Bojić: Hrvatski entitet bez Hrvata

Povezani članci

• Nerzuk Ćurak: Alija i njegovo naslijeđe
• Konflikt u Ukrajini: Putinu treba izlazna strategija
• Slučaj Štrpci: Uhapšeno 15 osumnjičenih u BiH i Srbiji
• Boje rastakanja
• Pouke Ciprasove kapitulacije
• ADIO LAFČINO, JUNAČE MOG DJETINJSTVA

Kad se danas pogleda stanje među franjevcima, i onim bosanskim, i uopće stanje u Katoličkoj crkvi na ovim prostorima, činjenica je da su mnogi izručeni politici i strančarenju, piše uz ostalo u dnevniku dr fra Drago Bojić, bosanski franjevac, teolog, publicist, direktor Internacionalnog Multireligijskog Interkulturnog Centra – IMIC “Zajedno” Sarajevo.

Subota, 19. 12.

Predblagdanska trgovina (s) Bogom

Predblagdansko vrijeme – posebno kad je riječ o velikim blagdanima Božića, Uskrsa ili Bajrama – vrijeme je pojačane religioznosti, čestih molitava, klanjanja, posta… Moguće je da u tome ima i iskrenosti, ozbiljnog traganja za smislom, želje za promjenom života. No, ima u svemu tome i paradiranja i pretvaranja pred drugima, trgovine i kalkuliranja s Bogom.

Boga ljudi često doživljavaju kao nemilosrdnog gospodara kojemu treba dati ono što mu tobože pripada i kojega, bar povremeno, treba udobrovoljiti – podmićivati molitvama i klanjanjima. Kako su perfidni motivi takve religioznosti, kako su odbojne predodžbe takvih bogova i kako je licemjerna religioznost koja se svodi na povremenu predblagdansku trgovinu (s) Bogom. Ne znamo što o tome misli Bog, ali vjerojatno mu se to sve skupa bar malo mora gaditi!

Nedjelja, 20. 12.

Čitajte Mirka Đorđevića!

“Šta čitate?” naslov je prve knjige sabranih djela Mirka Đorđevića. Priredio ju je Dragan Stojković, a izdala Zadruga Res publica – Mostart. Plan je, kaže inicijator i voditelj ovog projekta Dragan Stojković, da se izdaju svi tekstovi koje je Mirko Đorđević objavljivao dvadeset godina u listu Republika.

Mirko Đorđević (1938-2014), publicisti i esejist, najbolji poznavatelj crkvenih prilika u Srbiji, pisao je neumorno razotkrivajući zlo i mitologije u srpskoj politici i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Mnogi su odahnuli nakon što je Mirko prošle godine umro, ali njegovom smrću i Srbija i prostor bivše Jugoslavije su izgubili još jednoga čovjeka koji je, ne bez osobnih rizika, ustrajao u intelektualnom i ljudskom poštenju. Kako samo nedostaju njegovi Zapisi iz palanke!

Ponedjeljak, 21. 12.

Hrvatski entitet bez Hrvata

Otkako je Republika Hrvatska ušla u Europsku uniju, bosanskohercegovački Hrvati još više odlaze iz svoje domovine, i to baš iz onih mjesta i gradova gdje nisu “majorizirani”. Proces koji je započeo na političkom i kulturnom području – nijekanjem povijesti, identitarnih, kulturalnih i etničkih specifičnosti bosanskohercegovačkih Hrvata za potrebe politike “matične domovine”, “integralnog hrvatstva” i Herceg-Bosne, a koji je u ratu ostvarivan “humanim preseljenjem”, posljednjih se godina, čini se, dovršava na socijalnom području.

Dok Hrvati odlaze zbog nezaposlenosti i teškog materijalnog stanja, njihovi takozvani “legalni i legitimni” predstavnici i oni koji ih podržavaju i dalje narodom manipuliraju pričom o “nacionalnoj ugroženosti” obećavajući im spas u trećem entitetu. Na tom zamišljenom teritoriju sve je manje Hrvata, baš po mjeri hrvatske politike, koju Hrvati nikad nisu ni zanimali, nego čisti hrvatski teritorij, koji je u međuvremenu očišćen od drugih, a uskoro bi mogao biti čist i od Hrvata. Očišćen, iseljen, prazan teritorij sa zadahom zločina kroz koji se prolama krik prevarenih, opljačkanih i egzistencijalno ugroženih ljudi prisiljenih da napuštaju svoje zavičaje.

Utorak, 22. 12.

Ne dajte se zažvaljiti!

Najznačajniji bosanskohercegovački franjevac 20. stoljeća, fra Josip Markušić (1880-1968.) živio je u četiri različite države, ako tome pribrojimo i ustašku Endehaziju. U tim turbulentnim vremenima, fra Josip Markušić, trostruki provincijal Bosne Srebrene, znao je mudro voditi i usmjeravati svoju zajednicu. O njemu hercegovački franjevac, nekadašnji profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i njegov suvremenik, fra Rufin Šilić pripovijeda na jednom mjestu sljedeću zgodu.

