća je pritom.

Svođenje nacionalnoga na privatni interes nacionalne birokracije posljedak je okretanja svakoga naroda, odnosno njegovih “subjekata”, na svoju stranu, pa se onaj drugi, umjesto da bude poticajan u razrješavanju vlastitih problema, optužuje za vlastite nepovoljnosti ili se degradira na objekt eksploatacije.

To što su se institucije “međunarodne zajednice” umiješale u suzbijanje sukoba među jugoslavenskim narodima i obnavljanje njihovih političkih odnosa svjedoči o njihovu neuspjehu i nesposobnosti da sami prevladaju etnocentrične krajnosti – racionalno – u dosezanju i iskazivanju općenitoga kao temelja i mjere posebnosti nacionalnog.

Matvejević je u portretima ključnih pojedinaca historijske situacije devedesetih godina upozorio na to kako atavizmi i kompleksi mogu biti osobito značajni u političkoj motivaciji i da iracionalna sljepoća prema njima može pridonijeti masovnoj psihozi i njezinim makabričnim posljedicama. Odgovornost pripada i onima “najnižima”, svakom čovjeku, koji bi se oslanjanjem na vlastitu svijest i savjest trebao oduprijeti tome da bude marioneta u rukama svojih “vođa”. Svaki je čovjek povijesni subjekt u domašaju svojih mogućnosti.

Matvejević je više puta istaknuo da nacionalna kultura doista može biti nacionalna ako se u njoj potvrđuje kultura po svojim bitnim obilježjima, naime, kao mogućnost čovjekove kreativnosti i autentične opstojnosti. Bojazni protivnika “multikulturalnosti” da se niječu nacionalne posebnosti u nastojanju na kulturi samoj po sebi nemaju temelja, dapače, nacionalne posebnosti se u tome uspostavljaju i legitimiraju.

Petrificiranjem kulturnih vrijednosti (pitanje je kojih?) vlastita naroda i distanciranje od baštine drugih ili, pak, favoriziranjem kulturnih domašaja samo nekih (privilegiranih) naroda, bitna obilježja kulture se oduzimaju nacionalnoj kulturi koja se pritom pretvara u ideologiju nacije odnosno funkciju njezinih povlaštenika. Kritika je, u kulturi, metoda, otvorena prema svakome, zbog čega se – kako Matvejević misli – kritika vlastite nacije ne bi smjela smatrati izdajom ni tuđe klevetom.

Povratak bijegom s Balkana srednjoeuropskom svijetu iz kojeg je Hrvatska tobože istrgnuta uspostavom jugoslavenske državne zajednice izražaj je malograđanskog mentaliteta koji može biti poguban u političkoj artikulaciji. Ako je Balkan nešto najgore, a zacijelo, kao svi drugi, ima loših elemenata, onda bi u logičnom razmjeru posljedak takvog suđenja o Srednjoj Europi, bez sumnje, bila osvjedočena historijska tragikomičnost koja upozorava na prijeku potrebu da se bude načelan u svakoj političkoj odluci. Kako nasuprot tome Srednja Europa ima elemenata za povijesno emancipiranje (i) hrvatskoga naroda, onda, svakako, nije ni Balkan bez toga sadržaja. Određivanjem samih sebe prema prostornoj prisutnosti narod se priklanja volji drugoga odnosno lišava autonomije. Rješenje je u nadilaženju takve situacije prihvaćanjem povijesne odgovornosti za svako područje (ponajprije) vlastitog bivstvovanja: srednjoeuropskog, mediteranskog, europskog jugoistoka (balkanskog),…

Promaknuće ideje jednakosti svih ljudi u prirodnom pravu i dostojanstvu svakoga čovjeka, kao srž religijskoga univerzalizma, u odnosu na koji su kršćanstvo, u katolicizmu, pravoslavlju,… i islam,… posebnosti u emanaciji istog (ekumenističkog) duha bio je motiv Matvejevićeva obraćanja crkvenim dostojnicima da se intenzivnije zauzmu u suzbijanju preduvjerenja koja izazivaju sukobe među pojedincima i narode vode u propast.

