Ljudska sloboda i žilet-žica

Povezani članci

• Refik Hodžić: Trebalo je pobiti puno ljudi i proliti more nevine krvi da se korijeni bratstva i jedinstva do kraja sasijeku
• Poraz je ponekad korisniji od pobede
• Sretno ZMAJEVI
• Uz rođenje velikog Danila Kiša: Nacionalista je nikogović i kukavica
• Nije „Čova“ od jučer licemjer
• Marinko Čulić: Kretenizam desnice

Svi su ljudi na Zemlji braća i sestre. Brojne  biološke, rasne i kulturne razlike mogu biti samo prednost bogatstva različitosti, na čijim osnovama se može graditi  čvršća ljubav kroz međusobno upoznavanje. Isticanje pojedinih rasnih i kulturnih razlika  kao prednosti,  kao i na toj osnovi stvaranje superiornosti i vladavine pojedinca ili naroda jednih nad drugima, pri čemu se obavezno koristi sila,  vodi u sukobe i na put katastrofe i uništenja civilizacija i života.

Piše: Ismet Muratspahić

Šta je u osnovi takve  ljudske  zablude  da čovjek može izabrati silu i svoju neslobodu kao maksimum dostignuća razuma? Da li je čovjek postindustrijske  povijesti potpuno izgubio svoj identitet a traži ga i želi pronaći u potpunom mraku i odsustvu uma. Hoće da se kaže da su kulturne razlike dostigle takav stepen razlikovanja da je među njima nemoguća bilo kakva saradnja i samo silom je moguće ujednačavanje i približavanje. Zajedničkog imenitelja identiteta čovjeka na Zemlji nema još ni na vidiku. U svijetu izgubljenog ljudskog identiteta on se pokušava povratiti negativnim određenjem, definisanjem onim „što nisam“. Ono što nisam,  sve ono što je drugačije od ovoga što nisam, opasno je i neprijateljsko. Svako ko je drugačiji rasno ili kulturno je neprijatelj, pa prema njemu umjesto ljubavi i upoznavanja treba graditi mržnju i nesnošljivost. Masovna mašinerija straha i ksenofobije radi punom parom i proizvodi dovoljnu količinu ljudske nemisleće mase koja je spremna da izvršava đavolske poslove i zamisli. Tako postupaju i misle zagovornici zla.

Mnogo je ljudi u politici moćnih zemalja koji imaju moć i uvijek mogu posegnuti za radikalnom silom, (umjesto dosadašnjeg lokalnog „ujednačavanja pogleda na svijet“) kao načinom rješavanja međudržavnih pitanja najjačih i najvećih u svijetu. Danas nisu malobrojni oni koji zagovaraju ovaj drugi put, put općeg sukoba, a prepoznajemo ih u imenima Trampa, Buša, Le Pena, Orbana, Putina i mnogih drugih, čije ideje su ponikle na teorijama Hantingtona i Fukujame. Usrećiteljski „kapitalistički raj“ na zemlji samo što nije stigao preko rijeka krvi i brda leševa, koji su gorka cijena tog usrećiteljstva. Nad zapadnim (čitaj kapitalističkim) načinom života i mišljenja nema niti smije biti ikakve sumnje. To je savremena vjera i dogma najmoćnijih, a što sve đavolu ode i takvo pitanje je zabranjeno. Dogma bi mogla glasiti i na način: mi smo civilizacija, ostatak svijeta je barbarizam i barbarstvo. U nepodnošljivosti različitosti, prema takvim zagovornicima, izvjestan je samo rat svih protiv svih.