Kad se jedna delegacija bosanskohercegovačkih franjevaca u kojoj je bio i fra Rufin Šilić za vrijeme bivše Jugoslavije spremala na sastanak u Ljubljanu, Markušić ih je ispratio ovim riječima: “Ne dajte da vas zažvalje! Kad se konj zažvalji, onda ide kamo god želi jahač”. Htio je da sačuvaju svoje dostojanstvo i slobodu. Kad se danas pogleda stanje među franjevcima, i onim bosanskim, i uopće stanje u Katoličkoj crkvi na ovim prostorima, činjenica je da su mnogi “zažvaljeni” – izručeni politici i strančarenju. Neki su se, doduše, rado i slobodno dali “zažvaljiti” i vjerno služe svojim “jahačima” ne bez vlastitog interesa.

Srijeda, 23. 12.

Barbarstvo vjerske države

Kako zastrašujuće posljedice može imati ljudsko barbarstvo, pogotovo onda kad se ideološki omasovi, kad postane politički projekt, pokazuju užasni prizori zla koje čini pripadnici takozvane “Islamske države”. O toj se temi puno govori i u Bosni i Hercegovini i na našim prostorima, i uglavnom te analize završavaju konstatacijom kako je tu riječ o „”zoupotrebi islama”.

Kad je riječ o zlu i zločinima koji se religijski nadahnjuju, bilo u prošlosti bilo danas, neće biti baš da je riječ samo o zloupotrebi tih religija. Problem je puno dublji i zahtijeva ozbiljniji i kritičniji pristup naravi religije, religijskim vjerovanjima, njihovom utjecaju na ljude i odnosna društva. Religijske zloupotrebe su često barbarska implementacija teološki sofisticiranih i društveno kamufliranih religijskih ciljeva i interesa, među kojima su “misionarenje” drugih, isključivost prema drugačijima i želja za vlastitom (z)vjerskom državom uvijek najsnažniji.

Četvrtak, 24. 12.

Jugoslaveni – ljudi raskršća

U svojoj knjizi Jugoslavenstvo poslije svega, povjesničar Dragan Markovina zaključuje “kako će buduća (jugoslavenska) kulturna povezanost počivati prije svega na modernosti i avangardnoj pobuni protiv dominantnih nacionalističkih diskursa, a puno manje na bilo kakvim vidovima nostalgije i nekritičke glorifikacije titoizma”.

Ima nešto paradoksalno i istodobno lijepo u činjenici da je jugoslavenstvo bilo “najčišće” u vremenima kad nije bilo uokvireno u političke strukture i režime. Čini se da je to slučaj i danas i čini se da su ljudi na ovim prostorima više sposobni za jugoslavenstvo kao širi duhovni i kulturni prostor baš ona kad su strpani u jednonacionalne države.

Zatvorenost, ksenofobija, uskogrudnost malih nacija kao najsnažnije obilježje postjugoslavenskih država, kod dijela ljudi budi i podržava želju za širim prostorima i višim idejama. U tom kontekstu, suvremeno jugoslavenstvo, jugoslavenstvo postjugoslavenskog vremena, i jest neka vrsta disidentstva – zajednica apatrida satkana od “ljudi raskršća” koji i uz rizike da ih se proglasi nacionalnim izdajicama i otpadnicima prelaze granice etničkog identiteta.

Petak, 25. 12.

Suvišni Bog

Danas je katolički blagdan Božić. Ponovno će to biti duga i svečana liturgijska slavlja s puno molitava, propovjedničkih govora, čestitanja. Mnogi će romantičarski govoriti o blagdanu mira i ljubavi, ponajviše baš oni koji inače raspaljuju mržnju prema drugima, koji druge i njihove bogove preziru i brane im pravo na “prostor pred Bogom”.

Hoće li se u toj buci i galami netko od kršćana sjetiti da je rodno mjesto Božića sablažnjivo i uznemirujuće skromna betlehemska štalica, da se taj Bog rodio na “skandalozan” način u diskriminiranoj obitelji (rađa ga žena koja “ne poznaje” muža, a o njemu se brine muškarac koji nije njegov otac!), da je bio prezren i odbačen baš od “svojih”, da je doživio sudbinu kao i mnoštvo drugih ondašnjih i današnjih “suvišnih ljudi”.

Lakše bi kršćanima bilo da se njihov Bog rodio u bogatstvu i moći, da je sve bilo po zakonu i propisima, da nije kritizirao religijske i političke strukture, da je od “elite” sastavio zajednicu učenika…

Ovako ih muči i uznemiruje 2.000 godina i uvijek iznova “dolazi da smeta”.

RSE