“Hoće li mi tko objasniti zašto je srušena muslimanska bogomolja i tko je postavio raspelo na ulazu u Počitelj?” (120)

“Srušena je i katolička crkva s franjevačkim samostanom, u kojoj sam kao dječak bio uzoran ministrant” (122)

“Na padinama Podveležja izdizala se nad gradom lijepa pravoslavna crkva. Odavala je neku vrstu uzdignuća duha, vjeru i povjerenje. Ni kamen na kamen nije ostao od nje. ” (122)

“Spomenik najvećem pjesniku ovoga podneblja – Srbinu Aleksi Šantiću koji je tajno ljubio hrvatsku ‘šokicu’ i opjevao lijepu Eminu, ‘imamovu kćer’, oboren je i pogažen.” (122) “Ploča na kojoj su bila uklesana imena bivših đaka mostarske gimnazije, koji su poginuli u Drugom svjetskom ratu kao antifašisti, uklonjena je i uništena. ‘Što će nam?’ ” (138).

Nastao u kontinuitetu judaizma i kršćanstva, islam u toj povijesno-kulturnoj cjelini ima svoje mjesto, štoviše, u otkrivanju i iskazivanju katoličkog, pravoslavnog,… identiteta. Istina o njihovoj posebnosti dolazi na vidjelo u međusobnom odsjaju. Stavljanje raspela u službu poništenja identiteta drugog imanentno je poništenju vlastita identiteta.

To što je protivno Kristovoj ideji ljubavi, prikrivanje raspelom destrukcije obilježja drugoga na mjestu gdje su ona bila, nije dostojan iskaz vlastite kršćanske posebnosti, dapače, riječ je o prividu kojim se daje ustupak drugome da bude takav kakav se bilo prema njemu.

Nadilaženje granica religijske, jamačno i nacionalne, posebnosti, u težnji prema općenitome, to jest duhu, kao mogućnosti njezine plauzibilne egzistencije, moralni je zadatak i legitimacija političkog djelovanja. Spinozino upozorenje i uputa: Amor Dei intellectualis.

“Nisam vjerovao da će se itko usuditi srušiti Stari most u mom rodnom gradu.” (106)

“U povijesti barbarstva najgore mjesto pripada rušiteljima gradova i spomenika. Stari most je bio spomenik gradu. Mostar je po njemu dobio ime.” (107)

Tome da je u uklanjanju “antidemokratskih” ideološko-političkih simbola Denkmalsturz poželjan radi potvrde tobožnjih pozitivnih povijesnih vrijednosti suprotstavlja se, kao logična konzekvencija, proširivanje opsega onoga što može biti predmet obescjenjivanja drugoga i postavljanje svojih ingerencija na mjesta lišenih temelja. Nisu li srušene crkve ljudi drugih ispovijesti, Stari most u Mostaru, čitavi gradovi, Vukovar, Sarajevo,… u tom kontekstu?

Pitanja je li rat građanski ili je njegova kvalifikacija kako je on konflikt između dviju ili više država obično završavaju u sofistici i rabulistici koje perpetuiraju nerješive probleme traženjem (političkog) izlaza u vrtlogu proturječnosti. Individualiziranje krivnje i sprečavanje neopravdana poopćavanja kojeg su nedužni ljudi najčešće žrtve smisao je Matvejevićeva protivljenja intervenciji najjače svjetske militarističke korporacije na zemlju njezina vazala.

Nasuprot “apstraktnoj” političkoj frazeologiji, Matvejević upozorava na njezin doseg, na neposredne životne sudbine, u kojima se iskazuje tragika historijskih tendencija i naslućuje prilika za prevladavanje njezinih nepoželjnosti. Zapisi s puta u Mostar, Sarajevo, Trebinje, … susreti s Kosovarima na jugu Italije i s pacifistima u Avianu, prijepori u Srbiji između nacionalnih fundamentalista i onih koji im se protive demokratskom upravljenošću, razgovori s prijateljima i namjernicima u Makedoniji i Crnoj Gori, konstatacija o tome da je preobražaj u Sloveniji, najzapadnijoj i gotovo nedirnutoj ratom, najblaže rečeno, problematičan, rječita su svjedočenja kojima Matvejević zacrtava krug zajedničke životne sudbine i neizbježne upućenosti jednih naroda na druge odnosno krug u kojem se razumijeva korelacija hrvatskih povijesno-političkih problema s problemima drugih naroda i otkriva putokaz prema njihovu odgovarajućem razrješavanju.

U Matvejevićevim elementima putopisa riječ je o posljedicama razrušenih mostova među jugoslavenskim narodima i mogućnostima premošćivanja njihovih obala.