Čovjek nije apsolutno slobodan niti će ikada biti. Apsolutna sloboda je samo u najljepšim bajkama. Ovaj primat u životinjskom svijetu svoju takvu slobodu može dosegnuti samo u estetskom opažaju i doživljaju prirode i svijeta kao najvišem činu uma, za šta preostali dio živog svijeta na Zemlji nije sposoban. U tom čarobnom svijetu on osjeća da su sreća, dobrota, ljubav i ljepota srođeni i sjedinjeni samo u jednome i to je diferencija specifika – ljudska mogućnost da se spozna razlika između slobode i nužnosti, između duha i prirode. Dugi niz vremena u povijesti čovjek je živio sjedinjen sa prirodom, bio pokoravan od nje ali joj se u isto vrijeme potčinjavao, divio i pripisivao joj brojna svojstva svetosti i čak je obožavao. Tok povijesti „oslobađanja“ od prirode donio mu je nešto sasvim novo, jednu zabludu i mit, veću od svih dotadašnjih zabluda, mitova i božanstava, oličenim u njegovom materijalnom okruženju, koje je uzimao za božanstva. Pomislio je kako je vladalac prirodnog svijeta, kako je subjekt razdvajanja prirode i duha, kako je konačno razumom ovladao prirodom. Nije uopće primijetio da je nešto pokvario i nešto krivo uradio, a sam se pretvorio u biće proizvodnje i potrošnje, gubeći pri tome svaki moralni osjećaj odgovornosti prije svega prema sebi, pa potom prema cijelom preostalom živom svijetu. Izgubio je samopoštovanje ali i stekao bahatost prema živoj i neživoj prirodi. Razmah prirodnih nauka probudio je u njemu iracionalizam i vjeru da je sve podređeno trenutnom, materijalnoj koristi i hedonizmu, iz čega je izronio njegov kukavičluk, sebičnjaštvo, grabežljivost i bezgranično prisvajanje materijalnih dobara. Racionalizam se pretvorio u svoju suštinsku suprotnost. Čovjek zna i proračunava nepogrješivom preciznošću svoje kratkoročne ciljeve, ali dugoročnije  mu stvaraju ambijent života kakav nije mogao sanjati ni u najcrnjim snovima. Odvajajući se od prirode stvorio je tehnički, nehuman svijet. Čovjekova praznina i duhovna pustoš se širi. Na nivou uma: čovjek nije stvorio ono što je htio, od sebe nije stvorio biće kakvo je želio povijesnim djelovanjem. Ako je dio svoje slobode iz ranije povijesti predavao i podvrgavao prirodi, danas je u mogućnosti, a što sve uspješnije i čini, da se potpuno oslobodi slobode predajući je političkim sistemima i demokratskim društvima, kaja ga potpuno apsorbuju. Cijeli sistem (porodični, obrazovni, ideološki i političko-državni) stvara od čovjeka samo jedan element tog sistema i ropstvo biva potpuno.

U pomaganju čovjeku u bjekstvu od slobode sistem je stvorio raznovrsnost mogućnosti i jedinstva puteva koji svi vode istom cilju – obezličenom čovjeku, robotu sistema. U takvoj masovnosti nemislećih šrafića nemoguće je da se jače čuje glas uma, a sve su prisutniji glasnici neslobode, mržnje, podjela i zla. Kada smo pomislili da će početkom ovog vijeka država, kao politički oblik organizovanja ljudi i zajednica, doživjeti svoju povijesnu istrošenost i prevaziđenost u otvaranju novih mogućnosti za pomicanje granica za nove oblike ljudske slobode, moćnici svijeta nam osmisliše žilet žice za njeno utvrđivanje i nove državne konclogore. Rasne i kulturne podjele još su itekako žive i povijesno neprevaziđene. Kada bi mene kojekakvi KGB i CIA tjerali da određujem svoj identitet rekao bih ja sam Sirijac, ja sam Arap, ja sam musliman, ja sam Indijanac, ja sam Aboridžanin a u negativnom određenju rekao bih samo da ja nisam Amerikanac, Rus ili Englez.

Ekstremni teoretičari i političari Zapada ponovo  su počeli oživljavati zavjeru  protiv multikulturne civilizacije i predlagati rasnu i kulturnu čistoću. Istorijsko iskustvo s kraja prošlog vijeka na Balkanu pokazuje da su te ideje na djelu. Krvavo se obistinila na stradanju Bošnjaka, kojem se htjela podvaliti laž kako mu je uzrok stradanja građanski i vjerski rat. Agresija nad Bošnjacima pravdala se tobožnjom zaštitom kršćanskih kulturnih vrijednosti od agresivnih muslimana i to je u Evropi prolazilo kao argument za mirno posmatranje pokolja ovog malog naroda.  Danas je još lakše načiniti jednu takvu ideološku podvalu i laž prema narodima Sirije i Iraka, jer se u okrilju muslimana, jednog od identiteta arapskog svijeta, zaista izrodila jedna fašistička ideja teroriziranja i ubijanja po cijelom svijetu zbog navodne osvete Zapadu. Široki vojni pothvati, besprimjerno razaranje cijelih država, mogu stvoriti utisak da je na djelu sukob civilizacija, čemu se najviše raduju postavljači žilet žica i ograda civilizacija u torove. To je najjače oružje u rukama pristalica jednoumlja i svjetskog sukoba.

Je li povijest samo povijest svijesti ljudskog roda, odnosno njen evolutivni put u kome je dokazala da je ljudska svijest sposobna razoriti prirodu i bit čovjeka i da je nemoguć zajednički život različitosti kultura i u cjelini jedinstvo biljnog i životinjskog svijeta. Čovjek će pored sveg naučnog znanja jednom morati postaviti i drugačija pitanja, o samom smislu života, o gomilanju oružja i sječenju grane na kojoj sjedi.