Politička barkorazvodna parnica, redni broj 2

Povezani članci

• Aco Stanković: Zašto mrziti Zdravka Mamića?
• Zoran Pusić: Domoljublje nije mahanje zastavom
• Andrej Nikolaidi: Tranzicija je jedan od ratnih zločina
• Zemlja Srbija
• Noam Chomsky: “Iskustva samoupravnog socijalizma, kakav je nekada postojao u Jugoslaviji, sada su putokaz radnicima u SAD-u, Španjolskoj, Argentini i drugdje”
• Kad se hrvatski građanin opusti

Komšićevo javno pismo članstvu, nije ništa drugo do ucjena sobom, svojom harizmom, svojom dakle ličnošću osnivačkom svoga članstva.

Piše: Enver Kazaz

Događanja u Demokratskoj fronti pobudila su nazasuluženo veliku pažnju ovdašnjih medija, čak veću nego li ona sa prošlog kongresa SDA kada su pojedini visokopozicionirani članovi te partije optuživali njenog lidera Bakira Izetbegovića za izborni inženjering i krađu glasova. Kažem nezasluženo veliku, jer isključivanje iz stranke i cipelarenje kadrova u njoj dio su partijskih svakodnevnica u nedemokratskim društvima kao što je troetničko bosansko. Svima je u ovoj zemlji jasno da su ovdašnje partije liderokratske i da biti dobar sa liderom i partijskom vrhuškom znači biti visoko na listi i na nekoj dobro plaćenoj funkciji. Takve su to partije i takvo je  društvo u cjelini kao njihov direktan proizvod. U ovoj zemlji sve je odveć previše privatno i jaransko, sve nepotističko i klanovsko, sve vrijedi onoliko koliku mu cijenu odrede lokalni moćnici. Čak su i šehidska mezarja partijska i privatna. Takva je to politika mrtvih duša i takvi su to gogoljevski Čičkovi.

Šta se, dakle, dogodilo u Komšićevom DF-u. Ništa – na vidjelo je izašao unutarpartijski prljav veš, koji su po javnom pismu Željka Komšića njegovim članovima zakuhali Emir Suljagić i Reuf Bajrović  U drugim partijama kuhaju se ozbiljnije stvari: bhetelekomi, elektropivrede, univerziteti, privatni i javni, vjerske zajednice, banke, robije, mesnoprerađivačke industrije, pokopna društva, firme za kanalizaciju i đeriz, sve što oko vidi i ne vidi. Sve što smradom zaudara. U Komšićevoj kuhale su se unutarpartijske borbe do katil fermana koji je partijski šef poslao članstvu. Drugi šefovi su mudri, oni ne šalju javna pisma članstvu, nego direktive sa zadatkom: kradi glasove, radi šta god hoćeš samo eliminiraj tog i tog, što prije i što tiše.

A Komšićevo javno pismo članstvu, nije ništa drugo do ucjena sobom, svojom harizmom, svojom dakle ličnošću osnivačkom svoga članstva. Ostaje, pak, u sjeni šta su to Suljagić i Bjarović učinili: pakirali novinske napise o nekome iz partije, kako nagovještava Komšićevo pismo.  A sve do tada samo Komšić nije znao da mu je ovaj dvojac i predsjednik i sekretar generalni stranke, i ideolog, i piarovski štab, i alfa i omega onoga što Komšić misli, radi, sanja i saopštava javnosti. Takva je to stranka u jednom trenutku bila, baš po mjeri Bajrovića i Suljagića. Što Bajrović okom, Suljagić skokom, a Komšić oduševljen. Zato Komšićevo otpusno pismo djeluje kao politička sapunica, javni razvod političkog braka iz interesa. Bajrovićevog i Suljagićevog prije svega. Mislim braka ili ti interesne udruge za razjebavanje socijaldemoratije.

A interes javnosti za aferu? Pa ona voli spaunice, ona gleda framu uživo, ona obožava trač, ona je oduševljena svojom malograđanštinom. A Komšić, šta je on tu bio, kakvu je ulogu imao: guranje na vrh Suljagića i Bajrovića sve dok mu oni nisu postali lični predsjednici, a onda je javnim pismom odigrao slona u proculanu. Šta li ono bijaše socijademoratija? Javna politička brakorazvodna parnica, pod rednim brojem dva.