Koja je bitna vrijednost u raspravljanju o problemu nacionalnog, u Matvejevićevim Granicama i sudbinama – jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije, koja su, kao kronika i kritika, u liniji Krležinih Davnih dana i Deset krvavih godina?

Najprije, za ozbiljnu raspravu nužan je pristup lišen egzaltacije, bez mržnje i naklonosti. Nužno je, nasuprot dijaboličnom stajalištu koje se vriježi o jugoslavenstvu, suditi prema načelima filozofske i znanstvene akribije, naime, iznijeti na vidjelo pojam jugoslavenstva u korelaciji s hrvatstvom, srpstvom ili bilo kojom drugom nacionalnom i transnacionalnom kategorijom.

Egzistiranje naroda jednih s drugima i jednih u drugima svjedoči o njihovu suodnosu, u koncentričnom krugu s drugim skupinama naroda. U tom se odnosu uspostavlja ono što proizlazi iz svakoga naroda i nadilazi ga kao element koji ih povezuje. Što se tiče hrvatstva, jugoslavenstvo proizlazi (ne samo) iz njega i postavlja se kao element povezivanja s drugim (ne samo) južnoslavenskim narodima. Kako povezivanje pretpostavlja elemente razvezivanja, sukobi među narodima posljedak je onoga što je u njima samima, dakle, pojam jugoslavenstva formalno se ne razlikuje od hrvatstva, srpstva,… pa je njegova zloupotreba jednakovrijedna onim objedama o “genocidnosti” nekih naroda i sličnome što ih vodi u obostrano propadanje.

Mnogostruki uzroci raspada Jugoslavije (ime je izmislio Matija Ban 1844. godine) ne mogu učiniti to da nikada nije bilo historijskih činjenica na osnovi kojih su nastali jugoslavenstvo i jugoslavenska državna zajednica. Nije prijeporno da će destrukcija Jugoslavije – od Vukovara do Srebrenice – biti jedna od determinanti koja će opterećivati budući život hrvatskog, srpskog naroda,…

Istraživanje uzroka traumatičnih posljedica uvjet je njihova prevladavanja. Nema čvrste osnove tvrdnja da je njihov uzrok nedostatak demokracije, jer, uostalom, što jest demokracija? Nema ni tvrdnja da je uzrok nedostatak tržišta, ma što ono značilo, koje objektivno postoji, u mnogim modalitetima. Besmisleno je isticanje nepomirljivosti kultura jer je prožimanje kulturnih vrijednosti – u svjetskom opsegu – bit svake pojedine (nacionalne) kulture. Sve u svemu, ništa od onoga što je bilo, u pojedinim narodima, nije takvo da bi samo po sebi moralo izazvati neprijateljstva među njima.

Uzrok neprijateljstva nije ni u sferi nacionalnog, ni hrvatstva ni srpstva, ni u sferi jugoslavenstva, nego u težnji nacionalnih birokracija da, u restauraciji kapitalizma, zagospodari što većim državnim područjem i što većom društvenom imovinom pa da se tako ustoliči kao politička elita (pod demokratskom frazeologijom). Propadanje poduzeća, najčešće neopravdano, otpuštanje radnika pritisnutih kreditnim obvezama, nebriga mnogih prema njihovim sudbinama, logičan je rezultat koji postavlja pitanje o tome je li hrvatski narod povijestan narod ako je bitno ovisan o zahtjevima i odlukama svjetskih velemoćnika.

Ljudska svijest je odlučujuća crta razgraničenja između onoga što jest kao predmet nadilaženja i onoga što bi trebalo biti kao princip i svrha vlastite (nacionalne) emancipacije. Matvejevićev panoptikum misli eminentnih južnoslavenskih uglednika znakovit je u proziranju mogućnosti konstruktivnog odnosa prema bilo kojem narodu u svjetskoj zajednici.

Bitna riječ u sumišljanju s Matvejevićem je u tome da slobode (nacionalne) nema same po sebi, da njezina zbilja nije ni u državnom položaju na europskoj političkoj karti ni u odlukama “respektabilnih” političkih foruma, nego u samom čovjeku, u moralnoj samoocjeni, u kritičkom stavu ponajprije prema samom sebi. Sloboda je moguća u dospijevanju do savjesti, da se otkrije logos puta do svrhe i smisla opstanka svakoga čovjeka u kontinuitetu individualnog, nacionalnog i transnacionalnog.

“Dok se svatko ne okrene sebi samome i ne preispita svoju savjest, neće biti ni pravog osvješćenja ni istinske katarze.” (201)